Objavljeno:
17. 03. 2022. 08:30

Pisac je čovjek obilježen distancom prema svemu, on promatra i razumije, on ne sudjeluje i ne sudi. U svakom slučaju, mene je, nenaviklog na topao prijem a naviklog na rubno mjesto, zbunilo to kako sam dobro primljen u njemačkom jeziku i o tome se pitam već godinama

Razgovarao: Ladislav Tadić

Cijenjeni pisac i teatrolog Dževad Karahasan (Duvno, 1953), redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Njemačke akademije jezika i književnosti, spremno je i ljubazno odgovorio na pitanja o svome književnom opusu i na neka od općenitih pitanja u vezi s duhovnom situacijom naše svakidašnjice. Akademik Karahasan iznimno se uspješno okušao u svim proznim formama (u romanima, novelama, esejima i dramama jednako kao u književnokritičkim i teoretskim tekstovima) i odavno postao jedan od najcjenjenijih pisaca u BiH i u zapadnom inozemstvu, posebno u njemačkom jezičnom svijetu. Od početka osamdesetih do danas stvorio je respektabilan opus, koji – na sreću književnosti – još uvijek nastaje. Dosad je, uz ostalo, objavio zbirke pripovjedaka Kraljevske legende, Stid nedjeljom, Kuća za umorne i Izvještaji iz tamnog vilajeta, knjige drama Kralju ipak ne sviđa se gluma i Misionari, romane Stidna žitija, Istočni diwan, Noćno vijeće, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina i trilogiju Što pepeo priča, knjige eseja O jeziku i strahu, Dnevnik selidbe, Dosadna razmatranja, Knjiga vrtova i Dnevnik melankolije, teoretske rasprave Kazalište i kritika i Model u dramaturgiji. Kod sarajevskoga izdavača Connectum preklani su objavljena Izabrana djela Dževada Karahasana u deset svezaka. Bio je profesor na Akademiji scenskih umjetnosti i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te na sveučilištu u Göttingenu. Petnaesterostruki je laureat za književno stvaralaštvo: uz ostale nagrade, dobitnik je Goetheove medalje i Goetheove nagrade, dvaju njemačkih priznanja najvišega ranga, i nagrade za književnost Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Gospodine Karahasan, predlažem Vam da krenemo od Miroslava Krleže. Vi ste u Zagrebu doktorirali g. 1986. tezom „Dramaturški modeli u Glembajevskom ciklusu”. Kako vidite Krležu danas?

Danas, kao i onda kad sam pripremao doktorat, vidim Krležu kao uistinu velikog pisca. Danas, kao i onda, mislim da teatar nije iskoristio ni dio mogućnosti koje mu Glembajevski ciklus nudi, između ostaloga zato što teatarski ljudi nisu prepoznali i nisu preveli u teatarski jezik komedijske i ironijske dimenzije drama iz kojih se taj ciklus sastoji. Danas je Glembajevski ciklus aktualniji nego onda kad sam o njemu pisao, danas nama vladaju i svakodnevnicu nam uvelike određuju neki Glembajevi. Dio tih novih Glembaja je još daleko od prave glembajevske rafiniranosti, ali njihova djeca studiraju danas u Londonu i Parisu, Milanu i New Yorku i sutra će biti pravi Glembaji – bogati, otmjeni i negdje u dubini bića „varalice i ubice”, kako se u Krležinoj drami govori o Glembajevima.

Velika književnost, ili bar neki značajni književni opusi, uvijek iznova dobivaju zapanjujuću aktualnost. Tako je i sa Krležom. Nakon dugog perioda u kojem nam je on bio klasik, autor kojeg se čita u obaveznoj lektiri i doživljava kao spomenik, danas moramo primijetiti da dio njegova opusa govori o nama, doslovno vidimo i prepoznajemo sebe i svoj svakodnevni život u njegovoj književnosti. Pročitajte opet Banket u Blitvi, molim Vas pročitajte ga kako biste se uvjerili da je Krleža tridesetih godina dvadesetog stoljeća napisao nas današnje. Neposredno nakon opsade Sarajeva igrali smo u Narodnom pozorištu sve tri drame Georga Büchnera koje su tada u našem gradu imale upravo zastrašujuću aktualnost. Tada sam tvrdio da je Büchner očigledno svoje drame napisao po narudžbi iz Sarajeva i da je samo nevažna tehnička pojedinost to što ih je napisao 170 godina unaprijed. Nešto slično bih mogao danas reći u vezi s Krležom – u Glembajevskom ciklusu i u romanima Banket u Blitvi i Na rubu pameti on je ispisao nas današnje, a nevažna tehnička pojedinost je to što nas je napisao sedamdesetak godina unaprijed.

Biste li, barem u glavnim potezima, mogli skicirati vlastitu književno-kulturnu vertikalu?

Bojim se da ne bih. Mislim da nijedan čovjek, dok živi, ne može ni približno imenovati tradicijske linije koje nastavlja, uticaje koji ga određuju, svoje mjesto u kulturi u kojoj djeluje. Jer mi nismo samo ono što o sebi znamo i mislimo, naše odluke i djelovanje jednako toliko ili još i više određuje ono što o sebi ne znamo, ono što nismo ni primijetili ni osvijestili. Gdje ću staviti jedan određeni kamen u zidu koji upravo gradim? To zavisi u određenoj mjeri od mene, recimo od mog plana, i od kamena (njegovog oblika i veličine), ali najviše zavisi od zida, recimo od njegove strukture i namjene. A kulturna tradicija je mnogo složenija od zida, ona ima sinkronijsku i dijakronijsku dimenziju, ona je sličnija mreži nego zidu. Do kojeg čvora u mreži kulturne tradicije će doći moj rad (ako dođe do bilo kojeg mjesta u toj mreži)? Kako će ga osvijetliti niti mreže koje vode do tog čvora i od njega? Neke oslonce s kojih promatram svijet i nastojim razumjeti historiju ja jesam osvijestio i o njima mogu govoriti, ali mnoge, možda one presudne, nisam ni primijetio i uopće ne znam da oni u meni djeluju. To bi mogao prepoznati neki pažljiv i osjetljiv promatrač dvadesetak-trideset godina nakon moje smrti – ako tada bude pažljivih i osjetljivih ljudi koji čitaju moje knjige.

Gdje bi se na toj vertikali, ako bismo o njoj ipak govorili, našao svijet bosanskoga franjevaštva i kako bi bio pozicioniran Matija Divković?

Nema sumnje u to da i bosanski franjevci i Matija Divković imaju u mom životu i radu izuzetno važno mjesto. U djelovanju bosanskih franjevaca primjećujem jedan lijep paradoks, na koji bih Vas želio upozoriti jer mislim da je važan. Franjevci su bez rezerve odani svom domu, a taj dom je njihova provincija, njihov samostan i njihova zemlja Bosna. Pritom oni svoj dom privremeno napuštaju kad god se ukaže prilika da steknu ili prošire znanje, i odlaze u Rim, Budimpeštu, Paris ili gdje već. A onda se vraćaju kući i tamo stečeno znanje donose u Bosnu i tu ga prenose drugima ili ga pretvaraju u djelo. Tako pružaju dragocjen doprinos društvu u kojem žive, i to već sedamstopedeset godina. Oni svojim djelovanjem naime otvaraju bosansko društvo za poglede koji do tada u njemu nisu postojali, donoseći u njega znanja stečena negdje daleko, a istovremeno osiguravaju, da ne kažem ljubomorno čuvaju i potvrđuju, znanja koja su u bosanskom društvu već postojala. A time  čuvaju kontinuitet tog društva i njegovih formi. S tim u vezi mi pada na um jedna intervencija rahmetli Midhata Begića, sjajnog profesora i jednako sjajnog književnog kritičara. U javnosti se jedno vrijeme raspravljalo o tome je li za književnost važnija „zavičajna” ili „univerzalna” dimenzija, pa je prof. Begić upozorio na to da se zavičajno i univerzalno ne isključuju nego dopunjuju, jer knjiga koja dobro predstavi „zavičajne probleme“ sigurno ima univerzalnu dimenziju i vrijednost. Ovo spominjem kako bih rekao da su bosanski franjevci „zavičajni” i „univerzalni” kao dobar roman ili drama. Podsjećam Vas da je to samo jedan od aspekata franjevačkog djelovanja i njihovog doprinosa Bosni i bosanskoj kulturi.

U djelovanju bosanskih franjevaca primjećujem jedan lijep paradoks, na koji bih Vas želio upozoriti jer mislim da je važan. Franjevci su bez rezerve odani svom domu, a taj dom je njihova provincija, njihov samostan i njihova zemlja Bosna

Negdje sam pročitao da ne treba malo porediti s velikim, po tome ja ne bih trebao povezivati svoj mali život s Bosnom, ali molim da mi se ipak dozvoli reći nekoliko riječi o onome što su franjevci darovali meni. To je, najprije, mnogo znanja koje sam stekao u razgovorima s pojedinim učenim fratrima (da spomenem samo Paškala Vešaru iz fojničkog samostana), u bibliotekama franjevačkih samostana (ne mogu zaboraviti uzbuđenje koje sam osjećao kad mi je pokojni fra Paškal pokazivao inkunabule u biblioteci fojničkog samostana; od njega sam, uostalom, prvi put čuo riječ inkunabula), iz knjiga pojedinih fratara i iz knjiga o fratrima (treba li podsjećati na Andrića?). Ali to su i veliki ljudski darovi, naprimjer četrdesetogodišnje prijateljstvo s fra Milom Babićem, za koje sam svojoj sudbini beskrajno zahvalan.

Sada smo kod drugog dijela ovog pitanja, kod Matije Divkovića. Njega izdvajam u posebno pitanje zato što je on za Bosnu toliko značajan da mu je svaki kontekst uzak – hoću reći, on bi trebao biti sam svoj kontekst. On je napisao prve bosanske štampane knjige napisane na narodnom jeziku; on je u Veneciji oblikovao i u olovu izlivao slova bosančice, neophodna za štampanje tih knjiga; on je napisao prvu bosansku dramu pisanu na narodnom jeziku (već dugo nagovaram svog izdavača Connectum da objavi tu dramu, jer on ima ediciju drame, a time, po mom sudu, sebe obavezuje da objavi i izvor naše drame). To je samo jedna strana onoga što Divković nama i posebno meni znači. Jednako toliko i možda još više on znači meni kao primjer kako se pristojan čovjek može i treba ponašati u javnom govoru i djelovanju. (Na to su mnogo puta upozorili, usmeno i pismeno, Mile Babić i pokojni fra Luka Markešić.) Divković je djelovao u doba protureformacije i živio s muslimanima i pravoslavcima, s kojima je po prirodi stvari morao bar ponekad imati problema, jer naprosto moramo imati nesporazuma i problema s onima s kojima živimo, čak i ako su nam to braća i roditelji. Ali u njegovim spisima nema niti jedne loše riječi o protestantima ili „lutoranima”, kako se govorilo u mom Duvnu (mnogo puta sam čuo kako baba svom unuku s osudom govori „Lutoranu, dabili lutoranu!”), nema loših riječi ni o muslimanima i pravoslavcima, on pokazuje nezadovoljstvo samo prema „lažnim katolicima”. Ali ni njih ne osuđuje, samo priznaje da bi se radovao ako bi se oni popravili i postali uistinu ono za šta se izdaju. To me oduševljava, malo šta mi je odvratno kao ljudi koji rado i strogo sude svakom osim sebi samima. Jedna lijepa engleska izreka kaže da nije gospodin (gentleman) čovjek koji nije isprljao stolnjak pred sobom, nego onaj koji nije primijetio da je njegov susjed za stolom to učinio. Divković je izvrstan primjer ovakvoga gospodina.

Koliko mi je Divković važan pokazao sam i time što sam uvijek iznova o njemu pisao. Spomenuo bih ovom prilikom analizu njegove drame o svetoj Katarini i moju dramu Čudo u Latinluku, koja je posvećena Divkoviću. Izvedba te drame bila je posljednja premijera sarajevskoga Narodnog pozorišta prije opsade (zanimljivo je da nikom nije palo na pamet postaviti tu dramu nakon opsade – kao znak nove normalnosti, kontinuiteta, sposobnosti teatra da svašta preživi i uvijek iznova nastavi tamo gdje su ga pokušali zaustaviti). A već dvije godine skupljam materijal za (nadam se) jedan roman o Divkoviću.

Recepcija je rezonancija na piščevo djelo. Ona je, međutim, i reaktivna, a ne samo receptivna. Kako Vas se doimlju njezini odjeci na Vaš ukupan opus?

Ovo je sjajno pitanje, volio bih napisati knjigu kao odgovor na njega. Mogli bismo, recimo, krenuti od dekonstrukcije, koje se poduhvatio Jacques Derrida. Sigurno se sjećate da on u svojoj teoriji dekonstrukcije želi dekonstruirati povlaštenu poziciju autora u književnom djelu i time ukinuti podjelu na „središte” i „periferiju” unutar  djela. Taj poduhvat je blizak mom uvjerenju da je književnost prije svega i više od svega – razgovor. Možda razgovor autora i čitaoca, ali sigurno razgovor čitaoca i djela. A u pravom razgovoru nema povlaštenih pozicija, razgovor se odvija među dva ravnopravna subjekta koji su imali smjelosti da se jedan drugome otvore. Ja naravno bolje od Vas znam šta sam htio uraditi u svom romanu, ali moje namjere, planovi i želje ne moraju utjecati na Vaš doživljaj tog romana. Jer roman je mnogo više doživljaj, iskustvo, saznanje formom, nego znanje. Doživljaj i iskustvo su uvijek i nužno obilježeni osobom koja doživljava, doživljaj i iskustvo se ne mogu prenositi „objektivno” kao znanje. Zato Vaša verzija mog romana (doživljaj, iskustvo, saznanje koje je on Vama ponudio) nije manje vrijedna i manje istinita od moje. To naravno ne znači da roman nije dovršeno i samostalno djelo, koje ima značenje, smisao i formu koja se ne može mijenjati, to samo znači da Vi imate pravo na svoje mišljenje o mom  romanu i da to mišljenje nije manje važno od moga. Ali ni Vaše ni moje mišljenje ne dovode u pitanje objektivno postojanje i formu romana.

To je jedna dimenzija odnosno jedan mogući odgovor na ovo pitanje. Druga dimenzija je „praktična” i konkretna. Razgovor s dobrim čitaocem piscu može pomoći da bolje razumije svoje djelo, a uvijek mu otvara neke perspektive kojih nije bio svjestan. Jedan njemački kritičar je, naprimjer, napisao jedan veliki tekst o esejistici u mojim romanima. Upozorio je na to da esej u mom romanu nije samostalni tekst, koji bi se mogao izdvojiti iz romana i samostalno objaviti (kao u slučaju većine eseja integriranih u evropske romane), esej u mom romanu je uvijek, kako on kaže, iskaz lika koji ga izgovara; u mom romanu naime nema eseja koji bi dolazili od autora ili pripovjedača, to je uvijek monolog nekog od likova, koji pokazuje šta moj junak misli o onome o čemu esej govori, ali pritom pokazuje i njegovo emotivno stanje, raspoloženje, karakterizira lik na jedan sasvim poseban način. Priznajem da to nisam primijetio, odnosno osvijestio, na to me je upozorio jedan briljantni kritičar, koji mi je objasnio ono što sam „nesvjesno radio” vođen talentom, konceptom romana ili čime već.

Poseban vid utjecaja recepcije, tojest čitalaca, na književno djelo su razgovori čitalaca i autora o djelima koja još nisu publicirana. Možemo li uopće pobrojati drame koje su dovršavane tokom proba?! Autor je napisao jednu verziju buduće drame koja definira radnju i skicira likove, tako da ansambl može početi sa probama. Autor sjedi na probama i zajedno s glumcima dovršava svoju dramu, većinu replika zapisuje onako kako ih glumci izgovaraju, možda negdje izmijeni i tok zbivanja.

Ja nisam imao sreće da tako uradim neku dramu, iako sam o tome sanjao, ali sam zato mogao satima i danima razgovarati o svojim romanima s urednicima i prijateljima. S Albertom Goldsteinom, koji mi je bio i prijatelj i izdavač, s Katharinom Raabe, koja mi je urednica kod njemačkog izdavača Suhrkamp. To su dragocjeni razgovori koji nisu morali rezultirati nekom izmjenom u tekstu romana, ali su uvijek nešto dodavali mom doživljaju romana. Ili razgovori s prijateljima koji su bili spremni čitati moje knjige u rukopisu i komentirati ih u razgovorima sa mnom. Naprimjer moj pokojni prijatelj Predrag Lucić, sjajan pjesnik, intelektualac i čudesan čovjek, koji je imao sasvim konkretne i često korisne primjedbe.

Čini mi se da se književna kritika fokusirala na romaneskni i dramski dio Vašega opusa, dok esejistički nije dobio jednak tretman. Ako nisam pogriješio, zašto tekstovi u kojima se čitateljima obraćate neposredno ne dopiru do njih ni do kritike kao romani i drame?

Drago mi je što ostavljate mogućnost da ste pogriješili, to dobro govori o Vama danas, kad naši suvremenici imaju same odgovore a nijedno pitanje i kad greške primjećuju samo kod drugih. Ovo govorim zato što ne znam jeste li u pravu. Recimo, moja knjiga eseja O jeziku i strahu imala je upravo kod kritike odjek kakav nisam smio ni poželjeti. U njemačkom jeziku je slično bilo s Knjigom vrtova koja je prodana u pet izdanja. Ali se ipak više piše i govori o romanima, tu se moram složiti s Vama. Ne bih to znao objasniti, priznajem da se o tome nisam pitao, možda zato što ja ne odvajam baš strogo pripovijedanje i esej. Nema čistih žanrova u epohama kulturnih kriza kakva je ova naša, granice među žanrovima postaju fluidne i neodređene. Helenistički roman je često uzbudljivi spoj putopisa, eseja i pripovjedačke proze (podsjećam Vas na Heliodorov roman Avanture lijepe Harikleje), a isto bi se moglo  reći i za moderni evropski roman (zar nije Cervantesov Don Quijotte, kojim počinje obnova romana, odnosno moderni evropski roman, ujedno niz blistavih eseja?). Esej, kao književna forma, nastao je upravo u takvim kriznim vremenima, u helenizmu, pa se obnovio u manirizmu 16. stoljeća kao i roman, uostalom. Sve ovo govorim da bi bilo jasnije šta mislim kad kažem da ja i u eseju pripovijedam, kao što sam u romanu esejist. Jedna od meni najdražih mojih knjiga, Izvještaji iz tamnog vilajeta, svojevrstan je pokušaj obnove platonskog dijaloga kao „sinkretične” književne forme koja u sebi spaja esej, pripovijedanje i dramu. Zato nije čudo da je ta knjiga u recenzijama njemačkog izdanja nekad nazivana knjigom eseja, a nekad knjigom pripovjedaka; mislim da je na poljski prevedena kao knjiga eseja.

Prateći recepciju Vaših djela u njemačkom jezičnom svijetu stekao sam neodoljiv dojam da Vas njemački čitatelji ne doživljavaju kao inozemnoga pisca, nego kao svoga. Imate li i sami takav dojam?

Imam, upravo takav. Moje knjige se prodaju i čitaju, komentiraju se u najuglednijim listovima i časopisima, o meni pišu prva imena književne kritike u njemačkom jeziku, na univerzitetima se brane magisteriji i doktorati  napisani  o mom radu, brojni kolege u Njemačkoj akademiji za jezik i književnost radovali su se mome prijemu u Akademiju koliko i ja... Jasno je da sam se o tome pitao i to izrazito zbunjeno, ja sam pomalo asocijalan čovjek (moja žena me uvjerava da bi ispravnije bilo reći „autističan”) i najbolje se osjećam kad stojim na rubu i promatram, umjesto da sudjelujem. To je, uostalom, prirodna pozicija pisca, pisac je čovjek obilježen distancom prema svemu, on promatra i razumije, on ne sudjeluje i ne sudi. U svakom slučaju, mene je, nenaviklog na topao prijem a naviklog na rubno mjesto, zbunilo to kako sam dobro primljen u njemačkom jeziku i o tome se pitam već godinama. Tražio sam odgovor u tome da sam njemačkim čitaocima istovremeno blizak i dalek, dovoljno blizak da me razumiju i dovoljno dalek da im budem zanimljiv, ali sam se brzo uvjerio da nije tako. U neko doba sam shvatio da je za to „kriva” moja sjajna prevoditeljica Katharina Wolf-Griesshaber. Knjiga u prijevodu živi od prevodiočeve, a ne od autorove duhovne energije, utoliko joj i sudbina bitno ovisi o prevodiocu.

Dijete može smatrati da je slobodno ako radi (smije raditi) ono što hoće, odrastao čovjek bi morao znati da je sloboda suviše važna, upravo sveta, da bi mogla biti puka samovolja

Prevođenje je jedna od takozvanih interpretacijskih umjetnosti, kao gluma, pjevanje, sviranje nekog muzičkog instrumenta, ali je za razliku od većine drugih umjetnosti prevođenje izrazito tiho i otmjeno; većina umjetnika se gura u središte i viče „Evo mene!”, a prevodioci otmjeno ostaju u pozadini i prave se da ih nema. Pritom su neizmjerno važni i nezamjenljivi. Dobar prevodilac može „spasiti” lošu, kao što loš prevodilac može pokvariti sjajnu knjigu. Tako je i s glumcima, vidio sam mnogo predstava u kojima su loši glumci Čehovljev tekst učinili nepodnošljivim, a vidio sam i mnogo predstava u kojima su dobri glumci od lošeg teksta napravili malo teatarsko čudo.

Vjerujem da je za dobar prijem mojih knjiga u njemačkom jeziku zaslužna moja prevoditeljica Katharina. U njezinom prijevodu te knjige djeluju kao da su na njemačkom jeziku mišljene, osjećane i sanjane, a pritom su maksimalno vjerne originalu. Kad sam ja pokušavao prevoditi, događalo mi se uvijek isto: ako je tekst u prijevodu zvučao dobro, previše je odstupao od originala, a ako je bio vjeran originalu bio je drvenast, suh, naprosto loš. Moji pokušaji da prevodim potvrđivali su jednu dosjetku o prevođenju koju ne volim iako u njoj ima istine, a koja kaže da je s prijevodom kao sa ženom – ako je lijep nije vjeran, a ako je vjeran nije lijep. Katharinini prijevodi, međutim, dokazuju da ta dosjetka ne mora biti istinita – oni  su zaista lijepi a pritom su maksimalno vjerni.

Prije nekoliko godina domaći je književnički ceh poveo pravu hajku protiv Vas. Što se zapravo nalazilo u podlozi nesporazuma? Kakav je položaj odgovornoga i samostalnoga pojedinca u monološkom bjesnilu gomile?

Hvala Vam za prijedlog da onaj linč proglasimo nesporazumom, meni je više ličio na dobro pripremljen i profesionalno izveden linč, ali mi je draže da ga shvatimo kao nesporazum. Šta se ustvari dogodilo? Kad je Radovan Karadžić uhapšen i izručen haaškom tribunalu, nazvao me je prijatelj Hannes Hintermeier i zamolio me za izjavu. Počeo je, međutim, nesretno i nespretno, obavijestio me je da se Karadžić krio kao „iscjelitelj” i pitao me šta mislim kako bih se proveo da je trebao liječiti mene. Ja sam ga na to zamolio da nipošto ne pristane na stiliziranje Karadžića ili bilo kojeg drugog čovjeka u monstruma. Onog momenta u kojem si ga proglasio čudovištem, ti si ga oslobodio odgovornosti za ono što je učinio. Mi ne prigovaramo orlu što krade tuđe kokoši, niti vuku što kolje tuđe ovce, jer ljudska etika obavezuje samo ljude i ljudski sudovi važe samo za ljude. Ne možeš izvesti tigra na ljudski sud, koliko god da je ljudi pobio. Ali naši jazavci pred sudom nisu mislili tako, pa su se obrušili na mene.

Mislim da je u temelju ovog nesporazuma razlika između etičkog i ideološkog mišljenja. Čovjek koji misli etički pita se o djelima i sudi samo na temelju djela, ljudi koji misle ideološki pitaju se o pripadnosti i sude na temelju pripadnosti. Etičko mišljenje nas obavezuje da ljude vidimo kao osobe u svoj kompleksnosti koju osoba podrazumijeva – zašto dobar liječnik ne bi mogao biti zločinac i uspješan bankar dobar čovjek? Ideološko mišljenje, naprotiv, obavezuje na vjernost „svojima” i nepomirljivo neprijateljstvo prema „drugima”. Tu razliku su stari Rimljani izrazili u formuli Non quis, sed quid (Ne ko, nego šta); ideološko mišljenje obrće stvari i opredjeljuje se za načelo Non quid, sed quis – ako je moj/naš, dobro je sve što je uradio. Ideologija ne poznaje i ne prihvaća osobno i diferencirano mišljenje, ona poznaje samo gomilu, obraća se gomili, daje riječ gomili. Zato je ideologija tako prokleto privlačna, ona oslobađa čovjeka odgovornosti i za njegov vlastiti život. Osoba iščezava u „monološkom bjesnilu gomile”, kako ste lijepo rekli.

„Naš je pojam slobode infantilan, naše uživanje u slobodi isto tako”, napisali ste. Kako Vam se čini poimanje slobode upravo danas, u svijetu decentriranom novim globalnim poremećajem?

Ako se dobro sjećam, prepoznao sam infantilnost našeg poimanja slobode u jednoj raspravi s mojim dragim prijateljem Predragom Lucićem. On je „branio” nekog karikaturista koji je Poslanika a.s. predstavio kao terorista i nacrtao još cijeli niz sličnih stvari. Nije ga mogao stvarno braniti, jer ja rečenoga karikaturista nisam napadao, ja sam samo rekao da mi ga je žao i da ga ne bih želio imati u svojoj blizini, jer se loše osjećam kad sažaljevam nekoga. „A tog nesretnika moram sažaljevati, jadan je on i još jadnija je njegova sloboda, ako se ta sloboda sastoji iz prava da vrijeđa milijardu ljudi”, govorio sam u našoj raspravi. Predrag je izjavio da je pravo da kaže ono što misli elementarna čovjekova sloboda i meni je tada sinulo. „Da, elementarna”, rekao sam, „u tome i jest problem.” Elementarnu slobodu naime mogu uživati djeca, ali bi se odrasli ljudi morali malo odmaknuti od toga. Dijete može smatrati da je slobodno ako radi (smije raditi) ono što hoće, odrastao čovjek bi morao znati da je sloboda suviše važna, upravo sveta, da bi mogla biti puka samovolja. Dijete može biti radosno i osjećati se slobodnim ako smije pljunuti nekome u tanjur s juhom, ali odrastao čovjek to ne bi smio smatrati slobodom. Zašto? Zato što trogodišnje dijete ima pravo sebe smatrati središtem univerzuma, sebe osjećati kao jedini subjekt, misliti da je najvažnije i jedino važno; ali odrastao čovjek bi morao znati da je sloboda relacijski pojam i fenomen, Drugi je granica i prema tome forma moje slobode.

Sloboda je izrazito kompleksan pojam. Ona uključuje određeni stupanj zrelosti i duhovnog razvoja – idiot ili trogodišnje dijete nisu uistinu slobodni, iako smiju vrijeđati ljude i pljuvati im u tanjur s juhom. Ona uključuje spremnost na odricanje i sposobnost za njega, jedan od simbola slobode je tragički junak koji je spreman odreći se i života. Sloboda je neraskidivo vezana za odgovornost i samosvijest. Ona ima socijalnu, ali i metafizičku dimenziju, jer je neodvojiva od pojma vrijednosti (otuda “sloboda od” i “sloboda za”). I tako dalje, i tako dalje. Ali naša konzumeristička kultura je sve to pojednostavila do karikature i dovela do infantilnoga “slobodan sam jer smijem sve”. Onako kako ta kultura pojednostavljuje sve bitne fenomene i pojmove, jer pretpostavlja da ljudi mogu razumjeti samo ono što se može objaviti u tabloidima.

Gdje se unutar Vašega čitalačkog horizonta nalazi Svjetlo riječi?

Svjetlo riječi sam čitao još u vrijeme kad je izlazilo na novinskom papiru u crno-bijeloj štampi. Uživam u Svjetlu riječi, jer to je list koji zna biti popularan, a da ne pojednostavljuje i izrazito ozbiljan, a da pritom nije pretenciozan.

Izvor:
Svjetlo riječi