Objavljeno:
18. 07. 2022. 12:15
Fra Josip Ikić

Crkveno učiteljstvo daje nekoliko uputa kako uključiti karizme u život kršćana različitih staleža (usp. Iuvenescit Ecclesia, 22). Karizme snažno utječu na život cijele Crkve. One su nam od velike pomoći u obavljanju dužnosti koje proizlaze iz krštenja, potvrde, ženidbe i sv. reda. Potrebne su, dakle, i laicima (ne/oženjenim) i svećenstvu (đakonima, svećenicima i biskupima), kao i redovnicima. Pomažu nam da dublje proniknemo u vjerske istine koje stječemo kroz vjeronauk i teološku izobrazbu. Koje je mjesto i uloga karizmi u životu raznih crkvenih zajednica koje su sastavljene od laika (sveopćega ili kraljevskoga svećenstva) i klerika (hijerarhijskoga ili ministerijalnoga svećenstva), kao i redovnika i redovnica?

a) Kao prvo, potrebno je prepoznati vrijednost različitih karizmi. Karizme (svake prema svojim osobinama) potiču duhovni rast molitvenih zajednica. Laici, članovi tih zajednica, pod vodstvom zakonitih pastira, nastoje učiniti plodnom svoju sakramentalnu milost. Karizme su, naime, pomoć svakom vjerniku da autentično i plodno živi svoj kršćanski poziv, odnosno da napreduje na putu svetosti. Pomažu nam da se ostvarujemo kao članovi Crkve i djeca Božja u svojoj svakodnevici; da budemo postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama (usp. Dj 2, 42-47), da budemo žrtva živa, sveta, Bogu mila (usp. Rim 12, 1). Pozvani smo svjedočiti Krista na svakom mjestu i u svako vrijeme te davati odgovor onima koji traže obrazloženje nade u vječni život koja je u nama (usp. 1 Pt 3, 15). Ovo se posebno odnosi na karizmatske zajednice koje promiču važnost bračnoga i obiteljskoga života. One bi trebale svojim djelovanjem, poukom i molitvom pomagati omladini i mladim supružnicima da se osposobe za obiteljski, društveni i vjerski život.

b) Zaređeni službenici (đakoni, svećenici i biskupi), sudjelujući u karizmatskim zajednicama, mogu produbiti značenje svoga krštenja (po kojem su postali Božji sinovi) te svoga posebnog poziva i poslanja. Zaređeni će vjernik, kao član molitvene zajednice, dobivati pomoć za svoj osobni rast u vjeri, a i za svoju posebnu službu i posao koji obavlja u Crkvi. To će mu (karizmatsko) iskustvo pomoći da bolje i radosnije radi s narodom koji mu je povjeren u pastoralu, ali i da bude iskreno poslušan svojim poglavarima. Isto vrijedi i za kandidate za svećeništvo (sjemeništarce, postulante i bogoslove) koji pripadaju nekoj molitvenoj zajednici: obogaćeni pojedinim karizmama mogu lakše napredovati na svome putu do oltara. Svećenici i đakoni koji su angažirani u molitvenim zajednicama ne smiju zanemarivati svoje druge svećeničke (i redovničke) obveze. Sve će raditi u dogovoru i poslušnosti svome ordinariju.

c) Doprinos karizmatskoga dara Crkvi može se usporediti s doprinosom redovnika i redovnica. Naime, redovništvo – po evanđeoskim zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti – sačinjava karizmatsku dimenziju Crkve. Takva karizma, koja se očituje u radikalnom nasljedovanju Krista, čistoga, siromašnog i poslušnog, kao redovan način života po evanđeoskim zavjetima, dana je zato da bi pojedinci (redovnici i redovnice) bili sposobni izvući obilnije plodove iz krsne milosti. Na sličan način, karizma i duhovnost raznih instituta posvećenog života može postati – i za laike i za svećenike – velika pomoć u ostvarenju njihova poziva i poslanja.

d) Na koncu, važno je naglasiti da Učiteljstvo preporučuje svakom svećeniku da živi po duhu evanđeoskih savjeta. Čak i celibat (beženstvo), koji je obvezatan za svećenike Zapadne tradicije, nije primarno funkcionalne naravi, nego je prvotno karizma koja pomaže svećeniku da se lakše suobliči Kristu, svome čistom svećeniku, poslušnom učitelju i siromašnom kralju.

Izvor:
Svjetlo riječi