Objavljeno:
15. 06. 2021. 09:15

Iz navedenih teoloških djela u postridentskom razdoblju Crkve, jasno je da su franjevci Bosne Srebrene dali nemjerljiv doprinos katoličkoj obnovi u BiH i drugim zemljama u kojima su pastoralno djelovali

Fra Anđelko Barun

Njemački vjerski reformator Martin Luther (1483. – 1546.) i njegovi sljedbenici nazvani protestanti svojom su reformom razarali ne samo organizacijsku strukturu nego i nauk Crkve. Naučavali su da je Biblija jedini duhovni autoritet, da je sama vjera, bez dijela, dostatna za spasenje, da je vječni život čisti Božji dar, bez ikakvih naših zasluga.

Tridentski je sabor 1563. godine donio opće smjernice protureformacije. Katekizam Tridentskoga sabora sažeo je sve bitne istine katoličke vjere, primljene od Krista i apostola, koje treba vjerovati i po njima živjeti. U Katoličkoj Crkvi nastaje protureformacijski pokret. Elita katoličkih katehetskih stručnjaka piše katekizme, propovijedi i druge poučne spise koji se prevode na razne jezike te služe biskupima, svećenicima i katoličkim vjernicima kao pomagala za bolje upoznavanje katoličke vjere. Samo dobro poučeni katolici u svojoj vjeri mogu se suprotstaviti protestantizmu. Taj pokret temeljitijega upoznavanja katoličke vjere i života po njoj nazivamo katoličkom obnovom.

Katolička obnova u Bosni

U to vrijeme franjevci, kao jedini katolički svećenici u BiH, uključili su se u katoličku obnovu, posebice svojim moralno-didaktičkim spisima. Ne stvaraju neka nova teološka djela, ali vješto biraju sadržajno najbolja djela u Europi za vjersku i moralnu pouku, prevode ih, prilagođavaju razumijevanju svoga puka, pišu narodnim jezikom i pismom. Ta se književnost bosanskih franjevaca po sadržaju označava kao pučka kompilacija katoličke tridentske teologije. Po njoj su hrvatskom katoličkom puku u Bosni postali poznati likovi i sadržaji klasične i suvremene europske književnosti.

Prvi pisac takvih djela bio je Matija Divković (1563. – 1631.). Prema katekizmima isusovaca Jakova Ledesme i Roberta Bellarmina napisao je i tiskao u Veneciji 1611. godine svoje djelo Nauk karstjanski za narod slovinski. U prvom dijelu govori o Isusu Kristu i kako ga trebamo nasljedovati, a u drugom obrađuje kreposti vjere, ufanja i ljubavi, Vjerovanje, Očenaš, Zdravo Mariju, Božje i crkvene zapovijedi i sakramente. U isto vrijeme preveo je i tiskao djelo dominikanca Ivana Herolta Sto čudesa oliti zlamenia Blažene, i slavne Bogorodice, Divice Marije. Divković želi i naš narod upoznati s tim u Europi rado čitanim čudesnim djelima. 

U Veneciji je 1616. godine tiskao Nauk karstjanski s mnoziemi stvari duhovnijemi, i vele bogoljubnijemi… To je mali katekizam u obliku kratkih pitanja i odgovora. Katekizam ima 44 lista, Divković mu dodaje još 164 lista raznih pučkih pjesama i molitava. Djelo je doživjelo 25 izdanja; 1698. godine tiskano je tri puta.

Godine 1616. Divković tiska i svoje četvrto djelo Besiede Divkovića svarhu evanđelja nedieljnih priko svega godišta. Radi se o prijevodu 66 propovjedi poznatijih europskih autora, nešto ima i njegovih vlastitih.

Divkovićeva su se djela čitala, pjevala i prepisivala. Namijenjena su za pouku u vjeri i za oblikovanje crkvenoga života svećenika i vjernika. Bila su, također, etička, moralna i humana norma ne samo u BiH nego i u Dalmaciji, Slavoniji i drugim krajevima u kojima su djelovali franjevci Bosne Srebrene. Odigrala su važnu ulogu za pismenost, jezik, književnost i kulturnu povijest hrvatskoga naroda.

Divković je uložio izvanredno mnogo truda za tiskanje svojih knjiga i njihova dostavljanja čitateljima. Tiskar u Veneciji nikad nije vidio naših slova, ne zna niti jednu našu riječ. Divković mu pokazuje kako slova salijevati, kako ih slagati u riječi i rečenice. Knjige su se prevozile brodom do Splita, a odatle na konjskim samarima po brdovitim krajevima BiH.

Nemjerljiv doprinos

Divkovića su slijedili i drugi franjevci. Istom metodom, jezikom i pismom pisali su:

Stjepan Matijević-Solinjanin, rođen u Tuzli u drugoj polovini 16. stoljeća, svoje djelo Ispovjedaonik, sabran iz pravoslanieh naučitelja po P. O. meštru Jeronimu Panormitanu tiskao je u tiskari Propagande u Rimu 1630. godine. Namijenjeno je pastoralnoj praksi svećenika.

Pavao Papić (1593. – 1649.), rođen u Sarajevu, preveo je djelo Bartolomeja da Salutio Sedam trublja za probudit grešnika na pokoru. Prvi je dio teološki, a u drugom se prepričavaju neuobičajeni događaji i na temelju njih se daje moralna pouka.

Pavao Posilović (1597. – 1657.), rođen u Glamoču, postao je skradinskim biskupom, upravljao je s nekoliko biskupija pod osmanlijskom upravom. Napisao je dva moralno-didaktička djela: Naslađenje duhovno (1639.) i Cvit od kriposti (1647.). Obadva su doživjela po četiri izdanja, dva bosanicom, a dva latinicom.

Stjepan Margitić posljednji je bosanski fratar koji piše bosanicom. Rođen je u Jajcu sredinom 17. stoljeća. Napisao je Ispovid karstjanska (1701.) prema djelima španjolskoga isusovca Kristofora Vege i bosanskih pisaca prije njega. Prvi dio sadrži propovijedi o ispovijedi, zatim molitve i na kraju čudesne događaje nad onima koji se nisu pravilno ispovijedali. Drugi je dio zbornik pobožnih pjesama. Puk je knjigu rado čitao i nazivao je Stipanuša. Doživjela je sedam izdanja. Drugo njegovo djelo Fala od svetih (1708.) prijevodi su propovijedi s latinskoga jezika za svetkovine i sve nedjelje kroz godinu, obogaćene primjerima iz svakidašnjega života.

Franjevci Bosne Srebrene u svrhu katoličke obnove pisali su teološka djela i latinicom. Prvi latinicom piše Ivan Bandulavić. Rođen je u Donjem Vakufu u drugoj polovini 16. stoljeća. Napisao je Pištule i evanđelja priko svega godišta (1613.) prema djelu Benedikta Zborovčića. Služilo je kasnijim piscima pri sastavljanju lekcionara. U knjizi je donio razne molitve blagoslova, red krštenja, kalendar, neke promjenljive dijelove mise, predslovlja, božićnu pjesmu  Vse vrime godišta. Doživjelo je 20 izdanja.

Latinicom je pisao i Franjo Glavinić (1586. – 1650.), franjevac Bosne Srebrene rođen u Istri, podrijetlom iz okolice Glamoča. Vrstan je pisac teoloških djela. Poznatija su: Četiri poslidnja čovika (1628.), Cvit svetih (1628.) i Svitlost duše virne (1632.).

Ivan Ančić (1624. – 1685.), rođen u Lipi kraj Duvna, bavio se temeljnim pitanjem vjere i pastoralne teologije. Napisao je: Vrata nebeska i život vični (1678.), Svitlost duše virne (1678.),  Svitlost karstajnska i slast duhovna (1679.) i Ogledalo misničko (1681.). 

Tomo Babić (oko 1680. – 1750.), franjevac Bosne Srebrene rođen u Velimu kraj Skradina, napisao je djelo Cvit razlika mirisa duhovnog (1726.). Doživjelo je sedam izdanja. U prvom dijelu donosi nauk kršćanski s raznim molitvama i pobožnostima, a u drugom Versi od mnogi svetkovina priko godišta i druge pisme duhovne i bogoljubne. Puk je djelo zavolio i rado čitao, nazivali su ga knjiga Babuša.

Fra Jeronim Filipović (1690. – 1765.), rodom iz Rame, začetnik je hrvatske dijaloške propovijedi katekizamskoga sadržaja. Spada među najbolje propovjednike u hrvatskoj povijesti. Napisao je Pripovidanje nauka karstjanskoga u tri sveska (1750.) kojim je naveliko doprinio upoznavanju nauka Katoličke Crkve.

Iz navedenih teoloških djela u postridentskom razdoblju Crkve, jasno je da su franjevci Bosne Srebrene dali nemjerljiv doprinos katoličkoj obnovi u BiH i drugim zemljama u kojima su pastoralno djelovali. Činjenica je da protestantizam u tim zemljama nikad nije masovnije zaživio.

Izvor:
Svjetlo riječi