Objavljeno:
02. 12. 2022. 09:00
Marko Karamatić

Tragovi najstarijih stanovnika sarajevskog područja potječu iz neolita. Koncem brončanog doba javljaju se Iliri sa svojim naseljima, a od 9. god. poslije Krista dolaze Rimljani. Oni su imali manje naselje na Debelom Brdu s dvije ciglane i lončarskom radionicom, a na prostoru današnje Ilidže urbanu naseobinu Aquae S. (Banja S.). Od 7. stoljeća ovdje su ovladali Slaveni, gdje se u 10. stoljeću formira jezgra bosanske države. Sarajevsko područje bilo je unutar (političke) župe Vrhbosna. God. 1379. prvi put je spomenuta i varoš Vrhbosna ili Vrhbosanje kao preteča kasnijeg Sarajeva. Istočno od Vrhbosne nalazila se utvrda Hodidjed. Nestankom bosanske samostalnosti, ovdje više od četiri stoljeća vladaju Turci (1463-1878), a potom četiri desetljeća Austro-Ugarska (1878-1918).

Od antike do konca srednjeg vijeka. Kršćanstvo se na teritoriju Sarajeva javlja u antičko doba. U rimskoj urbanoj naseobini Aquae S. (Ilidža) bilo je kršćana, izgleda, još prije Milanskog edikta (313). Kasnoantička bazilika na Ilinjači kod Hadžića (5-6. st.) upućuje na već dobro organiziranu kršćansku zajednicu. Pretpostavlja se da je i na Marijin dvoru postojala slična bazilika.

Slaveni su se, po dolasku u ove krajeve (7/8. st.), ubrzo kristijanizirali. O organiziranoj kršćanskoj zajednici svjedoče dvije predromaničke crkve iz 9-10. st. Jedna je bila u selu Vrutci blizu Vrela Bosne, a druga, 4,5 km dalje, u selu Rogačići kod Blažuja. Prva je longitudinalna, posvećena sv. Stjepanu, a druga kružna, šesterolisna, vjerojatno posvećena sv. Blažu, odakle i naziv mjesta Blažuj. U objema su otkriveni tragovi pleterne ornamentike, a po graditeljskim značajkama bliske su crkvama u Dalmaciji.

U drugoj polovici 11. stoljeća spominje se Bosanska biskupija. Njome su upravljali domaći biskupi služeći se staroslavenskim jezikom u bogoslužju, a kasnije strani biskupi (od 1233) koji su uveli latinski. Biskup se oko 1250. preselio na darovani posjed u Đakovo, što je u konačnici bilo u interesu ugarske politike. To je ojačalo krstjane, sljedbenike Crkve bosanske, koji su se upravno i organizacijski udaljili od Rima. Radi suzbijanja njihova navodnog krivovjerja, u Bosnu su poslani dominikanci a njih su kasnije zamijenili franjevci (1291), koji od tada sami predvode katolike kroz sljedećih šest stoljeća.

Prisutnost katolika na prostoru Sarajeva, u vrijeme bosanske samostalnosti, arheološki potvrđuju dva fragmenta iz dviju crkava. Prvi je fragment kapitel neke romaničke crkve pronađen u zidu pored Miljacke u Podtekiji, vjerojatno iz druge polovice 12. st. Drugi je fragment ostatak antičkog stupa pronađen kod negdašnje Kemaludinove džamije, upotrijebljen kao oltar u katedrali (13. st.), s natpisom koji ukazuje da je katedrala bila posvećena apostolu Petru u Vrhbosni. O tome svjedoče i pisani dokumenti (1238-1244) u kojima se govori o gradnji crkve u mjestu Brdo u župi Vrhbosna. Po selidbi biskupa u Đakovo, crkva se više ne spominje.

Pod osmanskom vlašću. Nakon turskog osvojenja velikog dijela Bosne, Isa-beg Ishaković 1462. podiže gradsko naselje orijentalnog tipa, izdavši o tome i vakufnamu (zakladnu povelju). Naselje dobiva džamiju, dvor za namjesnika (saraj), vodovod, karavansaraj, musafirhanu… Ime Vrhbosna (Vrhbosanje) iščezava, a grad po rezidenciji – saraj – dobiva naziv Saraj-ovasi (Polje oko dvora). Prostor pak s desne strane Miljacke, između današnje Latinske ćuprije i Ćumurije ćuprije, koji su nastanjivali domaći katolici i Dubrovčani, tijekom turskog vladanja nazivao se Latinluk ili Frankluk.

Prema defteru iz god. 1485. u gradu su 103 kršćanske kuće, 42 muslimanske i 8 kuća dubrovačkih građana. Grad je, dakle, 23 godine nakon Isa-begove zakladne povelje još uvijek pretežno kršćanski. Međutim, četiri godine kasnije (1489) broj se muslimanskih kuća povećao na 82, a kršćanskih smanjio na 89. Prema defteru iz godine 1516. zabilježene su 873 muslimanske kuće, 74 kršćanske i dubrovačka kolonija sa 66 kuća. God. 1528/30. broj kršćanskih kuća pao je na 15, a muslimanskih se popeo na 1.047. Nema više ni kuća dubrovačkih trgovaca. Islamizacija napreduje, grad postaje muslimanski. Tada su (1528/30) zabilježeni konvertiti u 160 kuća u prvom koljenu, tj. muslimani kojima je otac bio kršćanin. U tome su ne male zasluge Husrev-bega, carskog namjesnika (1521-1541), koji je harao po Dalmaciji i Slavoniji, i ostao upamćen kao velik graditelj u Sarajevu (Husrev-begova džamija, bezistan, medresa, karavansaraj…). Međutim, u sjećanju katolika i franjevaca nije upamćen po dobru: u njegovo su vrijeme porušeni samostani u Sutjesci, Visokom, Kreševu i Fojnici (1521-24), a u Sarajevo je dovedeno i ubijeno deset franjevaca (1523).

Usprkos svemu, katolici uspijevaju sačuvati vitalnost i izboriti opstanak. Na to ukazuje i pismo papi 14 sarajevskih trgovaca koje su predali njegovu izaslaniku, stonskom biskupu fra Bonifaciju Drakulici, prilikom njegova pohoda Sarajevu 1581. Nešto vedrine unosi i činjenica da je početkom 17. stoljeća u Sarajevu aktivan fra Matija Divković (1563-1631), rodonačelnik književnosti u BiH, gdje 1609. dovršava svoje djelo Nauk krstjanski, posvetivši ga Antunu Grgureviću i sinu mu Paviji, a Sto čudesa Ivanu Matiaševiću, „Bošnjaninu iz Sarajeva“. Iz te sredine potekao je i fra Pavao Papić (1593-1649), franjevački pisac. Također pojava trgovačkog sloja u 17. stoljeću (Brnjakovići i dr.), ukazuje na to da su sarajevski katolici brojčano i gospodarski ojačali. Imali su i skromnu crkvu posvećenu Gospi, a duhovnu su brigu o njima vodili franjevci iz visočkog samostana. Biskup fra Nikola Ogramić Olovčić bilježi da je u Sarajevu 1675. god. 100 katoličkih kuća s 922 katolika, dok broj muslimanskih kuća procjenjuje na deset tisuća.

Dramatičan obrat događa se u vrijeme austrijsko-turskog rata (1683-1699) vojnim pohodom princa Eugena Savojskog koji je 1697. opljačkao i zapalio Sarajevo. U požaru grada nestala je i crkva. Zadao je težak udarac žiteljima grada, a napose katolicima koji su iz straha, zajedno s njim, napustili Sarajevo i izbjegli u Prekosavlje. Franjevci su za nevelik broj preostalih službu Božju držali u privatnim kućama, te u kapeli u župnoj kući koja se spominje 1743. Svoje kuće u Sarajevu imali su sutješki samostan od 1744. i kreševski od 1776.

Katolici se brojčano pomalo oporavljaju. 1743. u gradu je 20 katoličkih kuća sa 77 katolika (cijela župa s vangradskim naseljima broji: 67 kuća i 376 katolika); – 1768: 24 kuće sa 107 katolika (župa: 79 kuća s 572 katolika); – 1813: 23 kuće s 95 katolika (župa: 90 kuća s 557 katolika); – 1856: 53 kuće s 233 katolika (župa: 148 kuća s 1.016 katolika).

Mogućnost da se gradi crkva ukazala se tek sredinom 19. st. Nakon požara 1852, u kome su izgorjeli dio grada i župna kuća s kapelom, župnik fra Grgo Martić je 1854-56. izgradio crkvu Sv. Ante u latinskoj četvrti, prvu nakon vojnog pohoda Eugena Savojskog. On je kroz 20 godina svoga djelovanja u Sarajevu pridonio afirmaciji ovdašnjih katolika. Bio je župnik, zastupao je franjevce i katolike pred vlastima, a po potrebi i muslimane i pravoslavne, osnovao je i vodio katoličku školu (1865). U gradu je ostavio zamjetan trag. U prosvjetni i karitativni rad od 1871. uključile su se i sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga.

Novo doba. God. 1878. Austro-Ugarska je zaposjela Bosnu i Hercegovinu i ostala do 1918. BiH se kroz to vrijeme europeizira u svim sferama javnog života (politički ustroj, uprava, gospodarstvo, prosvjeta, kultura). Proveden je i preustroj u Crkvi: uspostavljene su vrhbosanska nadbiskupija i biskupije u Banjoj Luci i Mostaru, ustanovljen svjetovni kler!

Grade se i crkve. Nakon što je 1879. izgorjela crkva Sv. Ante, izgrađena je nova 1882, ali ne više u Latinluku, nego na Bistriku. Potom su podignute crkve: Sv. Vinka (1883), katedrala (1889), Sv. Ćirila i Metoda (1896), Presvetog Trojstva (1906), Kraljice sv. Krunice (1911) i nova crkva Sv. Ante (1911-1913). Uz sestre milosrdnice u gradu su počele prosvjetno i karitativno djelovati Kćeri Božje ljubavi (1882) i Služavke Maloga Isusa (1890). Svojim radom u Sarajevu započela su tada i dva visoka teološka učilišta: Nadbiskupska bogoslovija (1893) i Franjevačka teologija (1909).

U Sarajevo doseljavaju brojni stranci s područja Austrije, Hrvatske, Češke, Ugarske… različitih zanimanja: arhitekti, liječnici, industrijalci, činovnici, arheolozi, slikari i drugi, po konfesionalnoj pripadnosti uglavnom katolici. Stoga je tada broj katolika razmjerno najbrže rastao. Godine 1879. u samom gradu ima ih 698; – 1885: 2.000 (cijela župa: 2.842); – 1896: 10.682; – 1910: 18.036. Na koncu austrougarske uprave (1918) grad Sarajevo je imao 58.382 stanovnika: 21.213 muslimana, 19.642 katolika, 9.437 pravoslavnih, 7.510 Židova, 574 protestanta i 13 ostalih. Katolici su predstavljali jednu trećinu stanovništva grada!


Katolici u gradu Sarajevu

(u zagradi broj katolika u župi s okolnim naseljima)

1675:   992

1737:   125 (599)

1742:   81 (276)

1768:   107 (572)

1813:   95 (557)

1856:   233 (1.016)

1877:   466 (1.557)

1879:   698

1885:   2.000 (2.842)

1910:   18.036

1918:   19.642

Izvor:
Svjetlo riječi