Objavljeno:
14. 09. 2020. 09:00

U franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća u umjetničkom oblikovanju crkava i kapela sudjelovao je, na poziv franjevaca, impozantan broj likovnih umjetnka iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Piše: Marko Karamatić

Bilo je to blagoslovljeno vrijeme za bosanske katolike i franjevce. Više desetaka uglednih slikara i kipara ugradilo je stotine svojih djela u ovdašnje sakralne prostore.

U tom velikom nizu posebno mjesto zauzima kipar Zdenko Grgić koji je radio u najmanje 27 crkava i kapela i po tome je u samom vrhu u Bosni Srebrenoj. Rodio se u Kandiji kraj Bugojna 1927. godine. U Beogradu je studirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti gdje je diplomirao kiparstvo 1953. godine. Potom je radio kao nastavnik u Školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, a zatim kao profesor na Pedagoškoj akademiji od njezina osnutka 1969. Kako u Sarajevu nije bilo Akademije likovnih umjetnosti, njezin osnutak inicirala je slikarica Nada Pivac (1969) „pokretanjem katedre za crtanje i slikanje na novoformiranoj Pedagoškoj akademiji” (Azra Begić). Njezinoj inicijativi pridružio se i Zdenko Grgić tako da je Akademija uskoro zaživjela (1972). Tada je za njezina profesora, među ostalima, izabran i Zdenko Grgić nakon što je posebno Povjerenstvo, sastavljeno od likovnih kritičara iz Zagreba, Beograda i Sarajeva, njegovo djelo pozitivno ocijenilo. Radio je na Akademiji do odlaska u mirovinu 1980. Najveći dio radnoga vijeka proveo je u Sarajevu. U vrijeme zadnjega rata otišao je u Hrvatsku, najprije u Zagreb, a potom zastalno u Split, gdje je ostao do konca života 2007. godine.

Umjetnički put

Na likovnoj sceni pojavio se odmah po završetku studija 1953. Bio je to početak plodnoga umjetničkog puta koji će potrajati šest desetljeća. Već 1954. na izložbi Udruženja likovnih umjetnika BiH, likovna kritika je zapazila njegovu umjetničku inovativnost, ističući njegovo „osjećanje plastike kakvo nema nijedan od izlagača” (M. Radić). S vremenom, nastupajući na izložbama, on se umjetnički profilirao i svojim skulptorskim inovacijama privlačio pozornost likovnih kritičara. Smatrao je važnim osluhnuti mišljenja likovne kritike, koja je u njegovu djelu 60-ih godina vidjela bliskost realizmu, a katkada više naglašenu stilizaciju.

U drugoj polovici 60-ih za kratko je koristio bakar, a onda se vratio drvu kao osnovnom materijalu u kome stvara „antropomorfne oblike, znatno reducirane” (M. Radić). Do konca 60-ih Grgić je već afirmiran umjetnik, a u prilog tomu govore visoka priznanja. Za svoj umjetnički rad god. 1967. dobio je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, a 1971. najvišu republičku – Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH. Kasnije je dobio još nekoliko natječajnih nagrada.

Od početka 70-ih likovna kritika kod njega zapaža promjenu prema „klasično poimanoj formi”, ističući da se u njegovu djelu očituje „sve radikalnije svođenje i stilizacija formi”, što je napose bilo uočljivo na njegovoj samostalnoj izložbi u Sarajevu (1983) kada je kritika primijetila da je „reafirmisao (...) reljef i slobodnu ljudsku figuru” koja „asocira na reljefe i figure romanskog stila ali je savremena po duhu i oblikovnom postupku” (M. Karamehmedović).

Grgić je radio i spomeničku plastiku. Izveo je portretne skulpture ljudi iz kulturnoga i društvenoga  života te javne spomenike u nekoliko mjesta (Sarajevo, Mostar, Doboj, Ovčarevo, Travnik...).

Daleko najopsežniji rad Zdenka Grgića vezan je za sakralne prostore, uglavnom bosanskih franjevaca. Dio njegovih djela nalazi se i u samostanskim zbirkama na Plehanu, u Visokom, Dubravama, Gučoj Gori, Sarajevu... Sakralna djela su nezaobilazna u ukupnom sagledavanju njegova stvaralaštva. Dio je uništen u zadnjem ratu, ponajviše na Plehanu i plehanskim župama. Radio je također i izvan Bosne u Mostaru, istočnoj Hercegovini, Podvinju kod Slav. Broda. U radu je koristio različite materijale: bakar, broncu, drvo, kamen, staklo... primjenjujući različite likovne tehnike: puna plastika, reljef, vitraj, mozaik.

Sakralni opus

Početak njegova rada u sakralnim prostorima vezan je za crkvu sv. Ante u Sarajevu u drugoj polovici 60-ih gdje je izradio postaje križnoga puta – reljefi u bakru (kasnije prenesene u samostansku crkvu u Visokom). Tako je započeo njegov put u umjetničkom radu u sakralnim prostorima. Kako je spomenuto, oni su brojni i ne bismo ih ovdje nabrajali. No, ono što treba izdvojiti jest činjenica da je nekoliko crkvenih interijera cjelovito uredio, ponegdje uz blage arhitektonske korekcije.

Gotičku crkvicu iz 15. st. u Podmilačju kod Jajca, koja je kao pokrajnja kapela ugrađena u novopodignutu crkvu s početka 20. st., Grgić je u cijelosti umjetnički oblikovao (1975). U mozaiku, prigušenih tonova koristeći prirodni kamen, izveo je više biblijskih i franjevačkih tema i izvrsno povezao staro i novo. Kapelu je, zajedno s crkvom, minirala srpska vojska u proljeće 1993. godine.

Crkvu sv. Ante u Sarajevu, djelo arhitekta J. Vancaša (1912-1914), Grgić je uređivao 80-ih godina. Za nju je uradio novi križni put u drvu, mozaike sv. Ante i sv. Franje, kip sv. Ante u kamenu, Propovijed na Gori (reljef u bronci) te osmislio cijeli prostor uz djela niza drugih umjetnika (Dulčić, Seder, Michieli, Vulas, Keser, Janeš, Lovrenčić). U novije vrijeme oltar je izrađen po zamisli arhitekta Zlatka Ugljena.

Crkvu sv. Marka na Plehanu kod Dervente (1898-1900) Grgić je uređivao 80-ih godina. Ostavio je u cijelosti, osim u donjem dijelu zidova, zidne slike M. Antoninija izvedene početkom 20. st. U crkvi je blago korigirao lukove (oltarski i korski dio), izradio nekoliko slika u mozaiku, oltar s likom sv. Ivana Krstitelja u bakru, 24 postaje križnoga puta u bakru, glavni oltar u drvu, kip sv. Augustina u drvu te ukomponirao djela drugih hrvatskih umjetnika (Kršinić, Dulčić, Murtić, Seder, Šiško, Šulentić, Prica, Marinović, Poljan, Vulas, Keser). Bio je to reprezentativan prostor suvremene hrvatske sakralne umjetnosti. Pripadnici srpske vojske minirali su crkvu i samostan početkom srpnja 1992. Dobar dio umjetničkih djela je uništen.

U Ovčarevu kod Travnika uredio je u drugoj polovici 70-ih godina interijer župne crkve sv. Mihovila iz 1868. godine, jedne od rijetkih iz osmanskoga razdoblja. U njoj je dao ukloniti žbuku s grubo tesanoga kamena, izradio monumentalni oltarski mozaik Proslava svijeta, postaje križnoga puta (reljefi u drvu) te dva reljefa u bakru Krštenje na Jordanu i Pietà. U tom markantnom prostoru su i skulpture nekoliko drugih umjetnika (Marija Ujević, Josip Poljan, Josip Marinović), a prezbiterij s oltarom je u novije vrijeme izveden po zamisli arhitekta Zlatka Ugljena. U dvorištu je Grgićeva portretna skulptura nobelovca Ive Andrića koji je u toj župnoj kući neko vrijeme proveo u internaciji. Interijer crkve ide u red estetski vrhunskih rješenja u Bosni Srebrenoj.

U Grgićevu sakralnom opusu posebno mjesto ima crkva Uznesenja Marijina u Breškama kod Tuzle iz 1890. godine jer su u njoj gotovo sva umjetnička djela njegova. U crkvi je radio od sredine 80-ih godina prošloga stoljeća. Od skromnoga interijera Grgić je uspio načiniti estetski reprezentativan prostor među najuspjelijim u Bosni Srebrenoj. Kamene zidove oslobodio je žbuke, a proveo je i manje arhitektonske korekcije te bijelim razdjelnicama otklonio monotoniju zidnih ploha. Izveo je oltarski mozaik posvećen Gospi, vitraje, križni put i šest posebnih kristoloških tema (reljefi u drvu), Naviještenje i Emaus (reljefi u bakru), a pred crkvom je njegova brončana skulptura Uskrsli Krist. U novije vrijeme u crkvi je radio i kipar Mile Blažević, čije su intervencije izvrsno uklopljene u prostor. U crkvi se osjeća estetska i duhovna harmonija prostora kroz vrsno postignuti sklad staroga i novoga.

Izvor:
Svjetlo riječi