Klanjamo ti se,
Gospodine Isuse Kriste,
u svim tvojim crkvama
koje su na cijelome svijetu,
i blagoslivljamo te,
jer si svetim križem svojim
svijet otkupio.
(Opor 5)
Franjo preuzima postojeću molitvu i preoblikuje je. Pridodaje joj pritom nešto vlastito: u svim tvojim crkvama koje su na cijelome svijetu. Osjećamo da Franjo ne proširuje samo ovaj obrazac. Njegov duh prekoračuje granice umbrijske domovine. On proteže svoje klanjanje na sve crkve po cijelom svijetu. To je ono posebno: univerzalni karakter molitve. Ovdje je pred nama jedna posve osobna crta sveca, njegovo sveobuhvatno razmišljanje, širina njegovog srca i njegove molitve.
Klanjamo ti se. Prva je Franjina Molitva pred Raspetim bila u ja-obliku. To pokazuje Franjin osobni odnos i predanje Raspetomu dok je živio i molio sam. Kasnije u njegovim molitvama gotovo uvijek nalazimo oblik mi, naš: hvalimo te, zahvaljujemo ti, itd. To nije samo liturgijska fraza, nego molitveno iskustvo prvobitne franjevačke zajednice, onih drugova s kojima je Franjo izgovarao molitvu i koje je učio moliti. Budući da se osjeća povezan sa svim crkvama, u tome mi uključeno je cijelo kršćanstvo. U molitvi se osjeća sjedinjen s cijelom Crkvom.
Gospodine Isuse Kriste. Klanjanje je najsvetiji i najuzvišeniji dio, vrhunac molitve. Samo se Bogu klanjamo. Izvan Boga postaje svako klanjanje idolopokloničko. Klanjati se tijelom i dušom: pokloniti se, baciti se ničice. Ovdje jedna gesta ili šutnja može biti više od riječi. Fra Toma Čelanski svjedoči o pobožnosti prve Manje braće: “Zato na kojem je god mjestu bila podignuta crkva i ako nisu bili blizu nje, nego su je samo mogli vidjeti izdaleka, prema njoj bi se bacili ničice na zemlji i prignuvši tako oba čovjeka – unutrašnjega i vanjskoga – klanjali bi se Svemogućemu” (1 Čel 45).
U svim tvojim crkvama koje su na cijelome svijetu. Ovo svim istinski karakterizira Franju da se ne može zaustaviti kod jedne crkve, nego si mora predočiti sve crkve na cijelom svijetu. To sve i potpuno obilježava univerzalizam sv. Franje, koji trajno susrećemo u njegovim spisima. To je odgovor na univerzalnost spasenja koje se očituje na cijelom svijetu gdje stoje crkve i raspela. Oni svjedoče da je cijeli svijet kroz spasenje ‘Božji prostor – Božji hram’.
I blagoslivljamo te. Klanjanje je veličanje. Kod Franje je veličanje i zahvaljivanje na prvom mjestu, više od moljenja. Veličati Boga, “benedicere”, tj. govoriti dobro o Bogu, znači pričati o njegovim čudesnim djelima kao što to čine mnogi psalmi: zahvaljivati Bogu za stvaranje koje njegovom ljubavlju poziva u život… i za otkupljenje koje nam pokazuje. Bog ne ostavlja svoja stvorenja na cjedilu i ne daje da čovjek propadne. Franjo se probio do glavne točke povijesti: do sjecišta kod kojeg se tijek svijeta promijenio, do otkupljenja.
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio. Ovo je najdublji razlog klanjanja, pravi razlog za zajedništvo u riječi mi i za proširenje klanjanja na sve crkve. Bog je otkupio cijeli svijet: nakon Isusove smrti, uskrsnuća i slanja njegovog Duha, Krist je vrhunac smisla stvaranja. Na otkupljenje kozmosa Franjo odgovara onim mi i klanjanjem po cijelom svijetu. Ovdje uočavamo obrazac klanjanja kao osnovni element Franjine molitve. Ono što je u mladosti usvojio i onda često ponavljao, klanjanje riječju i gestom u ljubavi i predanosti, potpuno je ispunilo njegovo biće. Tako sav Franjin život postaje klanjanje i hvalospjev višnjemu Bogu.
