Objavljeno:
01. 05. 2022. 09:00
Fra Anđelko Barun

Počeci hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini vezani su isključivo uz franjevce. Franjevci su, zapravo, simbol nazočnosti Hrvata katolika u BiH tijekom stoljeća. Za osmanlijske vladavine bili su jedini nositelji pismenosti svoga naroda.

Njihovi samostani bili su središta ne samo vjerskoga nego i prosvjetno-kulturnoga života. I utemeljitelj bosanskohercegovačke književnosti bio je franjevac Matija Divković (1563. – 1631.).

Franjevačka književnost

Franjevačku književnost po sadržaju dijelimo na:

1. Homiletski spisi. U 17. stoljeću franjevci prevode, prerađuju i prilagođavaju mentalitetu bosanskohercegovačkoga čovjeka najpoznatija europska homiletska djela u svrhu katoličke obnove. Homilije su nastavili pisati sve do danas. Poznatije su: Besjede Divkovića svrhu evangelija nedieljnieh priko svega godišta (1616.) Matije Divkovića; Pripovidagne nauka karstjanskog u tri sveska (1750. – 1765.) Jeronima Filipovića; Nedjeljnik dvostruk (1766.) i Svetnjak (1766.) Filipa Lastrića; Hrvatske pučke propovijedi u tri sveska (1861. – 1862.) Marijana Jakovljevića.

2. Katekizamski radovi. U potridentskoj obnovi Crkve franjevci su prevodili, prerađivali i tiskali najpoznatija europska katehetska djela. Od 19. stoljeća pišu i tiskaju i vlastite katekizme od kojih se ističu: Dila bogoljubnih kreposti (1798.) i Nauk karstjanski (1804.) fra Grge Ilijića i Istomačenje stvari potribiti i nauka karstjanskog (1828.) fra Augustina Miletića.

3. Poezija. Od 18. stoljeća franjevci se izražavaju i u formi stiha. Na hrvatskom i latinskom jeziku pišu rodoljubne, bogoljubne i duhovne pjesme, u čast BDM i svetaca, državnih i crkvenih dostojanstvenika. Vice Vicić (1796.) piše i komponira crkvene pjesme. Lovro Šitović napisao je „prvo nabožno djelo u hrvatskoj književnosti koje je u cijelosti pisano u stihovima” (Pranjković) pod naslovom Pisna od pakla (1727.). Jezik kojim piše naziva hrvatskim. Blaž Josić (†1868.) pisao je ode, elegije i druge prigodnice na latinskom jeziku. Ambroz Matić napisao je Isitirion (1827.), Ivan Franjo Jukić Bosanskohercegovačke narodne pjesme iliti „Jukićke” (1909.), Martin Nedić Život fr. Marijana Šunjića (1883.), Grgo Martić epske pjesme Osvetnici, 1-7 (1861. – 1883.) i Posvetnici (1895.), Augustin Čičić zbirke pjesama Proljetni stihovi (1918.) i S Vardara na Soču (1935.), Josip Markušić Krvavi behari (1907.), Ljubo Hrgić Molitva pred odlazak (1970.), Ladislav Fišić Kruh za putovanje: pjesme (1998.) i drugi.

4. Ljetopisi. Od 17. stoljeća do danas franjevci pišu i ljetopise. U njima sustavno bilježe događaje vezane za pojedine samostane, Provinciju, BiH i šire. U ljetopisima su zabilježena i sva važnija društvena zbivanja. „Danas, franjevački ljetopisi prepoznati su ne samo kao važna historiografska i dokumentarna građa, nego i kao specifičan oblik književnoga stvaranja” (I. Lovrenović). Poznati su ljetopisci: Marko iz Vasiljeva Polja, Ljetopis (1674.); Andrija Šipračić, Tabula od ministara i kapitula (1684.); Bernardin Nagnanović (†1717.), Notitia provinciae Bosnae Argentinae (Kratka povijest Provincije); Nikola Lašvanin (†1750.), Ljetopis; Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana (1785.); Marijan Bogdanović, Ljetopis kreševskog samostana (1771.); Mato Krističević, Enhiridion Priručnik s praktičnim uputama (1823.); Ivan Mirčeta, Chronologia historico-legalis (opis događaja u Provinciji od 1765. do 1771.); Jako Baltić, Godišnjak od događaja crkvenih, svietskih i promine vrimena u Bosni 1754. – 1882.; Ljubo Lucić, Sarajevski dnevnik. Između neba i granata, I-II (2006.); Josip Markušić, Ratne zabilješke 1941. – 1945. (2019.).

5. Lijepa književnost. U 19. i 20. stoljeću franjevci pišu i putopise, memoare, novele, feljtone i romane. Jukićevi putopisi imaju posebnu književnu i povijesnu vrijednost. Po njima se ubraja u sam vrh proznih stvaratelja na tlu Bosne i Hercegovine. Među piscima lijepe književnosti ističu se i Grgo Martić, Eugen Matić, Ljubo Hrgić, Ladislav Fišić i drugi.

6. Znanstveni radovi. Plod znanstvenoga rada bila su filozofsko-teološka djela. Juraj Dragišić (rođen u Srebrenici 1445. godine, poslije pada Bosne pod Osmanlije napustio je Bosnu Srebrenu i prešao u Italiju konventualcima), stekao je maksimum naobrazbe u ono vrijeme. Uvršten je među najučenije filozofske i teološke pisce svoga vremena na latinskom jeziku. Najpoznatije mu je djelo De natura coelestium spirituum quos angelos vocamus (1499.).

Povijesna djela

Vrijedna teološka djela pisali su franjevci u BiH u razdoblju potridentske obnove Crkve. O njima će biti govora sljedeći put. U 18. stoljeću ističe se biskup fra Marko Dobretić sa svojim priručnikom moralke Kratko skupljene ćudoredne iliti moralne bogoslovice (1782.). Ignacije Strukić napisao je Put k savršenosti kršćanskoj (1895.), a Lovro Mihačević Liber sapientiae (1908.). Filozofska djela Bonifaca Badrova objavljena su u: Sabrana djela I-III, (1997.) na 1686 stranica. Brojna su teološka djela Augustina Augustinovića i Luke Markešića. Privrženost suvremenoj Bosni u svojim je radovima naglašavao Petar Anđelović.

Među leksikografima na poseban se način ističe fra Marijan Šunjić sa svojim djelom De ratione depingendi seu vera ortographia… (1853.).

Prvo povijesno djelo napisao je Blaž Zalkanin, bosanski vikar od 1420. do 1429., pod naslovom Gesta vicariorum Bosnae. Opisuje rad svojih prethodnika i nasljednika do 1440. godine. Od 18. stoljeća franjevci počinju pisati stručne povijesne radove. Ivan Stražemanac napisao je Povijest provincije Bosne Srebrene 1730. godine. Tiskano je dvojezično u Zagrebu 1993. na latinskom i hrvatskom jeziku. Filip Lastrić napisao je Pregled starina Bosanske provincije (1765.) i postao utemeljiteljem povjesničke znanosti na tlu BiH. Posebno mjesto pripada Jukiću koji je prvi u BiH napisao Zemljopis i poviestnica Bosne (1850.) te brojne druge radove. Antun Knežević ostavio je vrijedna djela povijesno-etnološkoga sadržaja. Mijo Vjenceslav Batinić objelodanio je Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest vjekova u tri dijela (1881. – 1887.). Ignacije Strukić tiskao je Povijesne crtice Kreševa i franjevačkog samostana (1899.).

Po svojim povijesnim radovima posebice se ističe Julijan Jelenić. Objavio je: Kultura i bosanski franjevci, I-II (1912. – 1915.) i Povijest Hristove Crkve I-II (1921. – 1924.) te mnogobrojne druge vrijedne radove. Leonardo Čuturić tiskao je popularno djelo Franjevci među hrvatskim pukom kroz sedam stoljeća (1926.). Vrijedne su i doktorske disertacije bosanskih franjevaca o povijesti Bosne, a posebice franjevaca u njoj. Takve su: Uspostava redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881. godine (1935.) Berislava Gavranovića; Prvi Ilir Bosne fra Martin Nedić (1940.) Rastislava Drljića; Apostolski vikarijat u Bosni (1961.) Bone Vrdoljaka i druge. Neumorni istražitelj franjevačke prošlosti u Bosni bio je Ignacije Gavran. Između ostaloga napisao je Lucerna lucens? (1978.) i Suputnici bosanske povijesti (1990.). Među mnogobrojnim povijesnim radovima Andrije Zirduma ističu se: Filip Lastrić Oćevac, disertacija (1982.) i Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini (2007.).

Brojni su i zapaženi živući spisatelji Bosne Srebrene koje u ovom kratkom prikazu i ne spominjem.

Izvor:
Svjetlo riječi