Objavljeno:
05. 12. 2021. 09:00

Ova se mala knjiga odlikuje jasnom strukturom: nakon dviju prorokovih tužaljki (1,2-4.12-17) slijede dva božanska odgovora (1,5-11; 2,1-5). Drugi odgovor završava s pet Jao-poklika (2,6-20). Zaključna Habakukova molitva (pogl. 3) predstavlja himničko opisivanje Božje pojave koju Prorok u tužbi i nadi očekuje. Ovaj završetak pripada knjizi iako je bio primijenjen kao molitva zajednice i u 17. retku primio naknadni umetak.

Spominjanje Kaldejaca, to jest nositelja novobabilonskog kraljevstva (1,6) ukazuje na povijesnu pozadinu knjige: nadolazeću opasnost od strane Kaldejaca prije 598. prije Krista. Prorok, o kojemu se inače ništa ne zna – Dn 14,33-39 ne odgovara njemu – tuguje najprije nad lošim stanjem Božjega naroda, vjerojatno pod kraljem Jojakimom (609-598. prije Krista) i prima odgovor da Kaldejci dolaze kao kazna Božja nad Izraelom (usp. 1,12). Nakon tužaljke zbog surovosti neprijatelja Bog otkriva tajnu svoga upravljanja poviješću: i kroz prividno proturječni tijek povijesti on jamči konačnu pobjedu prava i pravednosti nad pohlepom, iskorištavanjem, nasiljem i služenjem idolima. To, dakako, važi i na razini povijesti naroda. Prorokovo naviještanje ima svoj vrhunac u Božjoj izjavi: Zbog svoje vjernosti pravednik ostaje na životu (usp. 2,4). Misli se na vjernost u djelatnoj vjeri. Ovo je obećanje posebnu vrijednost dobilo preko Pavla (Rim 1,17; Gal 3,11; usp. također Hebr 10,38).

Molitva proroka Habakuka 

Jahve, čuo sam za slavu tvoju, Jahve, tvoje mi djelo ulijeva jezu! Ponovi ga u naše vrijeme! Otkrij ga u naše vrijeme! U gnjevu se svojem smilovanja sjeti!

Bog stiže iz Temana, a Svetac s planine Parana! Veličanstvo njegovo zastire nebesa, zemlja mu je puna slave.

Sjaj mu je ko svjetlost, zrake sijevaju iz njegovih ruku, ondje mu se krije sila.

Kuga pred njim ide, groznica ga sustopice prati.

On stane, i zemlja se trese, on pogleda, i dršću narodi. Tad se raspadoše vječne planine, bregovi stari propadoše, njegove su staze od vječnosti.

Prestrašene vidjeh kušanske šatore, čadore što dršću u zemlji midjanskoj.

Jahve, planu li tvoj gnjev na rijeke, ili jarost tvoja na more, te jezdiš na svojim konjima, na pobjedničkim bojnim kolima?

Otkrivaš svoj luk i otrovnim ga strijelama sitiš. Bujicama rasijecaš tlo,

planine dršću kad te vide, navaljuje oblaka prolom, bezdan diže svoj glas.

Sunce uvis diže ruke, mjesec u obitavalištu svojem popostaje, pred blijeskom tvojih strijela, pred blistavim sjajem koplja tvoga.

Jarosno po zemlji koračaš, srdito gaziš narode.

Iziđe da spasiš narod svoj, da spasiš svog pomazanika; sori vrh kuće bezbožnikove, ogoli joj temelje do stijene.

Kopljima si izbo vođu ratnika njegovih, koji navališe da nas s radošću satru, kao da će potajice proždrijet ubogoga.

Gaziš po moru s konjima svojim, po pučini silnih voda!

Čuo sam! Sva se moja utroba trese, podrhtavaju mi usne na taj zvuk, trulež prodire u kosti moje, noge klecaju poda mnom. Počinut ću kada dan tjeskobni svane narodu što nas sad napada.

Jer smokvino drvo neće više cvasti, niti će na lozi biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ovaca će nestati iz tora, u oborima neće biti ni goveda.

Ali ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.

Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih, i vodi me na visine. Zborovođi. Na žičanim glazbalima.

(Hab 3,1-19)

Izvor:
Svjetlo riječi