Objavljeno:
19. 03. 2021. 09:45

Jesmo li se ikad zapitali kakve su riječi nas kršćana? Ne rasipamo li i ne rastačemo li Krista svojim riječima, jer u našim riječima odjekuje naša rasuta i rastočena duša, a ne Krist. Zato je tako utješno da Crkva u sv. Josipu slavi šutljivoga, nijemoga sveca

Ivica Raguž

„O kad bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre.” To mi je želja nakon svakoga napisanog teksta, nakon svakoga učinjenog djela: uništenje sebe samoga. Uvjet plodnoga stvaralaštva jest uništenje, biti satrt. Tri su načina kako se ta želja u mojem životu ostvaruje. Prvi način uništenja, satiranja samoga sebe, jest moje vlastito uništenje, samouništenje u grijehu. Čim dovršim neko djelo, dogodi mi se da se strmoglavim u grijeh koji satre moje ja, to moje donekle sobom zadovoljno ja. Nakon grijeha ostaje samo bijedno, uništeno i satrto ja. Grijeh nije dobro, to nikako nije dobro, ne želim to. Ali ipak, to me samouništenje izaziva da ponovno stvaram, da započnem ispočetka kao da nisam ništa stvorio, jer je grijeh satro sve ono što možda dobro učinih. Drugi način jest Božje uništenje, Božje satiranje mojega ja: ili me udari novim darom milosti koja me toliko zahvati da potpuno zaboravim sve prije učinjeno i nastavim živjeti samo za taj dar, ili me udari nekom nevoljom, strahom, potištenošću da se osjećam kao ništa, kao prah i pepeo. A treći način jest ovaj koji sada činim u ovom članku, a to je da se nakon napisana djela prisilno, protivno sebi, moram ponovno vraćati istomu djelu. Satire me što trebam nanovo pisati o onom što sam već napisao. I to je uništenje, satiranje vlastitoga ja. U tom duhu vlastitoga uništenja i satiranja pokušat ću nastaviti šire misliti ono što sam već bio napisao o sv. Josipu u knjižici Ite ad Joseph. Teološka razmatranja o sv. Josipu.

 

Josipova šutnja

1. „Tko ima riječ Isusovu, taj doista može čuti i njegovu šutnju.” Nakon ove rečenice svetoga Ignacija iz Antiohije najradije bih prestao pisati. Najradije bih ostavio prazan papir, papir šutnje, da na tom praznom papiru šutnje osjetimo ono što je sv. Ignacije htio reći. Tko ima Isusovu riječ, riječ koja je otela, uništila i satrla njegovo ja, taj zaista može čuti njegove šutnje, njegove šutnje u njegovim riječima i djelima, njegove šutnje o njegovim ljubljenim osobama, Ivanu, Mariji i Josipu. Tada će također moći i čuti Marijine šutnje, kao i Josipove šutnje. Premda Pismo šuti o Josipu i premda Josip šuti u Pismu, ipak mi možemo čuti Josipa u njegovoj šutnji. Sv. Ignacije daje nam odgovor: „Bolje je šutjeti i biti kršćanin nego govoriti, a ne biti.” Josipova šutnja govori nam kako je opasno govoriti i ne biti, ne biti kršćaninom. Rječit i brbljav čovjek rasipa i rastače dušu riječima. Njegove riječi izriču njegovu već rasutu i rastočenu dušu. To je duša bez težine, laka duša, duša lakih misli i zato duša s lakim riječima i s mnoštvom lako izgovorenih riječi. Takva duša živi u riječima, a to znači živi izvan sebe. I koliko više govori, njezine ju riječi toliko više izbacuju van, udaljuju je od nje same. Duša se svojim riječima otuđuje od sebe. Jesmo li se ikad zapitali kakve su riječi nas kršćana? Ne rasipamo li i ne rastačemo li Krista svojim riječima, jer u našim riječima odjekuje naša rasuta i rastočena duša, a ne Krist. Zato je tako utješno da Crkva u sv. Josipu slavi šutljivoga, nijemoga sveca. Josipova šutnja kazuje nam da čovjek pronalazi svoju dušu šutnjom, jer šutnjom duša dolazi unutar sebe, sastaje se sa sobom. Ali, u toj istinskoj šutnji kršćanska duša ne dolazi unutar sebe tako da ostaje sa sobom i sa svojim mislima, kako to obično čini lažna šutnja: šuti izvana, a iznutra brblja svojim teškim i oholim mislima. Ne! Kršćanska duša šuti i sluša jednu Riječ, utjelovljenu Riječ, Isusa Krista. Ta jedna Riječ oslobađa dušu od mnoštva riječi, od rječitosti i brbljavosti. Duša se tom šutnjom sabire i sastaje sa sobom. I takva duša ne živi u riječima pred drugima, ona živi od Riječi pred Riječju, unutar sebe, i govori riječi koje ne dolaze od nje, nego od Riječi, njezine su riječi Riječ. I koliko duša više govori takve riječi, toliko se više sabire i sastaje sa sobom. I još nešto. Moćna, živa šutnja rađa takvim moćnim i živim riječima da se te iste riječi zapisuju, zabadaju izravno u dušu čovjekovu. Duša ne voli pisati takve riječi, zapisane, one su već umrtvljene. Zato Isus nije pisao, zato Marija, zato i Josip ništa nisu pisali. Njihove riječi izravno su se zabadale u srca ljudi. Ja nemoćnik, mi nemoćnici, mi jadni ljudi, pišemo jer su nam riječi nemoćne i nežive. Iz ljubavi prema našoj nemoćnoj duši, koja ne može zadržati živu Riječ iznutra, Krist je dopustio da mu riječi budu zapisane izvana kako bismo uvijek iznova mogli „imati riječ” njegovu iznutra. Što reći, nego da je zaista prelijepa ta divina commedia, ta divna Božja zafrkancija. U svijetu tolikih riječi, u svijetu tolikih rječitih i brbljavih ljudi i kršćana – koji tim što više govore, to manje jesu – kršćani štuju i mole se šutljivomu, nijemomu svecu, svecu izvana bez riječi, ali svecu iznutra s Riječju.

 

Josipova pravednost

2. „A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede ju izvrgnuti sramoti, nego naumi da ju potajice napusti.” Da bismo razumjeli Josipovu pravednost, potrebno je nešto reći o jednoj drugoj, lažnoj pravednosti, a to je pravednost đavla. Pismo nas poučava da se đavao predstavlja pravednim na sljedeći način: uvijek govori o sebi i traži svoje, optužuje druge, traži dokaze i iskušava nevine. U riječima đavla ne odjekuju riječi Riječi, Krista, nego njegove riječi. On riječima izriče sebe i traži sebe. On i svojim djelima traži sebe i potvrdu sebe, traži pohvalu od ljudi. Hrani sebe pohvalama, pohvala takoreći želi pomlađivati svoju iskvarenu dušu. On optužuje čovjeka, on živi u akuzativu, u optuživanju drugoga, uvijek je drugi kriv za sve, kriv je čovjek, Job, Bog, Krist. Sve dobro pripisuje sebi, a sve zlo, sve neuspjehe, pripisuje Bogu i ljudima. Nadalje, đavao traži dokaze i iskušava nevine, uvijek prije sumnja u druge, nego u sebe. Ah, hvali se sumnjama u ljude, sumnjama vjere u Boga (!), ali nikad ne sumnja u sebe. To je pravednost đavla, ali i svih njegovih slugu u ovom svijetu. Josipova je pak pravednost sasvim drukčija. Josip šuti i ne govori o sebi, Josip dopušta da Bog preko njega govori o njemu. Josip susreće Boga kao Boga koji zapovijeda. U Božjim teškim zapovijedima Josip saznaje tko je on, koje je njegove poslanje. Da, Josip nas poučava da misliti na Krista znači misliti na njegove zapovijedi: pusti sebe i što ti misliš o sebi, slušaj Kristove zapovijedi, zapovijedi u kojima Krist po tebi misli o tebi. Josip u svojem naumu ne optužuje Mariju. Nije učinio ono što je učinio Adam, koji je odmah optužio, izvrgnuo sramoti i Evu, i Boga: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala.” Nažalost, svijet je i danas pun tužitelja, onih koji uvijek optužuju i sramote druge, svijet, Boga. Josip pak zna da je jedini istinski Tužitelj u ovom svijetu Bog, a svi smo mi pred njim, optuženi, posramljeni, grešnici. I baš zato što smo svi optuženi i posramljeni pred Bogom, ne bismo smjeli „izvrgavati sramoti” jedni druge, optuženi optužene, osramoćeni, osramoćene. Uostalom, i Isus Krist, jedini pravi Tužitelj, nije došao na svijet da nas tuži i posrami, nego da nas spasi tako što je umjesto nas htio biti optužen i osramoćen. Tako i Josip. On želi spasiti Mariju, ne želi ju optuživati i sramotiti. Radije on želi biti osramoćen, nego da Marija bude osramoćena, radije on želi biti gubitnik, nego da ona bude gubitnica. I Josip ne traži dokaze, ne iskušava Mariju, ne ponižava ju pitanjima, ne napada ju. Radije sumnja u sebe i, htijući napustiti nju, kao da želi napustiti i sebe. Tako nam se Josip predstavlja kao čovjek svetoga beznađa. Naime, počet ćeš se pouzdavati u Gospodina kad počneš gubiti pouzdanje u sebe. Oslobodit ćeš se depresije, beznađa, ako padneš daleko dublje u beznađe: tako da zaista sebe proglasiš beznadnim, da ovaj svijet proglasiš beznadnim, a nadu počneš tražiti ne u sebi, ne u svijetu, nego u Bogu. Da, depresija se pobjeđuje još većom, dubljom, svetom depresijom, otpisivanjem sebe i ovoga svijeta, otpisivanjem koje vodi do nade u Boga.

 

Josipova askeza

3. „Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.” Kakva li se samo askeza zahtijevala od Josipa! Imaš ženu, a ne smiješ ju imati. Gledaš ju, ali ne smiješ ju doticati. Djevičanski si jedno s njom i ona s tobom, ali ona nije prvotno tvoja, nego Božja. Josip nalikuje Adamu u raju. Sva stabla smiješ imati, sa svih stabala smiješ jesti, ali jedino sa stabla dobra i zla ne smiješ. Sve je tvoje, ali samo jedno nije tvoje. I to jedno, što nije tvoje, doziva ti u svijest da prvotno ništa nije tvoje, nego da je sve Božje. I zato je Adam pao. Htio je i to jedno imati kao svoje, a u njemu i sve ostalo imati kao svoje. Josip pak ostaje djevičanski, ne dotiče Kovčeg saveza, ne ubire plod s Marijina stabla. Mariju ima kao svoju tako što zna da ona nije prvotno njegova nego Božja. Na tom tragu Josipova nam askeza kazuje nešto o tome kako se trebamo ophoditi prema svim stvarima ovoga svijeta, osobito prema osobama koje ljubimo. Sv. Augustin sažima to u dvije riječi: koristiti (uti) i uživati (frui). Sve se stvari i osobe ovoga svijeta smiju ljubiti samo na način da ih koristimo. Nijednu stvar i nijednu osobu ne smijemo tako ljubiti da uživamo u njoj. Naime, uživa se u nečem radi njega samoga, a budući da je Bog jedini radi kojega sve postoji, jedino se njega smije uživati i nikoga više. Time Augustin govori ono što je nama, današnjim kršćanima, gotovo nepodnošljivo čuti: nikoga ne smiješ ljubiti više od Krista, ni majku, ni oca, ni djecu, ni bilo koga drugoga! Uvijek trebaš reći svakomu: Više od tebe ljubim Krista. U skladu je to i s Kristovim riječima: „Tko ljubi oca ili majku više od mene, nije mene dostojan.” No, sveti nam Augustin želi poručiti da je u ovom svijetu nama, kršćanima, omogućeno uživanje. U pustinji ovoga života nismo bez uživanja, a nama je to uživanje u Isusu Kristu, jer nam se on dao na uživanje. Smijemo ljubiti Isusa Krista i tako uživati u njemu. Zamislite, za razliku od ovoga svijeta koji nam govori „uživaj” – kosa mi se diže na glavi kad mi to netko kaže! – vjera nas poziva da uživamo onoga kojega danas gotovo nitko ne želi uživati: Isusa Krista. Jadan Isus: mnogi ili ne vjeruju u njega, ili vjeruju u njega bez uživanja. Stoga, još jednom: Više od tebe, više od vas ljubim Krista i uživam u njemu.

 

Korištenje drugoga

4. Dakle, čovjeku preostaje da sve stvari i osobe ovoga svijeta koristi, da se prema svemu ophodi u askezi uporabe, bez uživanja. Kako? Prvo, treba koristiti drugoga ne radi sebe samoga, nego koristiti drugoga tako da ga se upućuje, stavlja u odnos, „referira” (referre) prema Bogu. Ljubi bližnjega, ženu, djecu, prijatelja, ali samo tako da ih svojim riječima i djelima referiraš prema Bogu, a ne prema sebi i svojim interesima. Drugo, treba koristiti drugoga radi toga da samoga sebe referiraš prema Bogu. Primjerice, mrzi te neprijatelj, koristi ga da se naučiš strpljivosti koja će te uputiti, referirati prema Bogu. Treće, Augustin se pita je li Bog stvorio čovjeka zato da uživa u njemu. Ne, jer bi time bio nedostatan. No, Bog je stvorio čovjeka – i tu je Augustin genijalan – ne zbog svojega uživanja (!), nego da onkraj svojega uživanja čovjeka koristi prema onom što je njemu samom korisno i dobro, a to je sam Bog. Dakle, Bog je asketski stvorio svijet, onkraj svojega uživanja. Četvrto, i još jedna iznenađujuća misao. Bog je sebe učinio korisnim za nas u Isusu Kristu. A to znači da se u svojoj ljubavi toliko ponizio da je dao da ga koristimo (euharistija), da ga koristimo s radošću, jer je korištenje s radošću uživanje. Iz toga slijedi da i mi trebamo jedni drugima biti korisni, učiniti se korisnima za svoje bližnje, u obitelji, redovničkoj zajednici, župi, u Crkvi, u svijetu. Učiniti se korisnima da po nama (po našem radu, djelima, riječima, služenju) bližnji dođu do Krista, uh, da drugi po i u nama uživaju Krista.

 

Djevičanski odnos prema Mariji

5. Možda nam ove misli zvuče apstraktno, ali su one čudesno životne i predstavljaju bit naših međuljudskih odnosa, bit odnosa Marije i Josipa, ali bacaju i svjetlo na svu dramu, katkad i tragediju, među nama ljudima. Naime, đavao čovjeka napastuje na dva načina: nagovara ga da sve stvari i osobe koristi radi uživanja sebe samoga ili pak da uživa u stvarima i osobama radi njih samih. Stoga, svijetom vladaju prljave koristi, prljavi interesi, kod kojih je u središtu čovjekovo ja koje sve koristi (ženu, muža, djecu, Krista, Crkvu) radi sebe samoga, radi svojega uživanja: idolatrija sebe. S druge pak strane, čovjek, nezadovoljan uživanjem sebe, pokušava uživati stvari i osobe ovoga svijeta te ženu, muža, djecu proglašava bogovima: idolatrija drugih. I jasno nam je da jedno i drugo vodi čovjeka u propast, ne daje mu sreću, ne smiruje njegovo srce. Čovjek ubija drugoga tako što ga koristi za sebe ili pak ubija drugoga tako što ga želi učiniti onim što čovjek nije, želi ga učiniti Bogom. Zato je Augustin i danas više nego aktualan: smiješ samo koristiti sve, ali koristiti tako što sve upućuješ na Boga. Takva sveta korist, takvo sveto koristoljublje oslobađa čovjeka od idolatrije, daje čovjeku da diše slobodno, da bude s čovjekom, a opet slobodan od čovjeka na putu prema Bogu. Zaista čudesno! Usudio bih se reći da nam je sv. Josip svojim djevičanskim odnosom prema Mariji uzor takve ljubavi, ljubavi shvaćene kao sveto korištenje.

 

Zajedno uživati Boga

6. No, Augustin tu nestaje. Naime, prema njemu čovjek smije ipak uživati i u drugom čovjeku, i to na dva načina. Prvo, ako pronađe takvoga čovjeka s kojim će smjeti zajedno uživati Boga! Uh, nije li to savršena definicija kršćanskoga prijateljstva, braka, međuljudskih odnosa? Imati uza se takvu osobu s kojom možeš zajedno uživati Boga: tako da jedno drugo podupirete, hrabrite, nadahnjujete, vodite u ljubavi prema Bogu, u ljubavi kao uživanju Boga! Teško, ah, teško je sam u ovom svijetu truditi se uživati Boga. A kakva li je samo milost, kakva utjeha susresti osobu, doživjeti da ti je darovana takva osoba s kojom smiješ zajedno uživati Boga. Možda bi se tako mogao razumjeti i brak Marije i Josipa: zajedničko uživanje Boga. I naš se Spasitelj začeo, rodio i odrastao u takvom braku, u braku u kojem su muž i žena, Josip i Marija, zajednički uživali Boga, zajednički uživali i Isusa Krista. To ipak još nije sve. Augustin nas poučava da smijemo u ovom svijetu ne samo zajednički uživati s bližnjim nego uživati bližnjega u Kristu. Da, smijemo uživati jedno u drugom, ali samo u Isusu Kristu. Prvo, u drugom uživaš ukoliko je stvoren i otkupljen za Krista. Drugo, u drugom također uživaš tako da njega nikad ne stavljaš na prvo mjesto, nego uvijek Krista. Treće, i još više, u drugom tim više uživaš što je on više u Kristu! Što je više Krista u tebi, tim više pružaš užitak drugomu, a i drugi tim više uživa u tebi. Brak Josipa i Marije bio je brak, dakle, ne samo zajedničkoga uživanja nego istinskoga uživanja Marije u Josipu, Josipa u Mariji, ali tako što su jedno i drugo uživali u Kristu. Njihov nas brak poučava da, čim Krist iščezne iz naše sredine, osobito iz braka, nestaje čarolije, nestaje i pravoga istinskog uživanja u braku: „Žalosni smo te tražili.”

 

Zadaća muškarca

7. Osobito navedeno vrijedi za muškarca. Muškarac je na poseban način pozvan biti čuvarom istinskoga uživanja u Isusu Kristu. Na muškarcu se također primjećuje sva drama shvaćanja odnosa kao prljave koristi radi vlastitoga uživanja ili pak pokušaja da se traži uživanje u drugom. To je vidljivo u odnosu prema ženi. Žena se nudi muškarcu – „učini sa mnom što hoćeš” – što u muškarcu može izazvati upravo tu napast da ženu, da u ženi sve, ama baš sve koristi na prljav način, za svoje interese. Ili pak pokušava tražiti užitak u ženi, a tako i užitak u ovom svijetu (bogatstvu, časti, odjeći, moći). Budimo iskreni: nijedno, ni drugo muškarca ne samo da ne ispunjava nego ga uništava i satire. Možda se i današnja pobuna žena protiv muškaraca može shvatiti upravo kao vapaj žena za istinskim muškarcima! Jer, žene osjećaju da su današnji muškarci muškarci prljavih interesa, muškarci koji traže užitak na pogrešan način. No, vapaj nije dovoljan. Muškarcima su potrebi uzori, a jedan od uzora jest upravo sv. Josip. U sv. Josipu vidimo koja je zadaća muškarca, dakako mučna i teška, ali jedina istinska: učiniti odmak od vlastitoga uživanja, ne uživati u sebi, ne koristiti ženu, djecu, bližnje za vlastito uživanje, ali ne podleći opasnosti uživanja u osobama, u stvarima ovoga svijeta. Tražiti užitak u Kristu, a u tom užitku – koji oslobađa od sebičnosti – ženu, djecu, svijet, usmjeravati, referirati prema Kristu. Muškarac je, poput sv. Josipa, hranitelj, nutritor. A u latinskom hranitelj, nutritor jest odgajatelj. Muškarac treba tako hraniti, odgajati svoju obitelj da ona bude upućena prema Kristu, da u Kristu pronalazi pravi užitak. I tada, samo tada muškarac će osjetiti pravi užitak u sebi samom, u ženi, u djeci, pa i u ovom svijetu. Teško je opisati taj užitak, to je užitak koji dolazi od drugoga, od Krista, užitak koji je odmak od samoga sebe, užitak kao sloboda od sebe, nijekanje vlastitoga užitka, a opet je baš u tom nijekanju stvarni užitak u drugom, u svijetu, u sebi, a sve opet u Kristu. Možda to najbolje sažima sv. Pavao: „Vrijeme je kratko! Odsada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta.”

 

Ne ja, nego ti

8. „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.” Glagol „uzeti” kao da izriče ulogu i poslanje nas, muškaraca. I žene uzimaju, ali mi muškarci drukčije uzimamo osobe i stvari. Kako? Sjetimo se scene iz Homerove Ilijade kada Hektor radosno svojega sina zanjiše u naručju i podigne ga iznad sebe. „Odmah svijetli Hektor sa glave kacigu svoju / Sjajnu, presjajnu, skine i na tle je metne, te sina / Poljubi miloga svog i na rukama ponjiše njega; / Onda molitvu Zeusu i ostalim bozima rekne: / 'Zeuse i ostali bozi, i ovome, sinu mi, dajte, / Da on, kako sam ja, među Trojcima predičan bude, / Snagom da bude dobar i Ilijem krepko da vlada, / Da rekne tko: od oca je taj valjaniji mnogo'.” Ta gesta podizanja sina iznad sebe najbolji je izričaj i Josipova, muškoga uzimanja stvari i osoba. Svim osobama i svim stvarima istinski muškarac kazuje: Od mene vi ste valjaniji mnogo! Svaki će istinski muškarac uvijek rado podići i podignuti iznad zemlje, pa i iznad samoga sebe, svoju zaručnicu, svoju ženu, prenijet će ju ne samo jednom nego uvijek preko praga svojega doma. Valjda nema ljepšega osjećaja za ženu nego kad ju njezin voljeni muž podigne iznad zemlje, kad ju drži u svojem naručju ili stavlja čak i na svoja ramena. E da, tako mi, muškarci, uzimamo i svoju djecu. Dok žena privija dijete u naručju, muškarac dijete uzima tako što ga drži uza se, pokraj sebe, ili tako što ga jednostavno podiže iznad sebe, kao što je to učinio Hektor. Zapravo, mi tako podižemo sve stvari. Kad digneš u zrak osobu i stvar, sebe podlažeš drugomu, služiš drugomu, ne prisvajaš drugoga sebi, nego ga prinosiš nebu, Bogu. Sebe stavljaš po strani, radije ostaješ skriven, daješ drugomu prednost, a ne sebi, ne ja, nego ti: „Ne nisam ja, to je moja žena, ne nisam ja, to je moj Bog, ne nisam to ja, to je Crkva.” Sjetimo se da nam se tako predstavlja i jedan sveti muškarac, Gospodin naš Isus Krist, koji traži izgubljenu ovcu, nas, koji smo te izgubljene životinjice, te ju podiže na svoja ramena. Da, tako i Gospodin nas uzima, uzima nas k sebi i sklapa brak s nama, uzima nas tako što nas podiže k Ocu, tako što nas podiže iznad naših ovozemaljskih grijeha, slabosti i nevolja. Čak nam, u tolikoj poniznosti, pere noge te nam nježno govori: Od mene vi ste valjaniji mnogo.

Izvor:
Svjetlo riječi