Objavljeno:
24. 09. 2022. 09:15

Kršćanski odgoj ne podrazumijeva da roditelji moraju sve znati. Oni su u svojoj dužnosti okruženi širom zajednicom Crkve, kao i obitelji. Najvažnije je da djecu nauče da mogu razaznati da im je Bog u središtu života, da je Kristovo otajstvo ono koje daje smisao i usmjerenje svemu što rade

Maja Herman Duvel, mag. phil.

Djeca su jedan od najvećih Božjih darova. Primajući dijete, mi primamo Isusa i bivamo uzdignuti na dostojanstvo Božjih suradnika u odgoju njegove djece i baštinika kraljevstva Božjega. Spasenje samih roditelja je stoga nerazdruživo povezano s kršćanskim odgojem djece. Odgoj je u prvom redu Božje djelo, dok roditelji svojom vjerom u Božju pomoć, molitvom i primjerom kreposnoga življenja djeluju kao Božji suradnici. Vjeronauk, obiteljske jutarnje i večernje molitve te molitve prije obroka, pouka u vjerskim istinama i o Božjoj ljubavi sve do smrti na križu, razvoj pobožnosti molitvenim i sakramentalnim životom, poštovanje prema roditeljima i ljubav prema bližnjima predstavljaju okosnice pripreme djece za život vječni.

Temelj kršćanskoga odgoja

Kršćanski odgoj temelji se na činjenici da je ljudska narav razumska i da su djeca stoga religiozna i moralna bića. Zato kršćanski odgoj kao krajnji cilj nema tek onaj ljudski cilj koji se sastoji u podizanju dobrih članova obitelji, dobrih učenika, radnika i dobrih građana, već mu je cilj u nasljedovanju Isusa Krista i obnavljanju sličnosti s Bogom. U prošlosti su roditelji i Crkva bili zaduženi za cjelokupni ljudski i vjernički odgoj i obrazovanje djece. U naše doba država si je prisvojila ulogu pružatelja odgoja i obrazovanja te ulogu instance koja određuje vrijednosti, mjeri istinu i prosuđuje mišljenja. Uloga roditelja i Crkve se s jedne strane svela na tek usko područje odgoja i obrazovanja, a s druge se strane znatno otežala i proširila zbog društveno-kulturnoga stanja koji se protivi vjeri i moralu. Budući da vječni život djece ovisi o svetom i pobožnom življenju, prepuštanje svjetovnim i bezbožnim utjecajima može biti izjednačeno s ubojstvom njihove duše. Roditeljima postajemo po rađanju djece, ali roditeljima ostajemo po valjanom odgoju djece. Roditi svoju djecu na život vječni je neizmjerno važnije nego ih roditi na ovaj život. A ujedno je najbolji dar koji možemo pružiti svojoj djeci i na ovom životu jer dobro odgojeni ljudi su najbolji prijatelji, supružnici, građani, djelatnici i roditelji.

Tijekom prvih stoljeća kršćanstva vjernici su živjeli u multikulturalnim, multinacionalnim i multireligioznim društvima. Robovi i slobodnjaci, siromasi i bogataši, svi su težili stjecanju bogatstva, moći i socijalnoga statusa. Preljubništva, razvodi, pobačaji, obiteljska nasilja, neodgovorno roditeljstvo, pomama za zabavom i novcem predstavljali su kulturnu sredinu iz koje su dolazili novokrštenici i od koje su svoju djecu nastojali očuvati zreli kršćani. Roditelji su se često nalazili pred teškom odlukom je li bolje poslati svoju djecu u dobre škole i time im osigurati uspješne karijere ili ih očuvati od nemorala koje su tadašnji učitelji prakticirali sa svojim štićenicima. Zato su roditelji najozbiljnije shvaćali svoju dužnost da svojoj djeci prenesu vjeru i moral, kao i da im pruže primjer kreposnoga i pobožnoga življenja.

Kršćanski odgoj ne podrazumijeva da roditelji moraju sve znati. Oni su u svojoj dužnosti okruženi širom zajednicom Crkve, kao i obitelji. Najvažnije je da djecu nauče da mogu razaznati da im je Bog u središtu života, da je Kristovo otajstvo ono koje daje smisao i usmjerenje svemu što rade. Vjeronaučni sadržaj poprima svoje puno značenje tek kada je nacijepljen na osobno iskustvo unutarnjega života u odnosu na Boga i na druge ljude. Usmjeravanje na otajstvo Boga i na Isusova otajstva Utjelovljenja i Otkupljenja predstavlja srce pravoga kršćanskog odgoja. Istodobno, roditelji ne bi smjeli zanemariti da i sami napreduju na putu poznavanja vlastite vjere. Što je određeno znanje važnije, to je veća i naša obveza da ga steknemo. Neznanje onoga što je naša dužnost da naučimo i znamo u školi, na poslu, u prometu i drugdje predstavlja našu krivnju koja se u društvu sukladno sankcionira. Na sličan način, kada roditelji ne steknu, u skladu sa svojim mogućnostima, znanje o dobrim moralnim običajima i o istinama vjere, oni su krivi za vlastiti manjak toga najuzvišenijeg i najvažnijeg znanja koje čovjek može steći i o kome ne ovisi samo njihovo osobno spasenje već i spasenje njihove djece. To najvažnije znanje uključuje i spoznaju da vjernici ne vrše Božje zapovijedi tek njihovim izvanjskim opsluživanjem, već ih povrh svega vrše tako da žive u skladu s nakanom koju Bog ima kada nešto zapovijeda. Na taj se način razlikuju tri razine vršenja Božjih zapovijedi. Prva razina se tiče samoga zapovjeđenog čina, poput onoga da ne ubijemo ili ne ukrademo. Druga razina vršenja Božjih zapovijedi uključuje moralne kreposti. Riječ je o tome da ne ubijamo ili ne krademo zato što smo rasudili da je to zlo i zato što smo stekli ili dobili kreposti zahvaljujući kojima možemo kreposno živjeti. Treća razina se tiče nakane božanskoga zakonodavca. Ona se sastoji u tome da zapovijedi vršimo iz ljubavi prema Bogu. Zato je božanska ljubav krajnji cilj zapovijedi, odnosno vršenje zapovijedi se ispunja u ljubavi koju s vjerom i nadom dobivamo po daru Božje milosti.

Konkretno, temelj kršćanskoga odgoja je u tome da naučimo djecu da se klanjaju svome Bogu. Da otkriju njegovu prisutnost i moć te da je Bog zaista Bog, sa svime što to znači. Klanjanje omogućuje stjecanje stvarne autonomije. Autonomije u razlučivanju istine uslijed laži i zavodljivosti ovoga svijeta, i autonomiju u suđenju sudom Božjim o onome što je dobro a što zlo, a ne sudom slijepih i zavedenih ljudi. Zato je uz klanjanje Bogu važno hraniti svoju vjeru Božjom riječju. Ona bi u svakoj kršćanskoj obitelji trebala biti kao dio nasljedstva koje nas povezuje s našom tradicijom i koje se prenosi budućim naraštajima. Treće mjesto kršćanskoga odgoja su sakramenti i kršćanski blagdani koje slavimo sa zajednicom vjernika, Crkvom. Kršćanski odgoj nije usmjeren na obitelj kao na naravnu tvorevinu, već na Crkvu kao nadnaravnu zajednicu spašenika.

Biti kršćanski roditelji

Crkva pruža svojim članovima sredstva spasenja i rasta u svetosti. U svojoj mudrosti Crkva nikada nije idealizirala djecu kao nevina bića. Naša djeca su zasigurno manje grešna od nas, ali to ne opravdava nemare u odgoju. Djeca još nisu uspjela steći krepost razboritosti zahvaljujući kojoj znamo odabrati najbolja sredstva za postizanje dobroga cilja. Djeca su nadalje sklona ljutnji, taštini, samovolji, zavisti, osvetoljubivosti. Mogu patiti i od oholosti, lijenosti, neposluha, nemara i drugoga. Što su djeca mlađa, to je naporan put stjecanja kreposti lakši. I zato roditeljski nemari u odgoju uvećavaju i produžuju dječju patnju.

Jedna od najvažnijih lekcija kršćanskoga života koju djeca uče tako da promatraju primjer svojih roditelja, osobito svojih očeva, jest odgoj u pobožnosti. Roditeljska pobožnost u molitvi, sakramentalnom životu, poštovanju prema svećenicima i vlastitim roditeljima usmjerava djecu na putu pobožnosti i budi u njima težnju za Božjom blizinom i za krepostima. Djeca tako uče da je sam Bog njihovo pravo blago, i da je u stjecanju kreposti mudrost života i ures duše. Sveti Ivan Zlatousti je zapisao: „Trebamo paziti da djeci pružimo pobožnost i sve vrline, a ne srebro i zlato. Kod mladih ljudi ne bismo smjeli poticati ​​ ovisnost o bogatstvu i slavi, jer će ih porobiti. Stvarno je bogat samo onaj kome ništa ne treba.” Najbolja ostavština i blago koje možemo ostaviti svojoj djeci jest da ih naučimo da budu baštinici Božji i nasljedovatelji Kristovi u djelima milosrđa, osobito prema siromasima. Jer na taj će način naučiti stjecati istinsko, nepropadljivo blago Božje dobrote i milosrđa koje vodi u život vječni i njih i one kojima će jednoga dana svjedočiti o Božjoj ljubavi i zaštiti.

Biti kršćanskim roditeljima je najplemenitiji, ali i najodgovorniji zadatak. Zato je tijekom povijesti Crkve Djevica Marija pratila roditelje na njihovu putu nadahnjujući ih svojim primjerom, zagovarajući za njih kod Boga i vodeći ih svojim savjetima.

Izvor:
Svjetlo riječi