Objavljeno:
10. 07. 2020. 11:45

U svijetu i u Europi se puno toga događa. Dok s jedne strane jača utjecaj neoliberalnog koncepta gospodarstva, utjecaj međunarodnih financijskih institucija, utjecaj multinacionalnih kompanija, a pojavljuju se i novi oblici rada, s druge se strane čovjeka radnika sve više gura u svijet potrošnih sredstava. Jasno je kako je to protivno naravi čovjeka, ali i samom naumu Stvoritelja svijeta.

Piše: Danijel Stanić

Krešimir Sever rođen je 1959. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Sindikalnim radom počeo se baviti 1990. godine, a 1991. godine izabran je za predsjednika sindikata Službe društvenog knjigovodstva Hrvatske. Godine 1993. prigodom osnivanja sindikalne središnjice Koordinacija hrvatskih sindikata javnih službenika i namještenika bio je izabran za prvog predsjednika, a 19. veljače 1999. godine izabran je za predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata i tu funkciju obnaša i danas, u petommandatu.

Završio je niz raznih seminara, savjetovanja, edukacijskih programa i škola vezanih uz radno-socijalnu problematiku, rad i djelovanje sindikata te održao niz predavanja i pisao različite članke vezane uz radno-socijalnu problematiku. Suradnik je Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve te iz te tematike povremeno drži predavanja i piše članke. Nije član niti jedne političke stranke. Angažiran je laik u svojoj župnoj zajednici, oženjen je i živi u Zagrebu.

Koja je uloga sindikata u ostvarivanju radničkih prava?

Radnici se udružuju u sindikate kako bi lakše štitili i promicali svoje interese i svoja prava. Još su odavno shvatili kako su sami, kao jedinke, preslabi u odnosu na snagu i moć udruženih poslodavaca koji, uz spregu s političkim elitama, snažno rade i služe interesima kapitala koji je već poprimio svojevrsnu osobnost, ali ni ljudsku niti božansku. Ponajprije ima obilježja idola. A taj i takav kapital tim ljudima koji mu služe daje snagu, moć i društveni utjecaj.

Čovjeka se povijest pokušava svesti na puko sredstvo za stjecanje bogatstva i zarade, zanemarujući pri tome njegove ljudske dimenzije, osobnosti i vrijednosti. Sam radnik, čak i ako radi u skupini s drugim radnicima, a nije s njima u organiziranoj zajednici, izolirana je jedinka koju, neovisno o njegovoj osobnoj snazi i vrlinama, spretno nadvladava organizirani kapital. Zbog toga se radnici organiziraju i udružuju u sindikate koji su bili i ostali jedina prava, ključna snaga za obranu, promicanje i zaštitu radnika i njegovih prava. Jednako u vremenu manufakture i parnog stroja kao i u vremenu računala, robota i umjetne inteligencije. I to nije samo pitanje pomoći pri zaštiti prava, kolektivnom ugovaranju plaća, radnoga vremena, uvjeta rada i slično nego i utjecaja na zakone i propise koji na razne načine uređuju život radnika i njihovih obitelji.

Što su radnička prava?

Radnička prava su ona prava koja proizlaze iz rada i na temelju rada. Temeljno, to je pravo na rad, dostojan posao i dostojne, zdrave uvjete rada, pravo na dostojno radno vrijeme koje vodi računa o tome da radnik nije stroj, sredstvo kojemu je svrha postojanja samo rad kao takav i stjecanje što veće zarade za svoje vlasnike, nego je čovjek ljudska osoba sa svim njenim obilježjima, dimenzijama i potrebama, od kojih je ona radna tek jedna od mnogih.

Tome pripada pravo na dnevni, tjedni i godišnji odmor od rada. Tu je pravo na dostojnu plaću za izvršeni rad od koje radnik i njegova obitelj, odnosno svi za koje skrbi, mogu dostojno živjeti, kako naglašava i enciklika Ivana Pavla II. Laborem Exercens (hrv. Radom čovjek). No, i šire od svega toga, radničko pravo je aktivno sudjelovati u stvaranju ili izmjenama i dopunama zakona i propisa u društvu, državi gdje radi, kao i raznih propisa za rad kod samoga poslodavca gdje je zaposlen.

Koliko vrijedi radnik?

Jesu li u svijetu u dovoljnoj mjeri zaštićena prava primjerice nezaposlenih, umirovljenika i siromaha svih dobnih skupina?

Prava nezaposlenih, umirovljenika i siromaha, ali i obitelji, žena, mladih, djece, bolesnih, imaju u raznim zemljama, u raznim dijelovima svijeta, različite razine. To je, uz ostalo, pitanjerazine i stupnja razvoja, povijesnog naslijeđa i tradicije. No jedan neoliberalni, predatorski duh, po kojemu najjači opstaju, a slabiji su zapreka napretku i razvoju, polako rastače temelje društvene solidarnosti i osjetljivosti. Po tom pristupu i čovjek, radnik vrijedi toliko koliko svojim radom može privrijediti onome za koga radi.

Poslodavci i vlasnici kapitala zauzimaju se u pravilu za što duže radno vrijeme koje će biti prilagođeno potrebama poslodavca, za minimalizaciju troškova rada u koje uključuju i plaće zajedno s materijalnim pravima, za smanjenje poreza i svih drugih davanja za društvo, za minimaliziranje solidarnosti u društvu (osim kad to treba njima zbog pokrića krivih poslovnih poteza i gubitaka). Istovremeno očekuju i traže od društvene zajednice da ona iz svojih izvora (kojih, kad ih oni uskraćuju i minimaliziraju?) brine za sve u potrebi – nezaposlene, bolesne, djecu, stare... No, Bogu hvala, danas se sve češće čuju i glasovi koji zagovaraju druge, humanije oblike organizacije posla i društva.

Danas su ljudi koji ne rade ili oni koji u mladim danima nisu imali mogućnosti raditi i privređivati, u izrazito teškom položaju. Da bi preživjeli, mladi su često prisiljeni prihvatiti razne oblike izrabljivačkog rada „na crno”, često i nečasne, a oni stariji prepušteni su na milost i nemilost društva, ako nemaju članova obitelji koji im mogu pomoći. Svi su skupa osuđeni na siromaštvo i socijalnu isključenost. Neke zemlje već razvijaju pokusne projekte univerzalnog temeljnoga dohotka, a neke već imaju i uređen sustav minimalne, temeljne mirovine.

U svjetlu radničkih prava neizbježno je progovoriti o socijalnoj ugroženosti trudnica i porodilja koje žive u strahu od prekida radnog odnosa. Kamo to vodi naš narod koji ionako već „izumire”?

Iako propisi posebno štite trudnice i rodilje, praksa je nerijetko drukčija. Hrvatska je u Europskoj uniji u samom vrhu zemalja s nesigurnim oblicima rada. U tome prednjači rad po ugovoru o radu na određeno vrijeme. Takvi nesigurni oblici rada, ruku pod ruku s malim plaćama, zapreka su već i samom zasnivanju obitelji.

Ako neka žena zatrudni, a radi na određeno vrijeme, poslodavac joj u pravilu takav ugovor ne produži pa nije niti riječ o otkazivanju ugovora o radu. Ako i ima ugovor na neodređeno vrijeme, a i obitelj je stambeno zbrinuta, onda se mlada majka, mlada obitelj, susretne s drugim problemima. Primjerice, od mlade se majke očekuje da se što prije vrati na posao kako ne bi nazadovala u karijeri, a ako suprug također mora početi raditi već dana nakon djetetov rođenja pa je mlada majka, dok je na dopustu, veći dio dana sama. Vrtića i jaslica nema dovoljno, privatne dadilje za većinu su nedostupne zbog cijene njihova rada, a svemu tome ne pomaže niti neprimjereno dugo radno vrijeme i često nerazumijevanje poslodavca (a ponekad i radne okoline) za organizaciju života mladih roditelja.

U Hrvatskoj su se mnoge vlasti tijekom minulih godina javno zauzimale za rast nataliteta, a istovremeno su činile tako malo. Vapaj demografa čule bi tek povremeno, pred izbore, kad bi poneke od demografa koristile za izradu predizbornih programa. Kad dođu na vlast, najveći dio onoga iz programa ne ispune, posebno dijelove vezne uz populacijske mjere i politike. Stoga je potrebna jedna dugoročna pronatalitetna politika koja će objediniti programe mnogih resora u jednu cjelinu. Potrebno je i da poslodavci to shvate i podupiru. Prije svega potrebni su sigurni, stalni oblici rada i zapošljavanja, dostojno radno vrijeme (uključujući i zatvorene trgovine nedjeljom i blagdanom), dostojne radne uvjete i dostojne plaće od kojih obitelj može dostojno i sigurno živjeti.

Crkva o pravima radnika

Angažiran ste vjernik u župnoj zajednici. Na koji je način vjera utjecala na Vaš životni put?

Odrastao sam i odgajan u katoličkoj obitelji i u vjeri. Otac mi je umro kada sam imao 16 godina. Dugo je godina pokojni otac prijateljevao s pokojnim župnikom upe sv. Marka Križevčanina, vlč. Franjom Jurakom, koji je često bio i rado viđeni posjetitelj u našem obiteljskom domu. Na misama čitam još od osnovne škole. Pokojni Franjo Jurak bio je blizak i sa mnom. On je taj koji me je nadahnuo i za sindikalni rad. Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, u razgovoru s pokojnim župnikom naglasio sam kako bih se i ja želio negdje aktivno uključiti. On je tada proročki izrekao kako se u politiku ne treba gurati jer će mnogi tamo tražiti svoje mjesto i utočište, pošteni i manje pošteni i kako će taj osobni interes početi nadvladavati temeljni smisao politike, a to je javno djelovanje za opće dobro. Franjo je smatrao da se trebam aktivno uključiti u novi sindikalni pokret, neovisno što u „starom sustavu” nisam bio ništa više doli član sindikata „po inerciji”. Tada mi je iz svoje bogate knjižnice dao jednu knjižicu o djelovanju sindikata u Hrvatskoj između dva svjetska rata. Kasnije još nekoliko iz tematike socijalnog nauka Katoličke Crkve. Poslije smo u puno navrata razgovarali o njegov sadržaju. Tako sam započeo svoje pripreme za sindikalno djelovanje i kroz sve sam minule godine znanja iz područja socijalnog nauka Crkve neprekidno nadograđivao.

Tijekom svih tih minulih godina bilo je i puno teških trenutaka i ne znam kako bih ih nadvladao „kad vjere ne bih imao”. Nikad se nisam stidio javno svjedočiti svoju pripadnost Crkvi, ali se nikad nisam niti „busao u prsa” time što sam vjernik. Vjera je dio moje obitelji, moje osobnosti, dio mene. U tom duhu odgajamo i našeg sina. Znalo se dogoditi da mi čak i ponetko od sindikalnih kolega moju pripadnost Crkvi spočitne u stilu da sam „kaptolski igrač u sindikatima” ili mi se pomalo naruga. Ali ne više. Moram naglasiti da nikada nitko iz crkvenih krugova od mene ništa nije tražio ili kroz mene pokušavao ostvariti neki neprimjereni utjecaj na sindikate.

Što Crkva danas čini po pitanju prava radnika?

Crkvi zauzetost za prava radnika i radnička pitanja proizlazi iz samog Svetoga isma, a velik broj crkvenih dokumenata posvećen je upravo radu i radnicima. Prekretnica crkvene javne zauzetosti bila je upravo enciklika Rerum novarum Lava XIII. iz 1891. godine. Uz nju i encliklike Laborem Exercens (Radom čovjek) iz 1981. godine i Centesimus Annus (Stota godina) iz 1991. godine, Ivana Pavla II. sigurno su najcitiranije enciklike bogate crkvene građe na tu temu. No po pitanju prava radnika Crkva je danas poprilično suzdržana, a prostora i tema za njezino javno djelovanje po tom pitanju nažalost ne nedostaje. Ponekad, iako i to nedovoljno i prerijetko, oglasi se prigodno.

U Hrvatskoj postoji Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve pri HBK, ali je on danas nekako utihnuo, posebice od kada su dr. Stjepan Baloban i dr. Gordan Črpić postali prezauzeti svojim redovnim obvezama. Želim vjerovati da će se ponovnim imenovanjem dr. Balobana pročelnikom Centra nanovo „probuditi” zauzetost, rad i aktivnije javno djelovanje Centra. Također, imam dojam da i HBK, smjestivši tajništvo Centra doslovce pod svoj krov na Ksaverskoj cesti, nekako prečesto zaboravlja da on postoji. A čini mi se da je zbog svih društvenih zbivanja danas potrebniji nego onda kada je osnovan.

Istovremeno, u svijetu i u Europi se puno toga događa. Dok s jedne strane jača utjecaj neoliberalnog koncepta gospodarstva, utjecaj međunarodnih financijskih institucija, utjecaj multinacionalnih kompanija, a pojavljuju se i novi oblici rada, s druge se strane čovjeka radnika, kojemu je sam Bog udijelio milost i odgovornost u sustvaranju svijeta, sve više gura u svijet potrošnih sredstava. Jasno je kako je to protivno naravi čovjeka, ali i samom naumu njegova Stvoritelja i Stvaratelja svijeta. Crkva o tome ne bi trebala samo progovarati, ona bi trebala grmjeti! A ona gotovo gromoglasno šuti.

Izgleda da Crkva nedovoljno razumije što se danas događa u svijetu rada i kamo ide suvremeno gospodarstvo. Iako baštini tako bogate sadržaje crkvenih dokumenata, koji se bave sustavom rada, profita i radničkim pitanjima, iako joj ne treba puno mudrosti za razumijevanje sadržaja Svetoga isma, ipak se nekako „pogubila” u vremenu. Ponekad će, prigodno, citirati nešto posegnuvši u tu svoju bogatu baštinu, ali će ostati na razini „umjerene kritike u rukavicama”. Puno se krećem među – pješice, u tramvaju, autobusu, vlaku... Narod komentira, očekuje. Pita zašto Crkva jasnije i češće ne progovara. Ljudi su nekako razočarani, iznevjerenih očekivanja. Kao uostalom i ja.

Što po pitanju prava radnika zakonodavstvo i poslodavci mogu naučiti iz Svetoga pisma i tradicije Crkve?

Često pohlepa poslodavca, u kombinaciji s potkradanjem poslovnog subjekta i izvlačenjem novca, dovodi do neisplate plaća i, u konačnici, do propasti poduzeća. A takve poslodavce sasvim sigurno ne muči savjest zbog posljedica koje izazivaju tim svojim činom. Muči ih jedino strepnja da ne budu uhvaćeni u lopovluku, a ako već budu, da se, uz pomoć dobrih odvjetnika, izvuku bez kazne ili sa što manjom kaznom, a pri tome „smrače” što veći dio otuđene imovine. To što tvrtka propadne, što su radnici i njihove obitelji bez sredstava za život, što te iste radnike zbog dugova blokiraju banke i razni drugi vjerovnici, a što u konačnici ti radnici ostanu i bez primanja i bez posla, takve poslodavce „ne dotiče”. Nije ih briga.

Javne se vlasti (pa tako i u Hrvatskoj) nekako sve više priklanjaju poslodavačkoj strani. Koliko je danas aktualan dio iz enciklike Rerum novarum koji kaže: „Sramotno je nečovječno izrabljivati ljude kao sredstvo za stjecanje dobitka te ih jedino toliko cijeniti koliko im vrijede sila i snaga.” I dalje: „Napose neka bogataši i poslodavci znadu da ni Božja ni ljudska pravda ne dopuštaju u osobnu korist tlačiti bijednike i nevoljnike te bogatiti se iz tuđe bijede.” Vrlo jasno određuje se Lav XIII. i prema obvezama javnih vlasti u odnosu rada i kapitala. Jasne su to poruke javnim vlastima.

Socijalni nauk Crkve za sindikate može predstavljati neiscrpan izvor znanja i poticaja za rad. Očito je da i političari i poslodavci trebaju snažan pritisak iz naroda da bi se počeli mijenjati jer to sasvim sigurno neće napraviti sami od sebe, iako su mnogi od njih vjernici koji na blagdanskim misama sjede u prvim redovima crkve, daju izdašne priloge... No ključno je pitanje zašto takve prigode ne iskoriste oni koji vode bogoslužje kako bi zagrmjeli s oltara?! Zašto zajedno s Katoličkom Crkvom ne zagrme i druge Crkve i vjerske zajednice? Pa svi imaju u središtu pozornosti skrb o čovjeku! Evo područja na kojem se može naći zajednički ekumenski nazivnik.

Prava radnika danas

Često u javnosti zastupate prava radnika. Štiti li postojeći Zakon o radu u Republici Hrvatskoj u dovoljnoj mjeri dostojanstvo radnika u svjetlu Isusova evanđelja?

Trenutno je aktivna inicijativa „67 je previše”, vezano za izmjene nekih odredbi u Zakonu o mirovinskom osiguranju, za mirovinsku reformu. Javne vlasti odugovlače s provjerom potpisa, iako je jasno da potpisa ima ne samo za jedan nego za dva referenduma (!). Sami smo, pri provjeri potpisnih knjiga prije predaje u Hrvatski sabor, „skinuli” gotovo 20 tisuća potpisnika zbog nepotpunih podataka. Pregovora o Zakonu, vezano za sadržaj pitanja za referendum, više ne može biti. Sada i mi i građani očekujemo referendum.

Kad je riječ o neradnoj nedjelji u trgovini, ta borba traje već dugi niz godina. Dva puta smo uspjeli kroz zakonske promjene izboriti zabranu rada trgovina nedjeljom i blagdanom i oba puta je to srušeno na Ustavnom sudu. Zanimljivo je, ali i neprihvatljivo, da neki strani trgovački lanci, koji u matičnim zemljama ne rade nedjeljom i blagdanom, u Hrvatskoj snažno zagovaraju rad u te dane. I uspijevaju u tome. I da primjerice njemački stavni sud u neradnoj nedjelji u trgovini ne vidi ništa sporno. Iako Republika Hrvatska ima i potpisane ugovore sa Svetom stolicom, koji uz ostala pitanja reguliraju i rad nedjeljom i blagdanom i pri čemu je jasno da takvi međunarodni ugovori imaju prednost nad nacionalnim zakonodavstvom, Republika Hrvatska ih svjesno krši.

Prošle smo godine, po uzoru na neke europske zemlje, ali i samu EU, osnovali Hrvatski savez za nedjelju, koji čine neke vjerske zajednice, organizacije civilnog društva, uključujući neke sindikate i sindikalne središnjice, a među njima i Nezavisne hrvatske sindikate. No, u ovom nastojanju treba posebno istaknuti predanog i neumornog fra Božu Vuletu iz Franjevačkoga instituta za kulturu mira. On je dobri duh pokretač i snažni motor koji neumorno, od početka naših okupljanja, od prije puno godina, zagovara neradne nedjelje i blagdane u trgovini. I bez obzira na sve Scile i Haribde, ne posustaje pa i svima nama daje volju, snagu i nadahnuće.

Danas je osjetan novi snažan egzodus Hrvata, prije svega radničke snage, u zemlje zapadne Europe. Na koji je način moguće zaustaviti taj val iseljavanja?

Iz iskustva tranzicijskih zemalja, koje su prije Hrvatske postale članice EU, znamo kako su ta iseljavanja jedan snažan i štetan postupak po te zemlje. To je bilo za očekivati i za Hrvatsku, pogotovo nakon ukidanja administrativnih zabrana nekih zemalja. Cijeli sustav slobode protoka ljudi, roba i novca, kojim se EU toliko diči, ide ponajprije na ruku bogatih, razvijenijih zemalja. One mogu siromašnim radnicima tranzicijskih zemalja ponuditi puno više od njihovih matičnih: kvalitetne poslove, dobre plaće i mjesto za zasnivanje obitelji, rađanje djece... Mladost, i to školovana, odlazi tamo gdje joj je bolje.

Najgore od svega je što danas, za razliku od ranijih 60ih, 70ih i 80ih godina prošloga stoljeća, kada je domovinu privremeno napuštao jedan član obitelji, u pravilu suprug, otac ili su odlazili, opet privremeno, otac i sin, tek rijetko i kratko, supružnici, sada Hrvatsku napuštaju cijele obitelji (zajedno s kućnim ljubimcima) i mladi u produktivnoj, fertilnoj dobi. I ne namjeravaju se vratiti. Bar ne prije mirovine.

Zbog niske mirovine iz Hrvatske odlaze i stariji radnici kako bi u inozemstvu odradili barem minimalan broj godina za stjecanje prava na neki iznos „strane” mirovine. Hrvatska tako ostaje i bez sadašnjosti i bez budućnosti. Najveći dio onih koji su se iselili iz Hrvatske nije bio nezaposlen. Ti su ljudi radili na nesigurnim, nestalnim i slabo plaćenim poslovima. Uz to je i „nezdrava politička klima”. Tako jedini pravi lijek protiv iseljavanja iz naših krajeva može biti drastično povećanje svih plaća, uključujući i minimalnu, drastičan rast sigurnih poslova (poslova na neodređeno vrijeme) i poboljšanje političke klime u kojoj će političke elite služiti narodu, a ne se, kad su na vlasti, ponašati kao feudalci i vlastodršci.

Kakva budućnost čeka radnike koji će svoju mirovinu zaraditi u svojoj domovini?

Upravo male plaće i sve veće proklizavanje raznih poslodavačkih davanja radnicima (kako bi im uz što manji izdatak bar malo povećali neto primanja) u područje neoporezivih primanja, umanjuje uplate doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. To, naravno, šteti i zdravstvenom i mirovinskom sustavu. A kako su plaće male i sve veći udio primanja radnika „proklizava” u neoporeziva primanja pa su i mirovine premale. Uz to, poslodavci se „rješavaju” starijih radnika, koji onda završavaju u prijevremenoj, trajno umanjenoj mirovini.

S obzirom na male neto plaće, radnici prihvaćaju bilo kakav oblik dodatnih primanja, bilo da je riječ o dijelu plaće „na crno” ili u obliku neoporezivog primanja. Poslodavac tako zloupotrebljuje njihovu neimaštinu da bi im malo podigao primanja, a da ga to pri tome što manje košta. No, rješenje za tu situaciju u mirovinskom sustavu sigurno nije ni u produljenju radnog vijeka radnika, odnosno u radu do iznemoglosti i kratkom vremenu života u mirovini, niti u drastičnom umanjenju mirovine prijevremenih umirovljenika, a niti u radu umirovljenika.

Rješenje vidim u povećanju zaposlenosti i znatnom povećanju plaća. Uz to, jasno je da će svijet, a time i mi, morati tražiti neke nove oblike poreza i drugih državnih prihoda tako da se jače „zagrabi” u bezobrazno i bezobzirno povećanje dobiti poslodavca i vlasnika kapitala. To će biti nužno kako bi se omogućio dostojan život sve većeg broja podzaposlenih, nezaposlenih i umirovljenika.

Izvor:
Svjetlo riječi