Objavljeno:
26. 05. 2022. 08:30
Edith Stein
Dr. sc. Ivan Ivanda

Iskustvo nutarnje praznine i suhoće jedno je od najčeš­ćih ljudskih iskustava. U takvim se trenucima gubi tlo ispod nogu. Postajemo bezvoljni i tupi. Smatramo da je takvo stanje znak izgubljenosti i duhovnoga pada, da je posrijedi nešto najgore što nam se moglo dogoditi. E. Stein, njemačka filozofkinja i mističarka, misli drukčije. Ona kaže da duša takvu suhoću i tamu smije promatrati kao sretne znakove: kao znakove da Bog radi na tomu da je oslobodi nje same. On joj izbija iz ruku njezine vlastite sile, uzima je u svoju ruku i vodi je poput slijepca tamnim putovima, a da ona ne zna kamo – putovima koje ona sama nikada ne bi pronašla uporabom svojih vlastitih očiju i ruku. I dok misli da je izgubljena, da besciljno luta, postiže velik duhovni napredak.

To je napisala žena čiji je životni put bio iznimno neobičan i potresan. Rođena u židovskoj obitelji. U 13. godini postaje ateistica, kao gimnazijalka bori se za „ženska prava”. Učenica je značajnog filozofa E. Husserla, kod kojega promovira ocjenom summa cum laude te postaje njegova asistentica. Čita krš­ćansku literaturu, ali ne nalazi puta k vjeri. A onda se odlučuje za krštenje u jednoj „jedinoj noći”, nakon čitanja životopisa svete Terezije Avilske. Postaje karmelićanka. Uhićuje ju Gestapo. Odvedena je u Auschwitz, gdje je zajedno sa svojom sestrom Rosom ubijena i spaljena. Crk­va ju je proglasila svetom.

Vrlo darovit i duboko ponižen život. Najprije se uspinje prema gore, siguran u sebe. Nalazi sretan zavičaj u svijetu filozofije. Znanstvena karijera. Ništa joj ne stoji na putu. Sve teče glatko. A onda silaženje prema dolje. Tamna noć duše. Put prema strahoti. Mučeništvo. Ulazi u Karmel, napušta svijet filozofije. To je u skladu s novim načinom stjecanja znanja, s novom znanoš­ću koja joj je udijeljena. Ona sama je u svojoj posljednjoj knjizi – uhićena je pišući je, pa je ostala nedovršena – naziva znanoš­ću križa, kao što je samu sebe nazvala Benedicta a Cruce, Križem Blagoslovljena.

Ovo novo znanje pretpostavlja „noć duše”: napuštanje ili gubljenje „obične” religioznosti. Onog uhodanog, što lako prelazi u rutinu. Gubitak religioznih pojmova i slika. Gubitak nama tako važnih razumskih razjašnjenja. Naravne sklonosti ostaju bez snage. Napuštanje diskurzivnoga, pojmovnoga mišljenja. Raščlanjivanja i traženja jasnoće. Ovdje sada nema jasnoće. Noć je osjetila, noć uma. Uklanjanje daske religiozne sigurnosti. Ništa određenog ne misliti i ne željeti. Duša treba biti slobodna od svih spoznaja i misli. Time se ne obezvrjeđuje uloga filozofije i teologije. Ipak, Bog ih može staviti izvan snage. Naime, koliko god bile važne i korisne, one sužavaju, ograničavaju. Na neki način uvijek umanjuju ono veliko, neizmjerno. Razumsko uvijek zakazuje. Približiti se istini znači najprije konačno dati prostora istini ove manjkavosti uma. Stoga se mora, da bismo dospjeli do Boga, radije htjeti ne razumjeti, nego razumjeti; radije oslijepiti i smjestiti se u tamu, nego otvoriti oči. U ovoj se praznini neposredno događa priopćavanje samoga Boga. Samo strašno i bolno razaranje naravne spoznajne moći dovodi do istinske spoznaje, do spoznaje koja je onkraj spoznaje.

To znači da posao teologije u jednoj točki završava. Završava upravo zato što je ona put. Završava na ne-putu. Bez obzira na akademski stupanj, svaki teolog bi trebao stupiti u „besputnu zemlju”: u nesposobnost da sebi diskurzivnim mišljenjem stvara pojam o Bogu. Izručiti se bespomoćnosti i praznini u kojoj se pojmovi i slike rasplinjuju. Dopustiti da mu Bog razbije racionalno-ograničene slike koje sam sebi pravi. Naime, u vjeri se ne vjeruje u nešto ili nekoga kao neki predmet, kojemu ja nužno dajem mjeru, kojega ja dohvaćam. Vjera je stanje gubitka. Gubitka vlastite mjerodavnosti, preokretanja dohvaćanja u biti-dohvaćen, izdržavanje odstojanja spram Boga, odstojanja kojeg više ne može premostiti sam čovjek.

Ove naizgled proturječne misli pomažu nam u situaciji kada smo smućeni, iznutra razbijeni. To je kušnja u koju mora biti uveden ljudski život: da bi postao cjelovit u razbijenosti. Potrebno je dugo iskustvo da pojmimo kako dva pola, koja zdravi ljudski razum isključuje, pripadaju zajedno: smrt i život, gorčina i slatkoća. Razum kaže: križ i nada ne idu zajedno. Međutim, E. Stein je jako voljela riječi: „Ave crux, spes unica” – „Pozdravljam te, križu, jedina nado.”

Izvor:
Svjetlo riječi