Objavljeno:
24. 12. 2021. 12:00

Trajnu radost, dakle, može osjetiti samo onaj koji ozbiljno i u potpunosti bude na strani Božjoj. To znači da kršćanin nikada ne može biti poražen. On je uvijek pobjednik bez obzira na to kakvo se zlo srušilo na njega

Piše: fra Nikica Vujica

Roditeljska ljubav na zemlji, iako sa svojim granicama i nesavršenostima, najbliži je i naočitiji simbol Božje ljubavi. Po roditeljskoj ljubavi možemo razumjeti kolika je Božja ljubav prema nama. Samo divlja pamet umije ne ljubiti onoga tko ti želi dobro, tko ti čini dobro, tko te ljubi. Znamo naizgled kako se dogodilo Isusovo rođenje. U ono vrijeme najavljen je popis svega pučanstva u Rimskom Carstvu. Svatko se morao upisati u svom rodnom mjestu. Tako je i Josip sa svojom trudnom ženom Marijom došao u rodni grad Betlehem. U gradu nisu mogli naći prenoćište. Nije više nigdje bilo mjesta u svratištima jer su mnogi došli radi popisa stanovništva. Zanoćili su zato u jednoj štali. Te je noći, kao najveći siromašak, rođen Isus Krist, gospodar svijeta (usp. Lk 2,1-7).

To je izvanjski događaj koji pripovijedamo svake godine. No, što se u tom događaju bitno zbilo, a što do dana današnjega slave milijuni ljudi diljem svijeta? Evanđelje govori da je rođeno Dijete – Spasitelj, Mesija, Krist, Gospodin. Ovo je opis Djeteta čiji rođendan slavimo i pred kim ćemo u molitvi pasti na koljena. To je pak Dijete od vijeka Sin Božji, a u vremenu rođen od Blažene Djevice Marije. Naš ljudski život po tom Djetetu dobiva svoj smisao, svoju vrijednost i svoje dostojanstvo. U tom Djetetu imamo Učitelja, Spasitelja, Boga i najvećega prijatelja. To je otajstvo Božića i u tome je veličina te svetkovine.

Božić i siromaštvo

Isus je rođen u siromaštvu. Došao je na svijet kao najveći siromašak. Postavlja se pitanje: Ne znači li siromaštvo poniženje, zavisnost, slabost i patnju?! Kaže se da je siromaštvo tužna i teško podnošljiva sudbina jer je to život bez darova koje nudi zemlja, bez vrijednosti o kojima sanja svaki čovjek i po njima ocjenjuje kakav mu je bio život i koliko je tijekom života uspješan.

Isus, rađajući se siromašan, pokazuje ravnodušnost prema zemaljskim dobrima. Međutim, može li čovjek nasljedovati i ljubiti Učitelja koji ne samo da ne teži za zemaljskim dobrima nego je prema njima toliko ravnodušan kao da ih prezire? Zar želi itko ciljano živjeti siromašno? Upravo zato što se rodio na takav način, živio i preporučio siromaštvo, Isus je mnogima stran i neshvatljiv, čak i teško prihvatljiv. Sveti Pavao o Isusovu siromaštvu piše da je On, premda bogat, radi nas ljudi postao siromašan, da se mi njegovim siromaštvom obogatimo (usp. 2 Kor 8,9). Isus nam je htio pokazati da se spasenje, blaženstvo i trajna radost ne kupuje zemaljskim dobrima, niti se na njima temelje. Sveti apostol Petar govori da nismo otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Kristovom (usp. 1 Pt 1,18).

Poučavao nas je naš Učitelj da se ne trebamo bojati siromaštva. Rekao je jednom zgodom da su blaženi oni koji su siromašni duhom jer je njihovo kraljevstvo nebesko (usp. Lk 6,20). Tko su siromasi duhom? To su oni koji svoj život ne temelje na materijalnom bogatstvu. To su oni koji svoje siromaštvo prihvaćaju strpljivo jer imaju povjerenja u Boga. To nam je povjerenje preporučio Isus kad je opisivao kako se Bog u svojoj providnosti brine za ljiljane, za travu u polju i za ptice nebeske. Kako se onda ne bi još više brinuo za nas ljude (usp. Lk 12,22-31)!

Materijalno bogatstvo, dakle, nije cilj i smisao našega života. Stoga i ne vrijedi uložiti život u materijalne stvari koje će nam izazivati brigu, strahove, ljutnje i žalosti, a na koncu života, kada smrt dođe po nas, ostavit ćemo ih drugima. To se može dogoditi i ranije ako nam bogatstvo netko uzme ili naslijedi te uživa u onom za što se nije mučio.

Božić i radost

Božić je radost, trajna radost. No, kako povezati Božić i radost? Svakodnevno smo naime svjedoci tolikih nepravdi i nejednakosti u svijetu, tolikih ratova između država i naroda. Svjedoci smo i ove pandemije virusa koji ne samo da vodi u fizičku izoliranost nego u još teže stanje duševne izoliranosti. Ima li radosti u našoj domovini danas kad naš narod čupa svoje žile i odlazi sa svojih ognjišta? Upitajmo se ipak je li Isus prošao bolje od nas? Rodio se na putu – i to još u štali. Nakon rođenja morao je bježati u tuđinu. Živio je u siromaštvu. Umro odbačen – na križu. Pokazuje nam Isus da ipak u našim životima ima mjesta za istinsku kršćansku radost, mimo svih problema i poteškoća. Tako je radost zapravo odgovor na progonjenost zbog Isusa i njegove poruke. On nas tome poučava: „Blago vama kad vas ljudi zamrze, kad vas izopće, pogrde i odbace vaše ime kao zlo zbog Sina Čovječjega! U taj dan radujte se i kličite od veselja jer je velika vaša plaća na nebu” (Lk 6, 22).

Teolog Romano Guardini izjavio je da je radost sestra ozbiljnosti. Radost i ozbiljnost sestre su blizanke i uvijek su zajedno. Temelj je, dakle, radosti ozbiljnost koja poziva odbaciti što je negativno i prihvatiti što je pozitivno. Poziva nas da se klonimo zla i činimo dobro (usp. Ps 34,15a).

Sveti Franjo Asiški bio je primjer radosti, svetac radosti. Upravo na La Verni, gdje je primio rane Isusove, osjetio je duboku i trajnu radost pa je uskliknuo: „Ti si Radost!” Tu i takvu radost, savršenu radost, sveti je Franjo mogao osjetiti i živjeti jer se ozbiljno ili bez pridržaja posvetio Bogu. Savršena ili trajna radost stoji u potpunom oslobađanju od svoga ega, tako da čovjek apsolutno ništa sebi ne prisvaja i ne očekuje za sebe nikakvo pravo, čak ni ono malo suosjećanja i poštovanja. Veliki ruski pisac Lav N. Tolstoj pred konac svojega života, u 82. godini, izjavio je: „Tek sam sada shvatio kako sam trebao živjeti da bi moj život bio trajna radost.” A kako je trebao živjeti otkrivamo iz jedne njegove novele koja nosi naslov Koliko je čovjeku zemlje potrebno? Glavni lik ove priče je Paholk koji je sve svoje životne snage potrošio na stjecanje zemlje. Na koncu, kad je uspio steći veliki posjed zemlje, od iscrpljenosti umire i sahranjuju ga u zemlju, u grob dimenzija upravo onoliko koliko je čovjeku zapravo i potrebno.

Životna utrka za materijalnim bogatstvom, za novcem, ugledom, položajem, slavom, zemaljskim uspjehom i slično, ne donosi čovjeku trajnu radost. Trajnu radost, dakle, može osjetiti samo onaj koji ozbiljno i u potpunosti bude na strani Božjoj. To znači da kršćanin nikada ne može biti poražen. On je uvijek pobjednik bez obzira na to kakvo se zlo srušilo na njega. Kršćani ne bi smjeli biti žalosni, nego radosni, prožeti nadom i vjerom u vječni život u Bogu. Zato kršćani u radosti dočekuju ovaj Božić. On je blizu, ispunjava naša srca blagošću, mirom i radosti.

Božić i istina

Ne znamo sasvim pouzdano, a nije u evanđeoskim spisima i ostalim novozavjetnim tekstovima izričito zapisano da je Isus rođen u noći. Evanđeoski izvještaj po Luki o pastirima koji su čuvali noćnu stražu kod svojih stada i pri tom saznali za nebesku vijest o rođenju Spasitelja po sebi još nije jasan dokaz da se Isus rodio noću(2,8-12). Pa ipak kršćanstvo je uvijek zamišljalo da se ovo blaženo, spasiteljsko rođenje dogodilo noću. Mi i Božić i Uskrs slavimo u noći. Dakle, dvije temeljne kršćanske svetkovine počinjemo slaviti u noćnim satima.

To ima svoje simbolično značenje. Noć je vrijeme tame koja može skrivati mnogo zla. Znamo svi da se u okrilju mrkle noći događaju razni zločini, od krađe do ubojstva. Isus se borio protiv toga i svakoga drugog zla te i nama zapovjedio da se borimo protiv toga. Rođen je na ovoj našoj zemlji kao Svjetlo svijeta, kao donositelj i širitelj istine i dobrote. Tama pak označava i laži kojih ima mnogo na svijetu, a kriju se u pogrešnim naucima, pogrešnim i lažnim mišljenjima. Sveti Ivan piše o Isusu da je on kao Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, došao na ovaj svijet. I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuzima (usp. Iv 1,5.9).

Božić i mir

Božić nije samo svetkovina istine i dobrote nego i mira. Kad je Isus rođen, pjevali su anđeli: „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima, miljenicima Božjim” (usp. Lk 2,14). Isus je naviješten, a takav je i došao, kao knez mira, donositelj i darivatelj mira.

Znamo vrlo dobro što je mir koji nam je potreban, a koji često izgleda kao neostvariv san. Malo je među nama onih koji ne znaju što su to svađe, poniženja, uvrede, plač ili što je rat, porušene i spaljene kuće, plač povezan s očajem. Kako onda ostvariti mir? Anđeli koji pronose svoju božićnu pjesmu daju nam odgovor: Slava Bogu na visini! Slava Božja uvjet je mira. Slava Božja je mir. Ako ljudi žele proslaviti Boga, neka Ga proslave mirom i življenjem zakona ljubavi.

Zato je Božić dan kad se mire veliki i mali protivnici. Mire se oni koji možda već dugo ne razgovaraju, a možda i žele jedni drugima zlo. Božić nas zove da se mirimo ako smo u zavadi. Za Božić skupimo snagu da protivniku reknemo: „Praštam ti, brate! Praštam ti, sestro! Oprosti, brate/sestro, uime ovoga malog rođenog Djeteta koje se veseli našem pomirenju, a žalosti ga ako nastavimo neprijateljstvo kao da se Rođenje nije zbilo, kao da nije došao među nas.”

Isus je sama ljubav i praštanje. Želimo da nam oprosti naše pogreške. On pak želi da i mi drugima oprostimo. Zato nas je učio da u molitvi Očenaša izgovaramo: Oprosti nam grijehe naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim. Bilo bi žalosno da Božić, svetkovinu mira, ljubavi i radosti, dočekamo nepomireni sa svojim bližnjima. Na Božić pokažimo da smo pravi kršćani.

Božić i ljubav

Božić je svetkovina ljubavi jer Bog je ljubav. Ovo nije naša pobožna misao ili želja. To je zapisano u Svetom pismu. Sam Bog je to objavio.

Mi se ljudi razlikujemo jedni od drugih, a često smo i sami sebi velika zagonetka. Ima onih strašljivih. Oni zamišljaju Boga kao policajca koji jedva čeka da nas uhvati u nekom prekršaju kako bi nas kaznio. No, ima i ljudi koji su sa sobom sasvim zadovoljni, koji za svoje pogreške, zloće i grijehe, nekad i velike, uvijek nađu ispriku.

Zašto je tako? Zato što nismo spoznali Boga te imamo pogrešne slike o Njemu. Na prvim satima vjeronauka, dok smo bili djeca, učili smo na principu pitanja i odgovora. Među prvim pitanjima bilo je i sljedeće: „Zašto smo na svijetu?” Odgovor je glasio: „Na svijetu smo zato da Boga spoznamo, Njega ljubimo, Njemu služimo i tako u Nebo dođemo.”

Bog je ljubav i treba biti na prvom mjestu u životu kršćanina. Isus nas uči da pred Bogom ne moramo strahovati, nego ga trebamo ljubiti. Ako spoznamo tko je Bog, da je sama ljubav, onda nam neće biti teško razumjeti zašto Ga trebamo ljubiti. Bog nije goropadni gospodar našega života i smrti kojemu nije stalo do naših radosti i naše tuge, nego je On onaj kojega zovemo Ocem na nebesima. Roditeljska ljubav na zemlji, iako sa svojim granicama i nesavršenostima, najbliži je i naočitiji simbol Božje ljubavi. Po roditeljskoj ljubavi možemo razumjeti kolika je Božja ljubav prema nama. Samo divlja pamet umije ne ljubiti onoga tko ti želi dobro, tko ti čini dobro, tko te ljubi.

Boga ljubiti znači Boga poštovati, vršiti Njegovu volju i služiti Mu. Koliko smo puta čuli od odraslih da ne bi ni za život nešto nažao učinili svojem roditelju. U takvim riječima nije posrijedi strah od roditelja, nego ljubav i poštovanje. Želja je to da roditelja ne uvrijedimo i ražalostimo. Ako se mi kršćani čuvamo zla i grijeha, činimo to jer Boga ljubimo i ne bismo Ga željeli uvrijediti. Zato kršćanin ne psuje, ne krade, ne laže. Kršćanin zna da Bog to ne odobrava.

Ipak, čovjek je nesavršen i nestalan. Voli roditelje i one s kojima živi u zajednici, ali ipak je nekada prema njima drzak i bezobrazan. Dokle god je čovjek živ, može to ispraviti: prema živima lijepim postupkom, a prema mrtvima molitvama i svetim misama. Slično je i u našem odnosu prema Bogu. Ljubimo Ga, ali se nekada dogodi da prema Njemu napravimo ispade ili propuste. No, dok je čovjek živ, može to popraviti i otkloniti nedostatke.

Dobro je stoga i korisno uvijek nanovo razmisliti o glavnoj zapovijedi: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci” (Mt 22,37-40). Isus je obje zapovijedi držao kao jednako važne jer uključuju jedna drugu. Nerazdvojive su.

Nekada ljudi na odnos između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu ne gledaju kao što je Isus gledao i shvaćao. U prijašnjim vremenima često su kršćani ljubav prema Bogu prenaglašavali zapostavljajući pritom svoju odgovornost za čovjeka. U današnje vrijeme, kada nas zapljuskuju valovi relativizma, sve se više očituje suprotan stav: ne odnosu prema Bogu, ne molitvi, ne sakramentima, ne pohađanju svete mise,… Želi se nekako ukazati da je najvažnija humanost i socijalno djelovanje. Međutim, obje ove jednostranosti vode u pogrešnom smjeru. Nije zapisano moliti 'ili' raditi, nego moliti 'i' raditi. Usidrenje humanosti u vjeri, u jedinstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu istinski je temelj, najdjelotvorniji motiv i najveća snaga našega vjerničkoga i kršćanskoga zauzimanja za bolji svijet.

Božić nam otkriva da je Bog ljubav, da do utjelovljenja Sina Božjega nije došlo iz neke Božje taštine ili bilo kojega drugog razloga, nego upravo iz ljubavi. Božić je dan Božje milosti, ljubavi i vjernosti. Bog je uz nas iako mi ponekad bježimo od Njega. On nas ljubi iako Ga u svojoj bučnoj svakidašnjici često zaboravimo. Ljubi nas i čeka i u onim trenutcima kada je naše srce bliže zemaljskim osobama i stvarima.

Božić i čovjekov odgovor

Božić stoji u neraskidivom jedinstvu sa slobodnim čovjekovim odgovorom. Taj odgovor treba biti takav da se čovjek bez ikakva pridržaja i bezuvjetno upušta u avanturu Božje ljubavi. Briljantan primjer toga odgovora daje nam sv. Franjo Asiški. Poznato nam je njegovo originalno slavljenje Božića u Grecciu, kojim je želio obnoviti spomen na Dijete rođeno u Betlehemu. Dijete je to smješteno u jaslice i položeno na slamu, a u blizini su vol i magare. Želio je Svetac sve to gledati svojim tjelesnim očima (1 Čel 84). Sveti Franjo je, tražeći od svećenika da euharistiju slavi na jaslama, imao na umu euharistijske jaslice. Tako je htio istaknuti i pokazati kako je rođenjem u Betlehemu započelo čovjekovo spasenje.

Za sv. Franju otajstvo utjelovljenja i euharistije neraskidivo su povezani. Božić je za njega zapravo početak Isusove smrti i Njegova uskrsnuća, a onda i početak čovjekove spašene smrti. On govori: „Evo, danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja u krilo Djevice, danomice dolazi k nama u poniznu obličju. Danomice silazi iz krila Očeva na oltar po svećenikovim rukama. I kao što se svetim apostolima pokazao u pravom tijelu, tako se sada nama pokazuje u svetom kruhu” (OP 1,16-19). Euharistija ovjekovječuje Kristovo utjelovljenje u povijesti i istovremeno slavlje euharistije traži od kršćanina slobodni odgovor da se, poput sv. Franje, slobodno dariva i da ništa svoga ne zadrži za sebe.

Božić je, dakle, čudesno otajstvo ljubavi Božje koje poziva na slobodni odgovor i uzvrat u ljubavi. Sveti Franjo u svom zanosu govori: „Neka čovjeka prođu trnci, neka se potrese cijeli svijet i neka nebo klikće kad je na oltaru u svećenikovim rukama Krist, Sin Boga živoga! O divne li veličine i zadivljujućeg udostojanja! O uzvišene li poniznosti! O ponizne li uzvišenosti, gdje se Gospodar svega, Bog i Sin Božji tako snizuje da se za naše spasenje sakriva pod neznatno obličje kruha! Pogledajte, braćo, Božju poniznost i pred njim srca izlijevajte. Ponizite se i vi, da vas on uzvisi” (PBr 26-29).

Takvim slavljenjem Božića u Grecciu 1223. godine Asiški Siromašak želi nam pomoći da liturgijskim slavljenjem, napose u ovom božićnom vremenu, još snažnije doživimo da se Krist u svakoj euharistiji ponovno rađa kao u Betlehemu i poziva ljude da Ga nasljeduju. Upravo to će biti naš najbolji odgovor na ljubav Božju darovanu u rođenju Sina Božjega, našega Spasitelja.

Izvor:
Svjetlo riječi