Početna stranica » Krv Saveza

Krv Saveza

208 pregleda

„Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijevaˮ (Mk 14,24).

Ovo su riječi koje Isus izgovara poslije zahvaljivanja nad čašom i pošto su svi iz nje pili. Riječi tumačenja odnose se na čašu i pijenje iz nje. Pije se „mojaˮ krv Saveza. Naglasak je upravo na posvojnom pridjevu „mojaˮ koji nas dovodi do osobe koja govori u prvom licu jednine. Govornik je Isus. To je Isusova krv. Ona je u isto vrijeme i krv Saveza (usp. Izl 24,8). Isusova krv je krv Saveza. Ta krv se prolijeva. Odatle proizlazi smrt. Tko prolijeva krv, umire. Isus će umrijeti, prolit će svoju krv. I tim prolijevanjem će se sklopiti Savez. Isus je Savez, odnosno „od njegaˮ je taj Savez.

Savez pretpostavlja inicijativu Božju. S druge strane nalazimo zahvaljivanje Bogu za taj dar. Taj dar je namijenjen mnogima. Bog je sklopio Savez i to novi Savez u Isusu Kristu i njegovoj krvi za oproštenje grijeha. Stoga se i u izvještajima Posljednje večere naglašava baš taj saveznički odnos i govori o Savezu. Dakle, dosadašnji je Savez poremećen, narušen, razvrgnut ljudskim grijehom. Da bi se ponovno uspostavio ispravan životni poredak i odnos s Bogom, treba sklopiti novi Savez. Savez se sklapa žrtvovanjem životinja i škropljenjem žrtvenika i ljudi. No treba ukloniti i grijeh kao smetnju. To Bog obećava da će učiniti kod sklapanja novoga Saveza. Tako sklapanje Saveza postaje i trenutak oproštenja grijeha. Odnosno krv Saveza postaje istovremeno i okajnička krv. No okajničkom krvlju nije se škropio narod, nego samo Pomirilište (usp. Lev 16,14-15) i žrtvenik (Lev 16,19). Novi Savez upućuje na nešto što je posve drukčije, što još nije bilo kod sklapanja nijednoga Saveza. Upravo u novozavjetnim izvještajima o Posljednjoj večeri Isus daje sebe, svoju krv. Ona će biti prolivena kao krv Saveza.

Tu nalazimo ljudsku žrtvu (usp. Iz 52,13 – 53,12; 4 Mak). Ta se krv prolijeva na križu, ali je dana i za piće. Kad se krv prolila na križu, Savez je postao pravomoćan. Prepoznajemo u pozadini sklapanje Saveza u Izl 24,3-8. Targum toga starozavjetnoga teksta usmjerava sklapanje Saveza prema okajanju. Cilj novoga Saveza je, dakle, oproštenje grijeha (usp. Jr 31,34). Isusov križ je postao Pomirilište. Čovjek nije sposoban popraviti taj razvrgnuti, saveznički odnos s Bogom jer je grješan. Sam Bog dolazi ususret i nudi novi Savez, pomirenje. Šalje svoga Sina. A on je to učinio umjesto nas ljudi kao naš predstavnik, tj. preuzeo je našu nespašenu sudbinu na sebe, nama na korist i za to prolio svoju krv. To je učinio zbog naših grijeha. Zato na njegovu smrt i gledamo kao na zastupničku i okajničku smrt. U osobnom davanju Isusovu za svoje ostvaruje se konačno Božje pomirenje sa svojim narodom, tako da Isusova smrt, davanje njegova tijela i krvi, ispunjava sve ono na što je pomirbeni kult ciljao: pomirena zajednica ljudi s Bogom.

Golgota

Sinoptički navod da su izveli Isusa da ga razapnu upućuje na mjesto egzekucije izvan gradskih zidina. Grad se proširio na taj sjeverozapadni dio tek 50-tih godina za vrijeme Heroda Agripe II. koji ga je integrirao u grad. Sama riječ Golgota („lubanjaˮ) znači da se radilo o brežuljku, a i žene su promatrale razapinjanje „izdalekaˮ (Mk 15,40). Osim toga, dobra izloženost kažnjenih pogledu trebala je proizvesti strah kod drugih.

Je li Isus umro 14. ili 15. nisana? Ovdje se sinoptici i Ivanovo evanđelje razilaze. Tako se razilaze i bibličari s uvjerljivim argumentima. Sa sigurnošću možemo jedino reći da je teološki smisao koji se pridaje tom događaju od presudne važnosti. I da ne zaboravimo temeljno, tj. da je Isus umro na križu, što je povijesno sigurna činjenica njegova života. Između mjesta pogubljenja i groba nije bila velika udaljenost (usp. Iv 19,42). Graditelji kasnije crkve Isusova groba lokalizirali su oba mjesta jedno uz drugo i tako ih uklopili pod krov jedne građevine. Arheološka iskapanja u tom području potvrdila su postojanje kamenoloma između 1. st. pr. Kr. i 1. st. po. Kr. Ovdje su bili pravljeni grobovi u stijeni. Od polovice 1. st. po. Kr. je to područje urbanizirano, pa su otada zamislivi vrtni grobovi. Golgota se danas časti u kapeli iznad Isusova groba.

Zašto je Isus morao umrijeti?

To pitanje je inkluzija i provlači se kao crvena nit Isusovim životom i kulminira na Veliki petak. Odgovor nam nudi tzv. hramski logion u Mk 14,58: „Mi smo ga čuli govoriti: ‘Ja ću razvaliti ovaj rukotvoreni Hram i za tri dana sagraditi drugi, nerukotvoreni!ˮ Lorenz Oberlinner to vidi kao konkretan povod uhićenja, izručenja i smrti (Zašto je Isus morao umrijeti?, KS; Zagreb 2004.). To je dovodilo u pitanje Hram i njegov kult u onom apsolutnom smislu kako je to tvrdilo i provodilo hramsko svećenstvo. Taj uvjetni oblik kritike Hrama dobro se uklapa u Isusov navještaj prema kojemu njegovom riječju i njegovim djelovanjem već započinje kraljevstvo Božje (usp. Lk 11,20). Bitna razlika između židovskoga pravovjerja i Isusa bila je u drukčijem shvaćanju Boga. A je li Bog bio na njegovoj strani?