Objavljeno:
02. 02. 2021. 14:15

Zar danas kad „bolje” poznajemo one koje ne poznajemo, sve manje poznajemo one koje poznajemo? Živimo s paradoksom da ne poznajemo one koji su nam najbliži: svoje ukućane i ne samo njih nego ne poznajemo više ni sebe, jer smo se udaljili od „životnoga izvora”, čijom svjetlošću vidimo svjetlost

Hrvoje Kalem

Zajednički život prvotne Crkve očitovao se u dvjema stvarima: u sastajanju u kućama i međusobnom socijalnom podupiranju. Djela apostolska (2,42-47) nam pripovijedaju o prvim kršćanima koji su, našavši se u situaciji tadašnje izoliranosti u odnosu na pripadnike drugih religija, bili primorani sastajati se po kućama. U takvim okolnostima pokazali su iznimnu snagu te gorljivo svjedočanstvo svoje vjere i pripadnosti Kristu. Ta se snaga hranila postojanošću u nauku apostolskom, zajedništvom, molitvom i lomljenjem kruha. Budući da im je bio zabranjen pristup Hramu, u svojim kućnim zajednicama utvrđivali su se u nauku koji su primili od apostola, hvaleći Boga, lomeći kruh, produbljujući zajedništvo (iako nisu svi bili okupljeni na jednome mjestu, nego su se podijelili u male skupine po raznim kućama). Tako su kršćanske kućne zajednice počele oblikovati svoj identitet te postajati duša u svijetu, kako će pisac poslanice Diognetu nazvati kršćane.

Unatoč teškim okolnostima, o kojima svjedoči nebrojeno mnoštvo kršćanskih mučenika, prije svih apostola, strahopoštovanje je obuzimalo svaku dušu, a radost i prostodušnost srca bila je temeljna osobina kršćana okupljenih u kućnim zajednicama. Strahopoštovanje, radost i prostodušnost koji su obuzimali prve kršćane primjer je Crkvi svih vremena, pogotovo onoj Crkvi koju nazivamo kućnom Crkvom, da nas u situacijama naših izoliranosti nikada ne svladaju tjeskoba, tuga i malodušnost, ali ni ohola svijest o tome kako smo mi jači od, golim okom, nevidljivoga neprijatelja koji u nas sije zlo sjeme, a da ni sami ne opažamo. Neka nas u takvim okolnostima prati misao svetoga Pavla da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube (Rim 8,28). Gospodin je „radio” i u situaciji izoliranosti i marginaliziranosti kršćana te na samo njemu poznate načine danomice zajednici pridruživao spašenike – baš kao i danas. Time nam Gospodin daje znak da nijedna žrtva, nijedna oskudica ni post, pa ni post od sakramenata, nije uzaludna i besplodna. Dapače, mi koji svaki dan ili barem svake nedjelje sudjelujemo na sakramentu euharistije, možemo namijeniti ovaj sakramentalni post kao izraz duhovne solidarnosti s onima, koji zbog različitih razloga, ne mogu sudjelovati na ovom dragocjenom sakramentu koji izgrađuje Crkvu.

Okupljanje u kućama pomoglo je kršćanima u boljem međusobnom upoznavanju te je jačalo svijest o njihovu zajedništvu. Zar danas kad „bolje” poznajemo one koje ne poznajemo, sve manje poznajemo one koje poznajemo? Živimo s paradoksom da ne poznajemo one koji su nam najbliži: svoje ukućane i ne samo njih nego ne poznajemo više ni sebe, jer smo se udaljili od „životnoga izvora”, čijom svjetlošću vidimo svjetlost. Zar nas ovo vrijeme kulture spektakla, površnosti, pojavnosti i društvenoga umrežavanja nije otuđilo jedne od drugih, od samih sebe i na koncu od Boga? Zar nam vrijeme individualizma nije otrgnulo svaki osjećaj zajedništva te nas odvojilo od temelja iza kojega nema drugoga temelja? Zar nam i danas nije potrebno zaviriti u kuću svoga svećeništva, kuću svoga očinstva, svoga majčinstva, kuću svoje ljudskosti i barem je malo pospremiti, ponovno upoznati, te se vratiti Bogu, sebi i drugima? Obitelj kao kućna Crkva, više nego ikada, danas je pozvana upravo na to: brinuti se za ono što je sveto, brinuti se za djelo Božjih ruku!

Jedna od odlika rasta kućne Crkve je oslonjenost na iskustvo pripadnosti Bogu zahvaljujući onomu što im je bilo naviješteno i predano: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni” (1 Kor 15,3-8). Kućna Crkva je živjela i oblikovala Crkvu od onoga što joj je predano. Nisu imali neposredno iskustvo kakvo su imali apostoli, živjeli su od navještaja i prenošenja apostolskoga svjedočanstva. I mi živimo od te iste predaje. U svojim obiteljima, kao kućnim Crkvama i mi poput Marije promišljamo i prebiremo u svome srcu čudesna Božja djela. Budemo li činili tako, tada ćemo i mi doprinijeti rastu i oblikovanju Kristove Crkve i to upravo u trenucima nemoći i izoliranosti. Uloga kućne Crkve je tako ista u svim vremenima. Ona pomaže da nadiđemo ovo vrijeme i uronimo u bez-vrijeme, te da uranjajući u Sveto pismo, razabiremo u svome srcu o onome što nas čuva u okrilju Crkve i što tka niti zajedništva: o Božjim spasenjskim djelima, stvaranju, otkupljenju, Isusovoj muci, smrti, uskrsnuću i uzašašću, posvećenju nas ljudi po djelovanju Duha Svetoga, te o Crkvi koju je Krist želio kako bi bila sredstvo i znak spasenja, te znak samoga Krista. Ta Crkva, čiji smo mi članovi, pa i onda kad mislimo o kućnoj Crkvi, nije plod slučaja. Ona je duboko ukorijenjena u Božjem promislu. Bog ju je čudesno pripravio u povijesti izraelskoga naroda i ustanovio u posljednjim vremenima. Očitovala se dolaskom Duha Svetoga, a imat će i svoj slavni svršetak.

 

Crkva – kuća puna naroda

Kućna Crkva koja se brine za sveto je Crkva koju prvu ljubimo. Ona ne postoji bez jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. To znači da ljubimo upravo tu Crkvu punu naroda, znanih i neznanih nam, unatoč njezinoj grešnosti i deformiranosti. Uspoređujući Crkvu s obiteljskom kućom, brazilski teolog Leonardo Boff, donosi nam predivnu sliku Crkve, koju ne trebamo napuštati i na koju ne smijemo bacati blato i kamenje – svemu unatoč! Poput stare, oronule obiteljske kuće s uskim hodnicima i otrcanim sobama, koja nam je draga i uvijek nas iznova vuče sebi, i Crkva je stara i opterećena stoljećima, ima žuljevite i drhtave ruke, oslabljena je zbog ljudi, spora u hodu i kasno „pali”, ali, ipak, u njoj smo začeti, rođeni, othranjeni i u njoj susrećemo Krista koji je živi sakrament Boga. Ona je naša kuća i naš dom.

Mi nemamo drugi dom, osim doma u srcu Crkve u kojemu bismo poput svete Male Terezije svi trebali biti ljubav; mi nemamo drugi dom koji će nam po Kristu donijeti toplinu i dobrostivost Boga Spasitelja na tako jedinstven i drag način; mi nemamo drugoga doma koji će nam ponuditi tako jednostavnu, ali ipak jedinstvenu hranu za vječni život; mi nemamo drugoga doma koji bi nam mogao ponuditi tako sladak jaram i lako breme; mi nemamo drugoga doma u kojemu bi nam netko, kad mislimo da je svemu kraj i da je sve besmisleno, mogao reći riječ utjehe, kao što su one s križa: „Evo ti majke”; mi nemamo drugoga doma koji bi nas mogao okrijepiti svetom pomašću u časovima boli; mi nemamo doma koji bi nas mogao tako očistiti i posvetiti kao što to čini Crkva; mi nemamo doma koji bi nam mogao dati tako sladak i vječan život kao što nam daje Otac nebeski po Crkvi; mi nemamo drugoga doma u kojemu bi nas netko mogao tako ljubiti kako nas je Bog ljubio u svome Sinu; mi nemamo drugoga doma u kojemu bi nam netko mogao unatoč svemu reći: „Danas ćeš sa mnom biti u raju” (Lk 23,43); mi nemamo drugoga doma iz kojega bi nam netko uzvikivao: „Ja znadem dobro: moj izbavitelj živi” (Job 19,25); mi nemamo drugoga doma – pa makar i prašnjava, čije su sobe zapuštene, zidovi zaprljani i prozori porazbijani od pohlepnih vukova, razbojnika i pastira koji napasaju sami sebe – u kojemu bismo mogli čuti: Ne boj se, jer ja sam te otkupio, dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim (usp. Iz 43,1-4); mi nemamo drugoga doma u kojemu možemo čuti riječi: opraštaju ti se mnogi grijesi, jer si mnogo ljubio; mi nemamo drugoga doma u kojemu bi otac izišao ususret svome sinu, nakon što mu je ovaj spiskao pola imanja i gotovo ga se odrekao; mi nemamo drugoga doma u kojemu bi stanovao netko kome bismo poput Petra rekli: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga” (Iv 6,68).

Zbog toga volimo ovaj dom, jer u njemu, unatoč svemu, osjećamo istinsku toplinu, samo se u njemu imamo čega sjećati, samo u njemu imamo svoju povijest, jedino nam on budi lijepe i manje lijepe uspomene, vodi nas do predjela duše u koje nas ne mogu odvesti Baraka Pet Be ni bilo koja druga šupica i prokisla kućica, jedino nam on učvršćuje nadu i čežnju za vječnom i neprolaznom domovinom na nebesima. Vrijeme kućne Crkve može nam pomoći da Kristovu Crkvu shvatimo i prihvatimo kao svoj dom.

Izvor:
Svjetlo riječi