Objavljeno:
18. 08. 2020. 09:15

U Matejevu evanđelju Petrov lik osobito je istaknut. Vidljivo je to već kod poziva prve četvorice učenika (Mt 4,18-22), gdje je Šimun već unaprijed nazvan Petar, premda će mu to ime biti pridodano tek kasnije u krajevima Cezareje Filipove.

Piše: fra Darko Tepert

Isus će u krajeve Cezareje Filipove doći zajedno sa svojim učenicima među kojima je i Petar (Mt 16,13-20). Ondje će im postaviti dva pitanja: najprije što ljudi kažu tko je Sin Čovječji, a onda i što oni sami kažu tko je on. Pritom, naravno, Isus sebe naziva Sinom Čovječjim.

Iz odgovora na prvo pitanje vidi se da su ljudi držali da je Isus posebna osobnost. Uspoređivali su ga s Ivanom Krstiteljem, s Ilijom, s Jeremijom ili nekim od prorokā. Usporedbu s Ivanom Krstiteljem već je ranije bio dao Herod Antipa (Mt 14,1). I on je mislio da je to Ivan Krstitelj uskrsnuo od mrtvih. I Ivan i Isus navješćivali su blizinu kraljevstva nebeskoga i pozivali na obraćenje. Ovaj odgovor predstavlja doista dio istine. Ilija je bio osobito poštovan prorok koji je pozivao narod da se obrati od štovanja poganskoga božanstva Baala i vrati jedinomu pravomu Bogu. Osim toga, Ilija je na kraju svoga života čudesno uznesen u nebo (2 Kr 2,1-18), a kod proroka Malahije čita se da bi on trebao navijestiti dolazak Mesije: „Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe dan Gospodnji, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju” (Mal 3,23-24). I u ovome je doista dio istine. Prorok Jeremija neprestano je opominjao narod da se treba osloniti na Boga, a ne na vlastitu mudrost i vlastite snage, a i sâm je iskusio trpljenje i bio odbačen. I u ovom odgovoru stoji dio istine. Konačno, proroci su općenito pozivali ljude na obraćenje, a njihova riječ često nije bila prihvaćena ili ju je malo ljudi prihvaćalo. I to je dio istine i do nje su ljudi mogli doći promatrajući Isusova djela. Ipak, sve to nije cijela istina o Isusu.

Petrov odsudni odgovor

Drugo pitanje upućeno je učenicima, a Petar na njega daje odgovor: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.” Petar najprije priznaje da je Isus Krist. Grčka riječ hristos označava onoga koji je pomazan i prijevod je hebrejskoga i aramejskoga izraza koji je nama poznat kao mesija. To je prvo Petrovo priznanje do kojega je mogao doći i promatrajući Isusova djela. Sve što je Isus činio odgovaralo je onom navještaju iz Izaije: „Duh Gospodina Boga na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Gospodnje” (Iz 61,1-2). No, i to je tek dio istine. U drugom dijelu Petrova odgovora nalazi se puna istina: Isus je Sin Boga živoga. To je nešto nezamislivo i neočekivano. Nitko do toga nije mogao doći svojim promišljanjem. Pogotovo nijedan Židov toga doba to sam po sebi ne bi mogao izgovoriti jer bi mu izgledalo kao svetogrđe. Ipak, to je istina. Isus je Sin Božji. On nije tek običan prorok, on nije niti neki od starih proroka koji je uskrsnuo, on nije ni samo Mesija. On je Bog!

Zato Isus izgovara blaženstvo nad Petrom kojega najprije naziva Šimunom, sinom Joninim. Time naglašava njegovu ljudskost sa svim ljudskim ograničenjima, ali odmah dodaje da to znanje koje je pokazao nije ljudskoga, nego božanskoga podrijetla. Nebeski Otac objavio mu je punu istinu. Čovjek ne može do pune vjere doći sam. Potrebna mu je Božja milost.

Ti si Petar, Stijena

Šimun, sin Jonin, dobiva sada i novo ime: Petar. Grčka riječ petros znači „stijena”. Možda su Isus i učenici pred očima imali veliku stijenu koja se izdizala iznad poganske Cezareje. Tada bi Crkva bila izgrađena na stijeni koja nadvisuje svaku nevjeru i krivovjerje. Petrova uloga bit će da čuva Crkvu na pravom putu koji vodi u život, a ne u podzemlje. Grčki izvornik ovdje nema „vrata paklena”, nego „vrata podzemlja”, što je slika smrti. Petar dobiva i vlast da veže i odrješava koja svoju potvrdu dobiva od Boga. To je vlast opraštanja grijeha, ali i vrhovna vlast u Crkvi. Mi, katolici, u ovoj Isusovoj riječi prepoznajemo i vlast koju imaju rimski pape kao Petrovi nasljednici.

Nakon ovoga odlomka slijedi prvi Isusov navještaj muke i uskrsnuća, ali i njegov poziv učenicima da ga nasljeduju. Kad je Isus navijestio svoju muku i uskrsnuće, Petar to nije razumio. Nakon maloprijašnjega blaženstva, Isus ga sada naziva sotonom jer Petar više nije djelovao prema onom Božjem, nego prema svome ljudskom. Učenici su pozvani ne samo prihvatiti Isusov križ nego i svatko svoj križ, odreći se samoga sebe, to jest svoje volje, svoga interesa, svoje komocije, i krenuti za Isusom. Taj hod podrazumijeva trpljenje, ali ni ono nije bez nade. Neki od Isusovih učenika vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi sa svojim kraljevstvom. Vidjet će ga već u sljedećem odlomku Petar, Ivan i Jakov na gori preobraženja.

Na gori preobraženja i u Getsemanskom vrtu

U uvodu izvještaja o preobraženju (Mt 17,1-13) kaže se da se ono događa „nakon šest dana”. Isto razdoblje pojavljuje se i u izvještaju o Mojsijevu boravku na Sinaju: „Zatim Mojsije uziđe na brdo, a onda oblak prekri brdo. Slava se Gospodnja nastani na Sinajskom brdu i oblak ga obavijaše šest dana. Sedmoga dana zovne Gospodin Mojsija iz oblaka” (Izl 24,15-16). Ova sličnost nije slučajna, nego je evanđelist namjerno naglašava. On upravo želi podsjetiti na onu davnu Božju objavu.

S Isusom su Petar, Jakov i Ivan, trojica od prve četvorice njegovih učenika (nedostaje samo Andrija). Ujedno to su i oni učenici koji će biti svjedoci njegove smrtne borbe u Getsemanskom vrtu. Oni će tako biti svjedoci njegove proslave, ali i najbliži svjedoci njegova trpljenja i predanja u Očevu volju.

Isus se preobražava pred učenicima, a opis njegova preobraženja podsjeća na opis Sina Čovječjega u Knjizi Danielovoj gdje je jasno da je taj Sin Čovječji onaj obećani Mesija (Dn 7,13-14). Osim toga, u ovom Isusovu preobraženju on preuzima i sjaj i bjelinu nebeskoga Oca iz istoga viđenja Knjige Danielove (Dn 7,9-10). Tako je ovdje u slici izrečeno ono što je prethodno Petar bio riječima izrekao: Isus je Pomazanik, to jest Mesija, ali je i Sin Božji.

U Getsemanskom vrtu (Mt 26,36-46) Isus ostavlja većinu učenika podalje, a sa sobom vodi istu trojicu koji su bili svjedoci njegova preobraženja: Petra, Ivana i Jakova. Riječi koje tada upravlja učenicima pozivaju na bdjenje da ne padnu u napast. Oni moraju bdjeti da bi mogli izdržati sve nevolje koje im je Isus već bio navijestio. Ako je u Eshatološkom govoru bdjenje objašnjeno kao vršenje dobrih djela i življenje prema evanđelju, ovdje je kao bitan dio bdjenja označena molitva. Po završetku molitve Isus kaže: „Približio se čas!” To je čas njegova uhićenja, ali i čas njegove muke, smrti i uskrsnuća. To je čas njegova predanja. Istovremeno, to je i čas u kojemu će se očitovati vjernost učenikā.

Kod velikoga svećenika

Prilikom neregularnoga procesa koji je protiv Isusa započeo u kući velikoga svećenika i uz lažne svjedoke, i Petar se nalazio u dvorištu te kuće te se triput odriče Isusa (Mt 26,69-75), baš kao što je to Isus bio prorekao (26,31-35). Kod toga Petrova odricanja prepoznaje se u pripovijedanju pojačavanje. Petar je najprije zanijekao, potom je zanijekao sa zakletvom, a na kraju se stao zaklinjati i preklinjati da ne poznaje Isusa. Isus je još u Govoru na gori upozorio učenike da se ničim ne zaklinju, nego da njihova riječ bude: „Da, da, – ne, ne!” I još je dodao: „Što je više od toga, od Zloga je” (Mt 5,37). Petar je prihvatio ono što dolazi od Zloga. Ipak, epizoda završava njegovim kajanjem i gorkim plačem. To je ujedno i zadnje spominjanje Petra u Matejevu evanđelju.

Petar, dakle, nije savršen čovjek. Grešan je poput ostalih učenika, često ne razumije Isusove riječi, brzoplet je u svojim zaključcima i obećanjima, ali je pozoran na Božju objavu i spreman uvidjeti svoje greške.

 

Izvor:
Svjetlo riječi