Objavljeno:
29. 09. 2021. 08:30

Kad je o služenju riječ, za nas koji se nazivamo kršćanima, postoji jednoznačna mjera: „Isus je znao da mu je otac sve predao u ruke... pa usta od večere, odloži haljine, nalije vodu u praonik i počne učenicima prati noge...” (usp. Iv 13,3-5) U ovom Isusovom činu nema ni naznake o obnašanju ili obavljanju službe. U njemu je punina služenja.

Stjepan Lice

U sredstvima javnog priopćavanja češće uočim vijest da je nekome povjereno obnašanje – ili obavljanje – određene zadaće koja je po svojoj naravi služba. Služenje. Takvoj se vijesti ubrzo običavaju pridodati vijesti da mu različiti – i iz različitih razloga – čestitaju  na tome. Potom se svako malo, svakih nekoliko godina, javnost obavještava o proslavljanju godišnjice otkako je tome nekome povjerena ta služba.

Sve to  je – i više nego – pomalo zbunjujuće. Ako je riječ o službi, radi se – očito – o služenju. Čestita li se to nekome što je u službi mnogih, i znanih i neznanih? Što je postao sluga? Ili se čestita na tome što mu je po tom izboru iskazano povjerenje nekih, i opet – znanih i neznanih?

I što znači obnašati, obavljati neku službu? Obnašati službu bi moglo značiti da se netko izdigao nad one kojima mu je povjereno služiti. Obavljati službu, pak, da je se, jednostavno, odrađuje. Je li takvo što vrijedno čestitanja? Je li to prikladno čestitati?

Ne pamtim da je netko jednostavnim radnicima, u najrazličitijim službama, među kojima itekako ima i onih o kojima ovise uredne životne okolnosti, pa i životi, ikada čestitao što im je povjerena ta služba. Jednako tako ni neku godišnjicu služenja. Takve vijesti teško dopiru do naslovnica...

  Kad je o služenju riječ, za nas koji se nazivamo kršćanima, postoji jednoznačna mjera: „Isus je znao da mu je otac sve predao u ruke... pa usta od večere, odloži haljine, nalije vodu u praonik i počne učenicima prati noge...” (usp. Iv 13,3-5) U ovom Isusovom činu nema ni naznake o obnašanju ili obavljanju službe. U njemu je punina služenja.

 Ako je vjerovati ljudskim kalendarima i nepouzdanosti ljudskog pamćenja, ove se godine napunilo tisuću devetsto osamdeset i osam godina od tog potresnog događaja u Božjoj povijesti s ljudima. I nije važno je li se to dogodilo koju godinu prije ili kasnije, jer se dogodilo. Jer se događa. U životima Isusovih učenika, u životu ljudskog roda, u životu svakoga od nas.

Spomen na taj događaj obilježavamo svake godine (barem) na Veliki četvrtak. Nitko pritom ne čestita Isusu na njegovu služenju. Svi smo uvijek iznova zatečeni onime što je Isusu bilo posve naravno: prati noge onima koji su mu povjereni. Stojimo maleni pred tim iskustvom. Maleni, kao da je daleko od nas. Barem: većini od nas.

Neće povodom tog Isusovog čina biti priređene posebne proslave. Neće mu biti iskazane nikakve počasti. Nećete o njemu naći posebno priređene monografije. Nećete, jer je odviše živo. Odviše prisutno. Odviše postojano. Jer se ne prestaje događati kroz sve vjekove. Jer se ne događa prigodice nego svakoga dana u životu svakoga od nas. U životu svakoga čovjeka.

Saginjući se pred čovjekom, perući mu noge, Isus nam otkriva ono što mnogi od nas nismo dovoljno upoznali: ljepotu služenja. Snagu služenja. I moć služenja.

I jer ih nismo dovoljno upoznali, Isus nam ostaje nedovoljno poznat. I mi sami sebi ostajemo nepoznati. Ostaje nam nedovoljno poznat smisao života: da – u duhu Isusovog poziva nama upućenog – služenje kao Božja zauzetost za ovaj svijet, za čovjeka, postane i naša zauzetost.

Izvor:
Svjetlo riječi