Objavljeno:
20. 08. 2021. 08:45
Piše: Ivo Pranjković

Fra Bono (Bonaventura) Benić rođen je u Čatićima kod Kaknja 1708. godine, a umro u Kraljevoj Sutjesci 1785. U sutješki samostan došao je kao desetogodišnjak i tu je stekao osnovnu izobrazbu. Nakon godine novicijata otišao je na studij filozofije i teologije u Cremonu.

Po završetku studija vratio se u Provinciju i tu obavljao brojne pastoralne, upravne, odgojne i nastavne službe. Predavao je filozofiju u Šibeniku i Zaostrogu, a 1734. prešao u matični samostan gdje je preuzeo službu učitelja novaka. Dvije godine nakon toga imenovan je gvardijanom u Sutjesci. Tu je službu kasnije obavljao i u Kreševu i u Fojnici. Bio je u tri navrata župnik u Varešu, definitor Provincije i kustos, a dvaput je bio i provincijal: od 1765. do 1768. te od 1774. do 1777. U vrijeme prvoga provincijalstva bio je u Rimu predložen za biskupa, ali je to otklonio. Umro je u sutješkom samostanu u dobi od 77 godina. Zabilježeno je da su fra Bonu turske vlasti dvaput zatvarale: prvi put zbog optužbi da su franjevci bili krivi što su Nijemci bili doprli do Banje Luke, a drugi put zato što je zajedno s drugim sutješkim fratrima nekog muslimana navodno „prodao u kaure”. Osim toga sudjelovao je u izaslanstvu koje je u Travniku pred pašom branilo prava katolika i franjevaca od presezanja pravoslavnoga patrijarha. Godine 1768. sudjelovao na generalnom kapitulu Reda u Valenciji te na povratku izvijestio Kongregaciju za nauk vjere o teškoćama katolika u Bosni. Bila mu je povjerena i dužnost da ispita poteškoće što ih je u Provinciji uzrokovao provincijal fra Grgo Ilijić Varešanin, ali je preminuo prije nego što je odluka o tome stigla iz Rima.

S perom u ruci

Fra Bono je bio vrlo dobro obrazovan. Solidno je poznavao ne samo latinski i talijanski nego, po svoj prilici, i turski jezik. Aktivno se bavio i pisanjem. U rukopisu je ostao njegov polemički spis Cum auctor Epitome… te izuzetno važno djelo Protocollum conventus Suttiscae, tj. Ljetopis sutješkoga samostana. To djelo sadrži posve kratku opću povijest, zatim opis prošlosti Bosanske provincije do 1757. godine te opis posebno važnih događaja u Bosni, osobito onih koji su se odvijali za Benićeva života i bili na neki način vezani za sutješki samostan.

Benićev je Ljetopis pisan hrvatskim jezikom, i to bosanicom, ali su neki dijelovi pisani i latinski odnosno talijanski. Djelomice ga je objavio fra Julijan Jelenić u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu između 1923. i 1927. godine, a u cijelosti ga je uzorno priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i opširne bilješke napisao fra Ignacije Gavran te objavio u dvama izdanjima (Sarajevo, 1979. i Sarajevo – Zagreb, 2003).

Od triju ljetopisa Bosne Srebrene iz 18. stoljeća, a uz Benićev to su ljetopis fra Nikole Lašvanina, vezan za fojnički samostan, te fra Marijana Bogdanovića, vezan za kreševski samostan, Benićev je ljetopis jezično najraznovrsniji, najrazigraniji te literarno najuspjeliji. Kad je riječ o jeziku, osnovicu mu čini govor sutješkoga kraja oplemenjen elementima svojstvenim predstandardnom jezičnom uzusu kakvim su se u to doba služili i drugi spisatelji Bosne Srebrene, s tim da u Benićevu jeziku ima puno inojezičnih elemenata, posebno latinskih i talijanskih te izrazito puno turcizama. Što se tiče reflekasa jata, Benić piše ikavsko-(i)jekavskom mješavinom s relativno dosta hiperjekavizama, karakterističnih za govore sutješke regije, npr. vezijer, manastijer, mijer (mir), pomijeriti, dijerati, okvijeriti i sl. Naime u tim govorima dugo i ispred sonanta r često prelazi u ije.  Zanimljivo je i to da se u Benića susreću i ikavski i (i)jekavski likovi čak i na istoj stranici, pa on npr. piše i Nimci i Nijemci, i sutiski i sutješki, i vjera i starovirac, i vrime i vrijeme, i diliti i dijeliti itd. Od osobitosti na sintaktičkoj razini treba spomenuti velik broj konstrukcija s prijedlogom od koje su posljedica izravnoga utjecaja talijanskoga jezika, npr. meštar od novica, sakramenat od krizme, bušula od plovidbe, lektor od filozofije, bunarovi od soli itd. Kao što je već spomenuto, Benićev ljetopis obiluje izrazito brojnim turcizmima, brojnijima nego i u jednom drugom djelu bosanskih franjevaca. Ti turcizmi pripadaju i općem, svakodnevnom leksiku, npr. komšija, konak, direk, ćumur, divan, kapija, ćuprija, čobanin, japija, vilajet, zulum itd., ali ima i dosta riječi koje pripadaju specijalnom i/ili danas slabo poznatom leksiku, posebno onome koji se tiče turske administracije, npr. arzohal (molba, predstavka), murasela (poslanica, pozivnica), dava (parnica), džebana (streljivo), džerima (globa), đumruk (carina), elčija (zastupnik), ćehaja (zamjenik vezira ili paše), čohadar (komornik), mazbata (zapisnik), mubašir (nadzornik), ulefa (plaća) itd. Od ostalih osobitosti Benićeva jezika spomenut ću još velik broj tzv. kontaktnih sinonima, naime riječī (obično stranoga podrijetla) koje se tumače u samom tekstu, npr. džebana oliti municion, sidro oliti ankora, hamrija oliti carina, kanun oliti zakon, šenluk oliti veselje, kapela oliti kuća fratarska, pusat oliti oružje, dunđer oliti drveni majstor, jaspra zvana vižlin oliti dukatuš dubrovački itd.

Navest ću za ilustraciju rečenoga dva ulomka iz Benićeva Ljetopisa. U prvom, vezanom za godinu 1741, riječ je o tome kako je fra Bonu sutješki gvardijan poslao da preda travničkome paši arzohal, ali su ga sutradan po dolasku u Travnik pašini ljudi zatvorili u zindan. Taj ulomak, između ostaloga, dobro ilustrira spomenutu veliku frekvenciju turcizama kod Benića: 

1741. U to vrijeme ja bijah parokom u Varešu drugi put, al' se nahođah ondje u Sutisci, kad prva murasela dojde. I gvardijan mi naredi da ja otiđem u Travnik dati paši arzohal. I otiđoh, al' me vidje na polju haljiničkomu visočki vojvoda, koji kako došao u Visoki, tako mubaširu i kazao. Međuto, ja otiđoh u Travnik i isti dan, prid mrak, iđoh k Mehmed-efendiji [...]

Indi, sutradan po consiliu Mehmed-efendije, otiđoh pisati arzohal. Ama, bivši ujutro rano, ne bijaše ustao arzohaldžija, Indi, doklem ustane, sjedoh na dućanu njekoga krstjanina da popočekam. Istom ti ispadoše dvije delije i jedan čohadar ćehajin, koji zovnuše mene. Vele mi: "Ćelo, Ćelo", i mahom me povedoše i metnuše u zindan pašin kod ćuprije i u sindžir. Al' međer onu noć doletio iz Visokoga, kako vojvoda kazao za mene, jedan delija mubaširov k ćehaji u Travnik.

Drugi primjer sadrži potresan opis strašnoga požara u kojem je na Uskrs 1765. godine, i to u vrijeme velike mise, dokraja izgorio kreševski samostan:

1765. Dana 7. aprila, inače na prvi dan Uskrsa, doklem fratri kantahu veliku misu, zažeže se […] manastijer kreševski. I premda bijaše puk kod mise velike, ništa ne manje izgori i manastijer i crkva sasvijem, tako da ne osta (što oteše) nego sam, štono zovu, podrum na kraj „pila” njihova, i to ne sve. A iz celā ništa iznijeti ne mogoše, ni habita bȉle, ni brevijara. Sakrištiju pak probiše ljudi zdvora ter, hvala Bogu, izvadiše ruho. Čudna stvar da u trenutje oka zapali se koliko crkva, toliko manastijer. Niti su fratri mogli znat (svi bo su bili occupani u crkvi, kanoti je red na prvi dan Uskrsa) da se manastijer užegao istinito doklem godi nije pala lampada u crkvu, buduć joj konopac prižegla vatra nad šišetom. Gvardijan (župnik) međuto prid crkvenijem vratima jest pripovidao. I vikali njeki ljudi ozgor iz bašče „užeže se manastijer, težak bo se vidi dim“. A gvardijan, siromah, imenom o. Bonaventura Kugić, rekao “valjda djaci kade manastijer smrtkovinom“. Al nije to bilo, već rekoše da je njeki tercijar Dubrovčanin, koji je ondi bio jur od redovničke familije, ostavio grastu u celi svojoj na gornjem podu, ter se odonle manastijer užegao, a budući vas lučev, tako kao barut i planulo sve. I stvarno kad su ljudi potekli da štogod otmu od vatre, ondi su našli aman središte u njegovoj celici. Proli se vino u konobi, i bačve njeke izgoriše, zvona se sališe velika, pjati također i sa[ha]ni…

Isti dan, okolo 14 satā, stiže čohadar novoga paše, po imenu Kapetan-paše, inače zeta careva. I muselimluk donese na Dženetića Smailagu. Komu oo. pp. gvardijani odoše u Sarajevo i pridadoše običajnu čast i još peškeša – u sve groša trideset.

 

 

Izvor:
Svjetlo riječi