Objavljeno:
09. 04. 2020. 10:15

Uskrsnuće je konačna pobjeda Božje ljubavi nad smrću, čime je svakom čovjeku otvorena budućnost koja je u Kristu već započela. Stoga se, veli Ratzinger, „nada pojedinca u besmrtnost i mogućnost čovječanstva usmjerena na vječnost, međusobno prožimaju te postaju jedno u Kristu, koji je 'središte' i 'svršetak' povijesti”

Piše: Ante Mateljan

Isusovo uskrsnuće temelj je sveukupne kršćanske vjere, kako jasno veli sveti Pavao: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.” (1 Kor 15,14). Kršćanska vjera ispovijeda da je Isus stvarno „mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan” te je treći dan „uskrsnuo od mrtvih” kako bi „donio život mrtvima” (što je u ikonografiji prikazano podizanjem Adama, to jest svega čovječanstva iz podzemlja, od smrti). Katekizam Katoličke Crkve jednostavno kaže: „Uskrsnuće Isusovo najviša je istina naše vjere u Krista, kao središnja istina vjerovana i življena u prvoj kršćanskoj zajednici, prenesena kao temeljna predaja, utvrđena spisima Novoga zavjeta, propovijedana kao bitni dio Vazmenog otajstva, zajedno s Križem.” (br. 638).

Pa ipak, o toj središnjoj istini kršćanske vjere nije lako govoriti. Kad želimo naviještati radosnu vijest uskrsnuća, nedostaju nam riječi. Pojmovi kojima se služimo utemeljeni su na predodžbama te zapravo ne mogu u potpunosti izraziti stvarnost uskrsnuća. Riječi poput „uskrsnuće”, „nebo”, „vječni život”, „vječno blaženstvo” odnose se na onu razinu postojanja u koju vjerujemo, o kojoj razmišljamo i govorimo posve svjesni kako su to tek oskudni izričaji stvarnosti koju „oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, a koju pripravi Bog onima koji ga ljube.” (1 Kor 2,9).

Ipak, valja nam se potruditi. Teologija nastoji pronaći prikladan način da izrazi sadržaj te istine vjere, a Joseph Ratzinger u svojemu poznatom Uvodu u kršćanstvo predlaže da se za kršćanski govor o uskrsnuću poslužimo idejom ljubavi. Naime, u ljubavi se očituje paradoks: Ona je put cjelovitoga ostvarenja ljudske osobe, kroz sebedarje. Bog koji se u Isusu Kristu nama daruje jest ljubav. Sveti Ivan to smije ustvrditi (usp. 1 Iv 4,16) jer „ljubav zahtijeva beskonačnost, neuništivost (...) Ljubav jest jača od smrti. To je suština uskrsnuća.” (str. 277). Kad se vrijednost ljubavi stavlja iznad svake druge vrijednosti, pa i samoga života, darujući se, ona prerasta smrt. To bi, prema teologu Pierreu T. de Chardinu, trebao biti „posljednji stupanj evolucije”, na kojemu je u ljubavi ostvaren cilj i smisao života. Isus je, veli Novi zavjet, „ljubio do kraja” (Iv 13,1) i svojim predanjem pokazao da je ljubav jača od smrti, što je Otac potvrdio uskrsnućem, otajstvom objave novoga života koji nadilazi ograničenja prostora i vremena, te u vječni beskraj širi obzorja ljudske povijesti.

„Događaj” Isusova uskrsnuća

Prema Novom zavjetu nitko nije „vidio” uskrsnuće, nego nam Pismo svjedoči višestruko iskustvo susreta s Uskrslim, što je temelj prvotnoga navještaja da Bog „uskrisi Sina svoga od mrtvih” (1 Sol 1,10). O tome sveti Pavao piše Korinćanima: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.” (1 Kor 15,3-8).

Sva četiri evanđelja donose izvještaje o susretu s Uskrslim. Pa iako među njima postoje nemala neslaganja i razlike, posve je razvidno da se odnose na isti događaj koji kulminira susretima s istom onom osobom koju su poznavali i slijedili za života. Uvid u te izvještaje pokazuje mučno stanje učenika nakon Isusove smrti te radost i preobrazbu nakon susreta s njim. Iskustvo susreta s Uskrslim različito je od bilo kojega drugoga susreta s čovjekom. Kad uzmemo u ruke i pročitamo evanđeoska izvješća o susretu učenika s uskrslim Gospodinom, imamo osjećaj da su ti opisi nedostatni, pa i paradoksalni: Uskrsli je opipljiv i neopipljiv, spoznatljiv i nespoznatljiv – te ga može vidjeti i spoznati onaj kome je on to dao, kao što se lijepo vidi iz susreta s učenicima na putu u Emaus (usp. Lk 24,13-35), gdje se otkriva još jedna razina susreta s Uskrslim: u riječi Pisma i u lomljenju kruha (euharistiji). Tako se uviđa kako je za prepoznavanje Uskrsloga potrebna otvorenost srca, otvorene oči vjere. To se osobito očituje u slučaju „nevjernoga” učenika Tome, koji u očitovanom Isusu prepoznaje više nego što ljudsko oko može vidjeti i ruka dotaknuti: „Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28).

Sva povijesna nijekanja uskrsnuća, od onoga prvoga što su ga pokušali nametnuti židovski starješine (usp. Mt 28,11-15) pa do raznih teorija i konačno tvrdnje da Isusovo uskrsnuće ne treba uzimati doslovno, nego u smislu da „njegova stvar” i dalje živi u zajednici njegovih učenika, zapravo posve promašuju srž evanđeoske poruke i posvjedočenja, a ta je: „Bijaše mrtav a sada živi.” Ili, kako veli sveti Pavao: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih.” (1 Kor 15,20). Uostalom, navještaj Kristova uskrsnuća itekako je dobro prošao „Gamalijelov test” koji glasi: „Ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li pak od Boga, nećete ga moći uništiti.” (Dj 5,38-39). Prazni grob, koji je učenicima Petru i Ivanu (usp. Iv 20,2-8), kao i ženama (usp. Lk 24,5-6) bio prvi korak k spoznaji uskrsnuća, Crkva nije uzimala kao nepobitan dokaz toga događaja, nego potvrdu da se „Isus nije naprosto vratio zemaljskom životu, kao što je to bio slučaj s Lazarom.” (KKC 640).

Svi evanđeoski izvještaji koji govore o ukazanjima Uskrsloga (usp. Mt 28; Mk 16; Lk 24; Iv 20–21) potvrđuju da je identitet Raspetoga i Uskrsloga potvrđen osjetilima. Apostoli i učenici koji su doživjeli susret s Uskrslim postat će, kao „svjedoci Kristova uskrsnuća” (Dj 1,22), temelj za vjeru Crkve poslije apostolskoga vremena. Na njihovo svjedočanstvo oslanja se vjera koja Raspetoga i Uskrsloga priznaje Spasiteljem te u njegovu događaju vidi najdublji smisao i ispunjenje Božjih obećanja. Naslov Kyrios (Gospodin) koji se pridaje uskrslom Kristu očita je ispovijest vjere, vidljiva u uskliku: „Dođi, Gospodine Isuse!” (Otk 22,20).

Preobrazba i proslava

Kršćanska vjera u uskrsnuće Isusovo od mrtvih nerazdvojiva je od otajstva utjelovljenja, od vjere u Božju osobnu prisutnost u ljudskoj povijesti u Isusu Kristu, pravom Bogu i pravom čovjeku te u dioništvo ljudske naravi na novom životu. Katekizam Katoličke Crkve veli da je „nemoguće tumačiti uskrsnuće Kristovo izvan fizičkoga reda i ne priznati ga kao povijesnu činjenicu.” (KKC, br. 643). Pa i ako uskrsnuće Isusovo smještamo među povijesne događaje, to nije povratak ovozemaljskomu životu. Uskrsli nadilazi ograničenja prostora i vremena, dapače on vlada prostorom i vremenom, može se pokazati kada, gdje i u obličju u kojemu hoće. To upućuje da je Isusovo čovještvo uskrsnućem izmijenjeno, ispunjeno božanskom moću, što je označenom pojmom „proslave”. Stoga s pravom sveti Pavao može reći za Uskrsloga da je „nebeski čovjek” (usp. 1 Kor 15, 48-49).

Isusovo uskrsnuće od mrtvih i preobrazba, veli znameniti teolog Karl Rahner, kao proslava njegova čovještva upućuju na temeljne kategorije kršćanske antropologije, a to su duh i osoba: „Usprkos svojoj prividnoj nemoći duh i osoba su stvarniji od svake tvari i svekolike fizikalne energije.” (Teološki spisi, 467). Uskrsnuće treba stoga prvenstveno shvaćati i tumačiti kao događaj duha i osobe, odnosno zahvat Duha Božjega na razini postojanja osobe koja po tom zahvatu sada živi novim, potpunijim i cjelovitijim životom, u konačnici nepropadljivim životom božanske milosti.

Ne bismo smjeli smetnuti s uma dvostruki spasenjski vidik Kristova pashalnoga otajstva: oslobođenje od spona grijeha otkupiteljskom smrću na križu te otvaranje pristupa u život vječni konačnim ostvarenjem božanskoga sinovstva na koje smo pozvani kao djeca Božja i braća Kristova. Konačno, sam uskrsli Krist je „počelo našega uskrsnuća, već sada po opravdanju naše duše, a jednom i po oživljenju našega tijela” (KKC 658).

Prijelomnica povijesti

Otačko teološko načelo, da je „otkupljeno ono što je preuzeto”, znači da je ono što je Bog stvorio, a Krist u svojemu čovještvu preuzeo te svojom mukom, smrću i uskrsnućem posvetio, određeno za konačno ostvarenje – kako nam vjera svjedoči – u punini zajedništva Božje ljubavi. Na tu stvarnost smjera sv. Pavao kad veli da je „domovina naša na nebesima” (Fil 3,20). A kako je Sin Božji postavši čovjekom preuzeo ovu materijalnu stvarnost našega svijeta, možemo slobodno reći kako Isusovo uskrsnuće ne mijenja samo ljudsku povijest nego se tiče sveukupne stvarnosti. Dakako, uskrsnuće „time što nadvisuje i nadilazi povijest, ostaje u srcu otajstva vjere” (KKC, br. 647).

Uskrsnućem „nastaje nebo”. A gdje je „nebo” u kojemu je Uskrsli? Za gnostike ono je „gornji kat” ovoga svijeta. Često ga se zamišlja kao „prazan prostor” u koji ulazi proslavljeni Krist koji onda k sebi prima one koji su preminuli u stanju Božje milosti. Nebo, kršćanski shvaćeno, nije neki prostor i vrijeme u smislu u kojemu smo ga iskusili ovdje na zemlji, nego je to konačno zajedništvo (jedinstvo) s Bogom. Nebo je za Isusa „biti kod Oca” (usp. Iv 20,17). Tako se može reći da nebo nastaje Kristovim uskrsnućem, budući da je njegovom proslavom (uskrsnućem i uzašašćem) naše čovještvo u potpunosti sjedinjeno s Bogom na konačan, eshatološki način. S pravom piše Alfred Schneider: „Nebo je Isus Krist u osobi. Možemo čak kazati: nebo je njegovo Duhom Svetim prožeto tijelo (...) Čitava je stvarnost po proslavljenom Kristu, svomu prethodniku, već dospjela do Boga i nalazi se u nebu. U Kristu nebo ulazi u vrijeme, a vrijeme dotiče vječnost” (Eshatologija, 170).

Isus je, veli Novi zavjet, „ljubio do kraja” (Iv 13,1) i svojim predanjem pokazao da je ljubav jača od smrti, što je Otac potvrdio uskrsnućem, otajstvom objave novoga života koji nadilazi ograničenja prostora i vremena, te u vječni beskraj širi obzorja ljudske povijesti

Vječnost o kojoj vjera govori, tumači Joseph Ratzinger, nije nešto što je „prije” ili „pored vremena”, nego „obuhvaća vrijeme u svojoj jedinstvenoj sadašnjosti (...) kao ono danas koje je istovremeno svim vremenima, te stoga može djelovati unutar svakog vremena” (Uvod u kršćanstvo, 293). U Isusu Kristu Bog je zahvatio u vrijeme, u našu povijest te je Krist kao čovjek „vrata”, odnosno „posrednik” između Boga i ljudi (usp. 1 Tim 2,5). Po toj svojoj proslavi On je i naš suvremenik, pa mu se možemo u svakom trenutku našega života obratiti kao Prisutnome.

U nadi smo spašeni

Vjera u uskrsnuće ne temelji se na ljudskom umovanju, nego je to zapravo vjera u Božju stvarateljsku moć (usp. Mk 12,24), koja je potvrđena Isusovim riječima i njegovim događajem te posvjedočena iskustvom susreta s Uskrslim koje nam je preneseno u spisima Novoga zavjeta. Tu je vjeru u uskrsnuće sveti Pavao izložio služeći se koji put i apokaliptičkim slikama svojega vremena, a njegov tekst iz 1 Kor 15,35-57 sažima vjeru Crkve o uskrsnuću, koju teolog Ladislav Nemeth iznosi u desetak tvrdnji (usp. Eshatologija, 102-104):

  • Vjera u uskrsnuće Isusa Krista utemeljena je u vjeri u Boga koji podržava život a ne uništava ga.
  • Vjera u uskrsnuće Isusa Krista temelj je i jamstvo čovjekova uskrsnuća.
  • Uskrsnuće mrtvih je opći i sveobuhvatan događaj koji se odnosi na ljude svih vremena.
  • Uskrsnuće dotiče cijeloga čovjeka u njegovoj tjelesno-duhovnoj strukturi.
  • Svemogući Bog može, primjerice, iz maloga sjemena proizvesti novi život i to u izobilju.
  • Uskrsnućem će osoba biti dovedena do neslućene razine svoga postojanja.
  • Čovjekovo potpuno otkupljenje, njegovo novo stvaranje u uskrsnuću posve je drukčije od stvaranja na početku vremena.
  • Uskrsnuće nije samo produžetak ili nastavak zemaljskoga života.
  • Vjera u uskrsnuće za kršćane relativizira značenje smrti.
  • U susretu s Isusom Kristom uskrsnuće i život vječni se susreću već sada.

 

Polog kršćanske vjere govori o uskrsnuću čitavoga čovjeka te o uskrsnuću mrtvih, duše i tijela. Možemo promišljati o stanju ljudske osobe u „međurazdoblju”, ali treba biti svjestan koliko su naše kategorije vremena i prostora ograničene da izraze onostranu stvarnost u svoj njezinoj punini. U govoru o konačnom uskrsnuću i Kristovu ponovnom dolasku (parusia) treba biti veoma pažljiv jer se radi o stvarnosti čija nam narav izmiče, ali s druge strane Božja Riječ nam daje dovoljno potvrde za vjeru u ispunjenje Kristova obećanja danom surazapetom u posljednjem času njegova života: „Danas ćeš biti sa mnom u raju.” (Lk 23,43).

Vjera u uskrsnuće jest vjera u naš budući život, u kojemu će također mnogo toga trebati promijeniti, očistiti od sebičnosti, kako bismo konačno „umrli zlu i grijehu” te potpuno živjeli Bogu. To ne znači utapanje u neku nedefiniranu neizrecivost, nego osobno zajedništvo s Bogom kao i od Boga stvorenom stvarnošću, proslavljenom snagom njegove vječne ljubavi.

Pobjeda ljubavi

Za vrijeme Pavlove propovijedi na areopagu u Ateni, u Djelima apostolskim opisana je reakcija ondašnjih slušatelja: „Kad čuše 'uskrsnuće od mrtvih' jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: 'Još ćemo te o tome slušati!'” (Dj 17,32). Čini se da je slično i danas, kad vjernici uskrsnuće smatraju „samorazumljivom” istinom vjere, dok se drugi s tom istinom izruguju. Nužno je pak da vjernici tu istinu vjere duboko promišljaju, kako bi otajstvo vjere mogli autentično posvjedočiti u današnjemu svijetu.

Uskrsnuće je konačna pobjeda Božje ljubavi nad smrću, čime je svakom čovjeku otvorena budućnost koja je u Kristu već započela

Uskrsnuće je konačna pobjeda Božje ljubavi nad smrću, čime je svakom čovjeku otvorena budućnost koja je u Kristu već započela. Stoga se, veli Ratzinger, „nada pojedinca u besmrtnost i mogućnost čovječanstva usmjerena na vječnost, međusobno prožimaju te postaju jedno u Kristu, koji je 'središte' i 'svršetak' povijesti” (Uvod u kršćanstvo, 291).

Ako smo mi ljudi neusporedivo više sposobni rušiti (razgrađivati) nego izgrađivati, Bog je beskrajno moćniji u izgradnji onoga što ljudi uništavaju grijehom i zlom – a to je život. To pak ne briše našu odgovornost pred Bogom i njegovim stvorenjima, prije svega pred čovjekom. A ta će se odgovornost konačno prosijati u „sudu živih i mrtvih” – što je pak usko povezano s uskrsnućem.

I na kraju ovoga razmišljanja o uskrsnuću, smijemo i mi u vjeri klicati sa svetim Pavlom: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? (...) Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu.” (Rim 8,35.38-39).

----------

JEDAN GROB         

Jednom je bio grob.
Posve nov grob, isklesan u stijeni.
Usred vrta, obrađenog, zasađenog maslinama.
Grob u koji još nitko nije bio položen,
sve do onoga dana kad tu, iznad vrta,
na Golgoti, razapeše Pravednika.
Onoga što ga prijatelj izdade za 30 srebrnjaka,
Onoga što ga uhvatiše dok se molio,
Onoga što ga jedan od njegovih zataji,
Onoga što ga bez krivnje osudiše,
Onoga za kojega sudac reče da je nevin,
a oni kojima je dobro činio,
koje je ozdravljao i od zla oslobađao,
oni, kao narod, demokratski izvikaše:
Raspni ga! Raspni!

I tako, oko podne, u petak, 7. travnja,
godine 30., za vladavine cara Tiberija
i upravitelja Judeje Poncija Pilata,
za velikih svećenika Ane i Kajife,
za tetrarha Heroda Antipe i brata mu Filipa,
u Jeruzalemu, na Golgoti,
razapeše Onoga, koji za sebe reče:
Ja sam Put, Istina i Život.

Razapeše ga između dva razbojnika.
A on jednome od njih,
onomu koji mu se s molbom obrati
u zadnjem trenu života svoga, reče:
Danas ćeš biti sa mnom u raju.
Onoga koji s molitvom za svoje mučitelje,
oko tri popodne, pred svima nazočnima,
dok su se tresla nebesa i zemlja,
predade Ocu svoj duh.

Eto, toga Pravednika,
u to kasno popodne
nakon što ga skinuše s križa
i položiše u krilo Majci,
nakon što ga Marija iz Magdale,
Saloma i Marija Kleofina,
pomazaše smirnom i alojem,
što im ga dobavi Nikodem,
onaj što je k njemu kriomice dolazio noću,
i nakon što ga umotaše u mrtvački pokrov,
koji je sa sobom donio Josip Arimatejac,
kad se, isprosivši mrtvo tijelo,
vraćao od upravitelja Poncija Pilata,
da, upravo njega položiše u taj novi grob,
u vrtu, u grob isklesan u živoj stijeni,
u grob u koji nitko ne bijaše položen.
I na grobni ulaz navališe kamen.

***

Ali, začudo, taj je novi grob,
samo kratko, posve kratko
doista bio grob.
Jedva se začeo treći dan,
kad anđeo pristupi i kamen odvali,
svjetlost nebeska sinu,
a život se pokrenu s onu stranu smrti.

I rekoše anđeli zbunjenim ženama:
Što tražite živoga među mrtvima!
Nije ovdje! Uskrsnu!

Na to one poletješe njegovima,
još zbunjenijima, da im donesu
najveću vijest od postanka svijeta.

I dok su Petar i Ivan trčali
da se sami osvjedoče o praznome grobu,
dok mu je Magdalena grlila noge
u vrtu, ne mogavši od radosti doći do riječi,
tek šapćući, Rabbuni – Učitelju moj,
dok su dvojica s njim hodila put Emausa
a srce im gorjelo u grudima slušajući ga,
i prepoznajući ga u lomljenju kruha,
dok se Toma zaklinjao da neće vjerovati,
ako mu svoje prste ne stavi u rane,
i dok su Dvanaestorica bili zbunjeni
i prestrašeni misleći da vide duha,
dogodilo se ono što je obećano,
tamo od postanka svijeta:
da smrti više biti neće!

***

Zato i ti, prijatelju, čuj i poslušaj,
u ovoj noći pobjede života,
riječ Raspetoga i Uskrsloga:

Prijatelju, još jučer si me gledao
izmrcvarena i ubijena na križu.
I poljubio si me tu, pred svima.
A ja sam taj poljubac shvatio
kao želju i poziv da k tebi dođem.
Stoga sam slobodan da te zamolim:

Ja nemam groba, ali ti imaš srce.
Umotaj me u plahtu svoje ljubavi,
pomaži me mirisom svojih molitava,
obuci me u dostojanstvo svojega čovještva,
pokrij me svojom plemenitošću,
stavi me u svoje srce
i pokaži me onima koje voliš!

Ne boj se lijepo okopati taj vrt
u koji me polažeš,
ne boj se osvijetliti ga riječju Istine:
Ni jedan koji živi i vjeruje u mene,
neće umrijeti zauvijek
!

Osokoli dobre žene da se ne boje,
svakoga dana nanovo,
pristupiti s nadom i molitvama.
Bez obzira koliko će trebati koraka,
bez obzira na sve probdjevene noći,
i bez obzira na sve laži o meni,
kojih ćeš se sa svih strana naslušati,
ti ustraj u vjeri i nadi!

Prijatelju, ja nemam groba!
Imam samo tvoje srce!
Vjeruj mi, ako ga ispuniš ljubavlju
bit će posve dostatno
da samo pričekaš anđele života
pa kad im začuješ glas – kad te pozovu,
ti hrabro ukloni teški kamen boli.
Vjeruj mi, čudom ćeš se čuditi,
dok budeš očima duše gledao
kako to iz smrtnog mraka,
novi život sviće.

A zatim ćemo,
vjeruj mi, zaista vjeruj mi,
zagrljeni kao najbolji, vječiti prijatelji,
u radosti spasenja, zajedno sjesti
za stol u domu Očevu, na nebesima.

I blagovat ćemo od one radosti,
što je pripravljena onima koji ljube,
Boga, bližnjega i samoga sebe,
onako, kako sam vas ja ljubio.

Zato se ne boj, prijatelju,
pokloniti mi svoje srce,
da u tom vrtu posijem sjeme
koje će donijeti stostruki plod
za život vječni.

Amen.

Izvor:
Svjetlo riječi