Objavljeno:
27. 01. 2021. 11:15

O kako lijep, kako divan, kako slavan se pokazivao u nedužnosti života, u jednostavnosti riječi, u čistoći srca, u ljubavi prema Bogu, u bratskoj ljubavi, u gorljivoj poslušnosti, u spremnu podlaganju, u anđeoskom pogledu!

Odviše bi se oteglo i nemoguće je sve nabrojiti i sakupiti što je slavni otac Franjo učinio i naučavao dok je živio u tijelu. Tko bi ikada mogao prikazati onaj njegov najveći osjećaj što ga je u sebi nosio prema svemu što je Božje! Tko bi bio kadar ispripovijedati radost koja ga je obuzimala dok je u stvorenjima promatrao mudrost Stvoriteljevu, njegovu moć i dobrotu. Doista, divnom su ga i neizrecivom radošću prečesto ispunjala razmatranja dok je promatrao sunce, gledao mjesec, dok je motrio zvijezde i nebeski svod. O, jednostavne li pobožnosti i pobožne li jednostavnosti! Plamtio je ljubavlju prema crvićima, jer je čitao što je rečeno o Spasitelju: „Ja sam crv, a ne čovjek!” Zato ih je skupljao putem i stavljao na sigurno mjesto da ih stopala prolaznika ne bi satrla. A što da reknem o drugim nižim stvorovima, jer je i pčelama zimi, da ne izginu od studeni, priređivao i davao med ili najbolje vino? Njihovu je radinost i izvrsna svojstva Gospodinu na slavu toliko veličao da bi većinom cijeli dan trebao da pohvalama uzvisi njih i ostale stvorove. Kao što su nekoć tri mladića koji su bili bačeni u ražarenu peć pozivali sve stvorove da hvale i slave Stvoritelja svemira i pozivali sva počela, tako taj čovjek, pun Duha Božjega, nije prestajao u svim počelima i stvorovima slaviti, hvaliti i blagoslivljati Stvoritelja i upravljača svega.

Zamisli koliko je veselja njegovu srcu donosila divota cvijeća dok je gledao oblike njihove dražesti i udisao ugodni miris! Odmah je svraćao oko svoje duše da promatra ljepotu onoga cvijeta koji je blistav u proljetno doba izbijao iz korijena Jesejeva i sebi na ugodan miris podigao na život bezbrojne tisuće mrtvih. Kad bi pronašao obilje cvjetova, tako im je propovijedao i pozivao ih da hvale Gospodina kao da su razumni. Tako je netaknutom čistoćom opominjao na božansku ljubav i poticao na radosnu podložnost: usjeve i vinograde, kamenje, šume i svu ljepotu polja, vodene izvore i zelenilo vrtova, zemlju i vatru, zrak i vjetar. Sve je napokon stvorove nazivao braćom i sestrama i na izvrstan, drugima nepoznat način pronicao je u tajne stvorova oštrinom srca kao onaj koji je već ušao u slobodu slave sinova Božjih. A sada te, dobri Isuse, divnoga hvali s anđelima onaj koji je, boraveći na zemlji, o tebi ljubaznome propovijedao svim stvorovima.  Kad bi ime tvoje, sveti Gospodine, spomenuo, tako bi se raznježio da to premašuje ljudski razum, sav bi se predao zanosnu klicanju i bio ispunjen najčišćom ugodnošću, izgledao je kao nov čovjek i s onoga svijeta. Zato gdje god bi našao nešto napisano, bilo božansko, bilo ljudsko, na putu, u kući ili na tlu, s najvećim poštovanjem bi to skupio i stavio na sveto ili časno mjesto, i to je činio s takvim poštovanjem zato da ne bi gdje bilo napisano ime Gospodnje ili nešto što njemu pripada. Kad ga je jednog dana zapitao neki brat zašto tako brižno skuplja i poganske spise gdje ne bijaše imena Gospodinova, odgovorio je: „Sinko, skupljam i njih zato što su i ondje slova iz kojih je sastavljeno preslavno ime Gospodina Boga. Dobro što se ondje nalazi ne pripada poganima ili nekim drugim ljudima, nego samome Bogu ’kome pripada svako dobro’.”

A ovom se treba još više diviti. Kad bi dao napisati kakvo pismo radi pozdrava ili poticaja, nije dopuštao da se u njemu izbriše koje slovo ili slog, pa makar bi bilo suvišno ili nepotrebno napisano. O kako lijep, kako divan, kako slavan se pokazivao u nedužnosti života, u jednostavnosti riječi, u čistoći srca, u ljubavi prema Bogu, u bratskoj ljubavi, u gorljivoj poslušnosti, u spremnu podlaganju, u anđeoskom pogledu! Bio je umiljata ponašanja, blage ćudi, otmjen u govoru, prijazan u opomenama, najvjerniji u povjerenome, dalekovidan u savjetovanju, u poslu radin, u svemu drag. Bijaše vedra duha, blage ćudi, trijezna srca, odan kontemplaciji, neumoran u molitvi, a u svemu gorljiv. Ustrajan u odluci, postojan u kreposti, stalan u milosti i u svemu postojan. Bijaše brz na opraštanje, spor na srdžbu, slobodna duha, izvrsna pamćenja, dubok u raspravljanju, promišljen u odabiranju, a u svemu jednostavan. Strog bijaše prema sebi, blag prema drugima, u svemu ozbiljan. Bijaše veoma rječit, vedra lica, blaga izgleda, daleko od besposlice, nije poznavao napadnosti. Bio je srednjega stasa, bliže niskomu, glava mu je bila osrednja i okrugla, lice duguljasto i kao protegnuto, čelo ravno i maleno, oči osrednje, crne i jednostavne, vlasi tamne, obrve ravne, nos pravilan, uši uzdignute, ali malene, sljepoočice ravne; jezik pomirljiv, vatren i oštar; glas neodoljiv, umiljat, jasan i zvučan; zubi gusti, jednaki i bijeli, usne malene i udubljene, brada crna i nepotpuno razrasla, vrat tanak, ramena ravna, kratke ruke, pesti nježne, prsti dugi, nokti podugi, bedra fina, noge kratke, nježna koža, tijelo maleno, odjeća gruba, kratak san, ruka vrlo podatljiva. Kako je bio veoma ponizan, prema svim ljudima se u svemu pokazivao nada sve blagim, čestitu se ponašanju sviju korisno prilagođivao. Među svetima bijaše svetiji, a među grešnicima bio je kao jedan između njih. Pomozi zato grešnicima, presveti oče, i udostoj se, molimo te, svojim svetim zagovorom podići one koje vidiš da bijedno leže u kaljuži opačina.

Izvor:
Franjevački izvori