Objavljeno:
18. 10. 2022. 08:15

Digitalni Cloud postaje istodobno obećana zemlja i nagrada za onaj – bogati i moćni – Izabrani Ostatak koji je spreman napustiti tjelesna i druga nepoželjna ograničenja Prirode te zakoračiti, putem hibridnoga i aseptičnoga sjedinjenja stroja i čovjeka, u vrli novi svijet Posthumanoga

Dr. sc. fra Vili Radman

Jedna od ideja iz judeo-kršćanske tradicije koja je zacijelo uvelike oblikovala zapadnu kulturu i razmišljanje jest ona o trokutu Bog – duša – čovjek. Ova je ideja predstavljala temelj za izgradnju interpretativnoga okvira unutar kojega su generacije ljudi živjele i razumijevale svoj život. Svaka je karika u ovom tročlanom lancu bila na svoj način bitna i djelovala unutar jedinstvenoga, dinamičnoga i međusobno povezanoga odnosa.

Polazna je misao ideje da između Boga i čovjeka, Stvoritelja i stvorenja postoji bliska životna sveza, a njezin je posebni znak čovjekova duša: osnova, pokrećući princip i nositelj čovjekova „ljudskoga” ustroja. Kao poseban i znakovit trag koji je Stvoritelj ostavio u svom stvorenju, ona ga i čini čovjekom te mu, kao otisak božanskoga, daje metafizičko određenje vječnosti. Pojam duše je tako pokušavao izraziti stvarnu, blisku, pojedinačnu i osobnu vezu između Boga i čovjeka: istodobno je ukazivao kako na razliku između Stvoritelja i stvorenja tako i na određeni kontinuitet i vezu sa Stvoriteljem očitujući time čovjekovu posebnu i nezamjenjivu vrijednost. Ideja duše koju Bog utiskuje u čovjeka davala mu je individualnost i osobnost – bio je stvorenje s osobnim potpisom Stvoritelja, da tako kažemo.

Brisanje Boga i duše

Ovaj je tročlani lanac u moderno doba – dolaskom prosvjetiteljstva, racionalizma i empirizma (17. i 18. st.) te, iz njih proizišle i metafizici suprotstavljene, ideologije filozofskoga scijentizma i pozitivizma (19. st.) – bio izložen totalnoj i bespoštednoj kritici. Prvo je u pitanje postavljen Bog: njegova stvarnost i njezina tumačenja. Rezultat je tih rasprava bio uglavnom nepovoljan po status Boga u modernom društvu i kulturi: sama je ideja Boga u velikoj mjeri procijenjena reliktom neprosvijećene prošlosti i prevladane metafizike te kao takva suvišnom, nepotrebnom, nepoželjnom i smetnjom za daljnji napredak čovjeka.

Nakon što je ideja Boga okončala u nekoj vrsti „smrti Boga”, sljedeća meta koja se logički nametala bila je duša. U modernom dobu njezino razumijevanje gubi svoj religiozni predznak i metafizičku pozadinu, a sam sadržaj postaje predmetom velikih rasprava na području kulture, znanosti, filozofije i, može se reći, posebno psihologije. Naime, psihologija se, kao i većina drugih znanosti, „odmetnula” od filozofije, ali relativno kasno u 19. stoljeću. Međutim, ona svoje podrijetlo vuče upravo iz onih slojeva filozofije koji su se bavili naučavanjem o duši i koji su u biti bili nastavak predfilozofskih i mitoloških razmišljanja o duši.

Ako je u svojim znanstvenim začecima moderna psihologija i govorila o duši kao nekoj autonomnoj cjelini, onda je to bilo bez ikakvoga religioznog predznaka i u okviru pokušaja razumijevanja složene stvarnosti čovjekove psihe ili svijesti kao opipljivoga izričaja stvarnosti čovjekova unutarnjega života. Međutim, tijekom vremena, pod velikim utjecajem empirizma i znanstvenoga pozitivizma, počinje se propitivati i samo postojanje unutarnjega života kao nekoga oblika neovisne stvarnosti, a u prvi plan istraživanja sve više prodire potreba razumijevanja nagona, motivacija i njihove uloge u oblikovanju čovjekova ponašanja. Mijenjajući tako bitno svoju orijentaciju od unutarnjega prema vanjskom, psihologija je sve više gubila svoju egzistencijalnu dimenziju, a u prvi plan je stupao metodološki postupak sustavnoga i empirijskoga istraživanja.

Borba za očuvanje stvarnosti duše

Veliki zagovaratelji očuvanja identiteta i važnosti stvarnosti duševnoga života za razumijevanje čovjeka u razvoju moderne psihologije bili su Carl Gustav Jung (1875. – 1961.) i Viktor Frankl (1905. – 1997.). Jung je uvelike zaslužan za ponovno otkriće važnosti i misterija ljudske psihe i duševnoga života u modernoj psihologiji. Za razliku od moderne zapadne kulture Jung je bio svjestan da glavna opasnost za čovjeka ne leži u ideji Boga nego u nepoznavanju vlastitoga duševnog života: ono čega se čovjek treba ponajviše plašiti jest zapravo on sam. Tako je u razgovoru za BBC iz 1959. Jung snažno istaknuo sljedeće: „Trebamo više psihologije. Potrebno je više razumijevanja ljudske naravi jer jedina stvarna opasnost koja postoji jest sam čovjek – on je velika opasnost i mi smo žalosno nesvjesni toga. Ne znamo ništa o čovjeku – isuviše malo. Njegovu psihu treba proučavati jer smo izvor sveg nadolazećeg zla.”

Frankl je također naglašavao važnost razumijevanja psihe na putu izgradnje cjelovite čovjekove osobe. Iz perspektive cjelovitoga pristupa ljudskom biću oštro je kritizirao one psihološke pristupe koji čovjeka reduciraju na neku od njegovih dimenzija, naročito nagonsku: činjenica da je čovjek višedimenzionalno biće, upućeno na svoje biološke, psihološke ili sociološke uvjete, ne znači odmah da je njima i predodređeno. Ovaj je redukcionizam za njega predstavljao „nihilizam današnjice” budući da pruža jednu subhumanu i depersonalizirajuću sliku čovjeka: riječ je o „ništa-osim” nihilizmu koji čovjeka doživljava kao „puki epifenomen”. Frankl je isticao da je psihoterapija nužno vezana uz neku teoriju o čovjeku i životnu filozofiju te je, vođen željom da rehumanizira psihologiju, preporučivao one teorije u kojima je ljudskost sačuvana: „Ljudska se kvaliteta ljudskog bića zanemaruje i ne uvažava, npr. od strane onih psihologa koji se ili drže 'modela stroja' ili 'modela štakora'… smatram izuzetnom činjenicom da je čovjek, dok je sebe smatrao stvorenjem, svoje postojanje tumačio kroz sliku Boga, svoga stvoritelja; ali čim je počeo sebe smatrati stvoriteljem, počeo je i svoje postojanje tumačiti samo kroz sliku svoje kreacije, stroja.”

Što je sljedeće?

Nakon „ukidanja” Boga i duše sljedeća granica koja se, u suvremenom dobu, bitno postavlja u pitanje i pomiče jest granica identiteta samoga čovjeka – čovjekova humaniteta. Moderno, pozitivistički i antimetafizički usmjereno, doba već je dobro uzdrmalo njegove temelje te takav, bez uporišta Boga i duše, iznutra rastrojeni, dekontekstualizirani i decentrirani čovjek nije težak plijen moćnom i organiziranom tehno-korporacijskom stroju i njegovoj ideologiji.

Ova ideologija, na ruševinama humanističkoga idejnog svijeta, neumorno i odlučno plete i nameće svoju sliku realnosti postavljajući temelje nove, posthumanističke budućnosti čije obrise uvelike određuje i stvara tehnologija. U Dobu koje sve propituje – kao neko „Post-doba” ili „Doba-Nakon-Svega i Svačega” – jedino što se ne dira jest tehnologija. Tehnologija postaje, u čudnovatom idejnom obratu, temelj nove metafizike digitalnoga doba i njegove eshatologije. Digitalni Cloud postaje istodobno obećana zemlja i nagrada za onaj – bogati i moćni – Izabrani Ostatak koji je spreman napustiti tjelesna i druga nepoželjna ograničenja Prirode te zakoračiti, putem hibridnoga i aseptičnoga sjedinjenja stroja i čovjeka, u vrli novi svijet Posthumanoga. Nošen eshatološkim obećanjem vječnosti u oblaku, tj. Cloudu digitalne virtualnosti i ponovnom oživljavanju u nekom Avataru, novi posthumani Stvor se rađa kroz downloadiranje svoga softwarea, tj. informacija svoga mozga (ostatke ostataka nekadašnje duše), na Maticu Umjetne Inteligencije. Na scenu stupa Kiber-Übermensch, Prometej novoga doba… označavajući i službeno kraj povijesti i njezina čovjeka kao neuspjeloga eksperimenta koji je (pre)dugo trajao i samoga sebe razočarao.

Izvor:
Svjetlo riječi