Objavljeno:
11. 09. 2020. 09:45

U Srednjoj i Južnoj Americi postoji mnogo gradova koji se zovu Santiago pa je potrebno svakomu od njih dodati još i pridjev kako bi se znalo o kojoj je zemlji riječ. Ovdje ćemo pisati o gradu poznatom kao Santiago de Chile, odnosno glavnom i najvećem gradu Čilea.

Piše: Dalibor Ballian

Grad s okolinom trenutno ima oko sedam milijuna stanovnika, a uži centar oko 3,5 milijuna. Sam grad smjestio se na visoravni, na nadmorskoj visini od 500 do 650 m te povezuje obalu Tihoga oceana i vrletima planinskoga lanca Anda, u kojima dominira Aconcagua, najviši vrh Južne Amerike. Tako se grad nalazi na klimatskom prijelazu, što mu daje vrlo ugodnu klimu: ljeta su topla, a zime hladne do blage. Takva klima povoljna je za okolna polja, koja su uz veliku plodnost tla idealna za poljoprivrednu proizvodnju. Osim toga, grad je s juga, zapada i sjevera okružen vinogradima i voćnjacima. S druge strane, kišne padaline u Santiagu su vrlo promjenjive i pod velikim utjecajem meteorološke pojave El Niño odnosno njegove južne oscilacije. Pritom se kišne godine podudaraju s događajima fenomena El Niño, a sušne godine s događajima vezanim za paralelni fenomen La Niña. Padaline su obično samo kiša, a snijeg se javlja samo u Andama i Precordilleri. U većem dijelu grada kiša je rijetka, a prosječno padne oko 550 mm godišnje.

Prirodnu vegetaciju Santiaga na njegovu zapadu čine niske trnovite šume raznih akacija poznatih pod rodnim imenom Vachellia i šume čileanskoga stabla meskita iz porodice mimoza. Na istoku pak, u podnožju Anda, postoje zajednice šume grmova vrste Baccharis paniculata. U šumama koje se prostiru prema zapadu postoje i čileanske palme koje predstavljaju nacionalno drvo, a zasađene su i na brojnim trgovima u gradu. Što se tiče faune, sisavaca u šumama nema mnogo. No dominiraju brojne vrste ptica prilagođenih specifičnim uvjetima života.

O počecima grada

Santiago je 1541. godine osnovao španjolski konkvistador Pedro de Valdivia, kada je pokorio lokalno indijansko stanovništvo koje pripada plemenu Picunche. Iz toga je vremena očuvano nekoliko građevina, a tu je i gradska jezgra od neoklasicističke arhitekture koja je dominirala u 19. stoljeću. Mnoštvo je vijugavih uskih ulica, protkanih stilom Art déco, neogotikom i drugim stilovima koje su iz svojih zemalja donosili brojni imigranti. Tako se na nekoliko građevina može vidjeti i utjecaj Dalmacije.

Gradsko područje Santiaga je planinska visoravan, odnosno izdužena dolina koja se pruža pravcem sjever – jug. Okružuju je brežuljci na zapadu, a na istoku vrletne padine Anda. To gradu daje i specifičnu fizionomiju. Stara tvrđava primjerice smještena je na stijeni koja dominira dolinom. Osim toga, gradsko područje dijeli i rijeka Mapocho koja je bujičnoga karaktera, a za velikih padalina zna ugroziti sigurnost ovoga grada u Andama. Planinski masiv Anda također doprinosi stvaranju znatne količine smoga zbog slabih zračnih strujanja, posebno zimi.

Prema određenim arheološkim istraživanjima, smatra se da su prve skupine ljudi na područje budućega Santiaga stigle oko 10 000 godina prije Krista. Bili su to uglavnom nomadi, lovci i sakupljači koji su od obale putovali do unutrašnjosti u potrazi za gvanako ljamama za vrijeme topljenja snijega s Anda. Tako su oko 800. godine registrirani prvi stanovnici koji su počeli naseljavanje i formiranje poljoprivrednih površina uz rijeku Mapocho, a bavili su se uzgojem kukuruza, krumpira i graha te pripitomljavanjem ljama.

Ove prve naseobine bile su podložne Inkama te su predstavljale granično područje njihova carstva sve do pojave osvajača iz Europe. Oni u ovo područje stižu po naredbi Francisca Pizarra, a predvodio ih je konkvistador Pedro de Valdivia. Osvajači su stigli u dolinu rijeke Mapocho, 13. prosinca 1540. godine. Tada konkvistador polako započinje komunicirati s ljudima plemena Picunche i počinje s aktivnostima osnivanja grada u ime španjolskoga kralja Karla I. Bilo je planirano kako će taj novi grad biti glavni grad pokrajine Nueva Extremadura, prema osvajačevoj domovini u Španjolskoj. Starosjedioci su ga prihvatili, pa čak i preporučili osnivanje grada na malom otoku između dvije grane rijeke pored maloga brda Huelén gdje se danas nalaze ostaci stare tvrđave.

Konačno je dana 12. veljače 1541. godine Valdivia službeno osnovao grad Santiago del Nuevo Extremo u čast svetoga Jakova, zaštitnika Španjolske. Nakon kolonijalne vladavine plansku urbanizaciju nastavio je Pedro de Gamboa koji je osmislio izgled gradske mreže. U središtu grada Gamboa je dizajnirao Veliki trg (Plaza Mayor) oko kojega su odabrane razne parcele za gradnju katedrale i guvernerove palače. Ukupno je izgrađeno osam takvih blokova sa sjevera na jug i deset s istoka na zapad. Ti blokovi bili su dodijeljeni prvim doseljenicima koji su prvobitno gradili kuće od blata i slame.

Grad oko tvrđave

Uslijedilo je vrijeme pobuna i ratova, ali je izgrađena tvrđava bila neosvojiva. Tu je niz katastrofa koje su ometale razvoj grada u razdoblju od 16. do 19. stoljeća: potresi, epidemija bolesti, poplava rijeke Mapocho. Potresi su u ovom području jako česti zbog toga što se nalazi na vatrenom obruču Tihoga oceana, odnosno na granici tektonskih ploča s brojnim tektonskim aktivnostima. Međutim, ove katastrofe nisu zaustavile rast glavnoga grada Čilea. Krajem 18. stoljeća grad kreće u ubrzani razvoj, a sve je to bilo povezano s izgradnjom puta i povezivanjem s lučnim gradom Valaparaisom te nešto kasnije sa stjecanjem nezavisnosti od Španjolske 1818. godine.

Novi zamah u urbanom razvoju glavnoga grada dogodio se tijekom takozvane „liberalne republike” i u vrijeme kad je gradonačelnik bio Benjamín Vicuña Mackenna. Tada je preuređen dio grada Cerro Santa Lucía (na brijegu Huelén). U nastojanju da transformira Santiago, Vicuña Mackenna započeo je izgradnju svojevrsne prometne obilaznice Camino de Cintura. Adaptirana je i Avenija Alameda, čime je postala glavna ulica grada.

Zanimljivo, sve su ulice Santiaga bile popločane do 1875. godine. Osim toga, početkom 20. stoljeća bio je vrlo razvijen tramvajski promet s ukupno 1107 tramvaja. Svakodnevno je usluge tramvaja koristilo 45 000 ljudi.

 

Opservatorij i svetište

Iznad grada, na brdu San Cristobal, 1903. godine postavljen je astronomski opservatorij El Tololo, jedan od najpoznatijih u svijetu. Na istom brdu već je sljedeće godine položen kamen temeljac za kip Blažene Djevice Marije visok 14 metara. Taj je kip danas vidljiv iz raznih gradskih područja. Nekoliko desetljeća poslije dovršeno je i Gospino svetište.

 

Knjižnica grada Santiaga

Grad je imao jednu od najstarijih javnih knjižnica u svijetu, a to je Nacionalna knjižnica koja se nalazi u centru Santiaga. Osnovana je još davne 1813. godine, kada je nastajala Čileanska Republika, a stoljeće kasnije preseljena je u današnje prostorije u koje se smjestio Nacionalni arhiv.

Izvor:
Svjetlo riječi