Objavljeno:
17. 01. 2023. 09:00

Složenost odnosa u suvremenom društvu teži prekriti stvarne izvore društvene moći i umanjiti sposobnost demokratskoga društva da te izvore moći kontrolira i njihovo djelovanje kanalizira u pravcu općega dobra

Dr. sc. fra Vili Radman

Priča o mišljenju kao djelatnom obliku uma složena je i duga: ima u sebi elemente trilera i misterije, trijumfa i pada i veže se uz same temelje čovjekova identiteta – reći će nam svaki iskusni mislilac. Tako i  R. Torre, dok u svojoj knjizi Ima li života prije smrti? poziva na kritičko, sokratovsko promišljanje čovjekove egzistencije, upozorava: „Pazite, mišljenje je opasna i jaka stvar, a tko misli, svačemu se domisli. Nakon toga više ništa neće biti isto. Pa kad sebe stavimo u zagrade i počnemo misliti, kad se prepustimo mislima da nas misle, gubimo oslonac u sebi, a svijet nam se trese koliko mislimo… E pa onda, u pravilu smeteni i kao opečeni, prestajemo misliti i spasonosno utočište tražimo u predrasudama koje život znače i koje smo mi.” Međutim, od mišljenja se ipak ne može tako lako pobjeći – koliko god to često čovjek uistinu poželio…

Bespuća mišljenja

Povijest ljudske civilizacije svjedoči nam da je čovjek sudbinski vezan uz mišljenje, a zapadni civilizacijski naglasak na važnosti mišljenja kao čovjekove temeljne oznake izvorno se susreće u grčkoj filozofiji, koja je opet i sama dijete porođeno u trudovima mišljenja. Ovdje se, usprkos raznolikosti perspektiva, kao temeljna definicija čovjeka uspjela nametnuti ideja da je on zoon logikon (lat. animal rationale) – razumno, misleće biće. Ovo određenje čovjeka pronalazi svoju konačnu potvrdu i uobličenje u novovjekovnoj zapadnoj filozofiji i tzv. antropocentričnom zaokretu kojim čovjek sebe postavlja u središte i svijet tumači polazeći od svoga mišljenja i djelovanja. Filozofska se antropologija pojavljuje u službi tradicije metafizike subjektivnosti: od Descartesa, preko Kanta i Hegela (u različitim misaonim naglascima), gdje je čovjek kao misleći subjekt, ili „umno biće”, „duh”, „svijest”, „duša” tvorac vlastitoga svijeta. Ovo razdoblje označava i neku vrstu vrhunca čovjekove filozofske samosvijesti koja se ogleda u povjerenju u vlastito mišljenje i njegovu preglednost.

Kasniji će razvoj ipak ići u suprotnom pravcu: prema decentriranju čovjeka, tj. prema izmještanju središta izvan njega samoga i detroniziranju čovjekove samosvijesti. Tomu su uvelike pomogli tzv. majstori sumnje iz 19. i početka 20. stoljeća: Nietzsche, Marx i Freud. Iako iz različitih perspektiva, oni su smatrali da je svijest u cjelini lažna svijest: prema Marxu, svijest je krivotvorena ili maskirana ekonomskim interesima, kod Freuda potiskivanjem nesvjesnoga, a kod Nietzschea ogorčenjem slabih. Svoj trojici je zajedničko razotkrivanje iluzija i lažne percepcije stvarnosti te vođeni tim ciljem provode arheološku potragu za skrivenim principima svjesnoga djelovanja. Na taj su način pripremili tlo za promjenu perspektive filozofske antropologije koja vodi formuliranju nove slike čovjeka na temelju rezultata empirijskih prirodnih i društvenih znanosti – s onu stranu metafizičkih dedukcija čovjekove biti.

Slijedom stvari, ljudska će umnost sve više poprimati pragmatičnu i instrumentalnu dimenziju koja se ogledala u razvoju industrije i usponu tehnološke civilizacije. Ovaj će razvoj, kako to ističu Adorno i Horkheimer u svojoj Dijalektici prosvjetiteljstva, modernoga čovjeka udaljiti od onih dimenzija umnosti koje bi ga omogućile kao kritičko biće: umjesto toga razum je postao „organ kalkulacije i plana”, a um je postao instrumentalan odnosno reduciran na sredstvo u ostvarenju ciljeva – odmaknut od kontemplativnoga smisla. Čovjekovo mišljenje tako gubi svoju panoramsku dubinu, a egzistencija postaje jednodimenzionalnom (Marcuse) ili kako je to sažeo Torre: „Ljudi su postali ontološki glupi, a ontički lukavi.”

Filozofija kao luksuz

Moderna kriza pouzdanja u mogućnost autentičnoga samorazumijevanja i opći pragmatični civilizacijski zaokret dovest će u pitanje potrebu i vrijednost filozofije te će biti zbačena s trona majke mišljenja i kraljice svih znanosti. U jednoj takvoj civilizaciji, kako to primjećuje francuski filozof P. Hadot, filozofija postaje „luksuz”. Analizirajući ovo duhovno stanje, Hadot ističe da se, s jedne strane, u tome i sastoji slava filozofije jer kad bi u svijetu postojalo samo korisno, svijet bi bio nepodnošljiv: poezija, glazba i slikarstvo su također u utilitarističkom  smislu nepotrebni, ali su neophodni životu. S druge strane, nastavlja Hadot, uloga filozofije i jest da „ljudima otkriva korisno od beskorisnog”, da ih nauči razlikovati između dva smisla riječi korisno: između onoga što je korisno za neku posebnu svrhu (grijanje, rasvjeta, prijevoz) i onoga što je čovjeku korisno kao čovjeku, kao mislećem biću. I stoga je „filozofski diskurs 'koristan' u ovom potonjem smislu, a luksuz je ako korisnim smatramo samo ono što služi posebnim i materijalnim ciljevima”. U svjetlu toga postaje zornim da je filozofska teorija povezana sa životom budući da omogućava jedan promišljeni život čiji je cilj ispravno djelovanje.

Međutim, Hadot priznaje da ipak nema jednostavnoga rješenja za gornje pitanje. Naime, on je svjestan da se temeljni problem sastoji u tome da većina ljudi smatra filozofiju luksuzom jer im se ona čini beskrajno udaljena od svakodnevnoga sadržaja njihovih života. Spram tegobne stvarnosti njihovih života, filozofski diskurs može izgledati kao prazno brbljanje i bijedni luksuz. I u tome se ogleda aporija (bespuće) stanja u kojem se nalazi suvremeni čovjek i njegov egzistencijalni usud: „Drama je ljudske sudbine da je nemoguće ne filozofirati, a istodobno je nemoguće filozofirati. Filozofskom sviješću čovjeku je otvoreno obilje čudesa kozmosa i zemlje, oštrije opažanje, neiscrpno bogatstvo razmjene s drugim  ljudima… Ali brige, potrebe, banalnosti svakodnevnog života, priječe mu pristup do tog života svjesnog svojih mogućnosti. Kako skladno ujediniti svakodnevni život i filozofsku svijest? To može biti samo krhko i uvijek ugroženo osvajanje. 'Sve što je lijepo', kaže Spinoza na kraju Etike, 'teško je koliko i rijetko.' I kako bi milijarde ljudi satrte bijedom i patnjom mogle postići tu svijest?”

Hadotovo zaključno pitanje otvara dublje pitanje odnosa čovjeka prema stvarnosti ukazujući na procijep između autentičnoga mišljenja i svakodnevnoga životnog sadržaja društvene stvarnosti: naime, u kojoj je mjeri čovjek uistinu sastavni dio stvarnosti u smislu da je još uvijek može razumjeti i oblikovati, a u kojoj je mjeri samo konzument društvene stvarnosti i kotačić jednoga složenog mehanizma koji je postao cilj samom sebi i kojemu je pojedinac samo sredstvo na raspolaganju? S tim je naravno onda povezano i pitanje u kojoj mjeri čovjek takvu društvenu stvarnost može uistinu doživjeti kao svoju, a ne kao nešto što mu je tuđe, nametnuto i strano.

Moć, sustav i otuđena demokracija

Pitanje otuđene stvarnosti vrlo je osjetljivo društveno pitanje koje svaki kontrolirani društveni sustav na različite načine želi izbjeći ili prigušiti različitim reklamnim narativima s utopijskim dimenzijama koji nas uvjeravaju kako živimo u najboljem od svih mogućih društvenih svjetova. Jedan od takvih suvremenih narativa je i onaj koji na različite načine pokušava prikriti krizu u suvremenom političkom sustavu koji se obično naziva demokracijom. Kritičari ovoga idealizirajućeg narativa već odavno upozoravaju da je postojeći sustav na dobrom putu da se odmetne i preobrazi u složenu i neprozirnu mrežu odnosa koja u sebe bitno uključuje elemente korporatokracije, tehnokracije i kriptokracije. Zajednički nazivnik tih elemenata jest negiranje ili podrivanje naravi sustava koji bi sam naziv demokracija trebao predstavljati: javnu moć u rukama naroda odnosno većine.

A čini se da se, u biti, već desetljećima događa upravo suprotno: proces je prvo išao laganim, opreznim puževim koracima da bi se u zadnjim desetljećima ubrzao i postao sve očitiji. Moć većine sve više prelazi u ruke manjine, a riječ demokracija sve više postaje samo parola kojom se uglavnom manipulira za ciljeve upravo vladajuće manjine. Konstruirana kompleksnost modernoga društva predstavlja ozbiljnu prepreku u ostvarivanju demokracije ukoliko ona podrazumijeva sudjelovanje naroda i sprovođenje njegove volje. Sam pak demokratski sustav postaje tako složeno izgrađen i moć zakonski razuđena u rukama manjine da panorama vlasti postaje nepregledna, prikrivajući historijski nepoznate likove vlasti koji se više ne daju lako prepoznati tradicionalnim načinima političke terminologije i analize. K. Nash ističe: „Kao posljedica modernizacije, društvo se razvilo u krajnje diferenciran i fragmentiran skup podsustava koji podrazumijevaju da ga sada nije moguće svesti pod kontrolu demokratski izabranih predstavnika 'naroda'. Dok je povijesno gledano, modernizacija omogućila demokraciju, sada je čini nemogućom.”

Drugim riječima, složenost odnosa u suvremenom društvu u stvari teži prekriti stvarne izvore društvene moći i umanjiti sposobnost demokratskoga društva da te izvore moći kontrolira i njihovo djelovanje kanalizira u pravcu općega dobra. Sustav svojim umnažanjem na određeni način održava samoga sebe postajući otuđeno i distopijsko središte moći prepoznatljivo samo onima koji su već unutar toga kruga moći. S druge strane, dok je društveni sustav moći postajao sve složeniji i sofisticiraniji te samim tim sve jači i dublji, svakodnevni čovjek, čije je mišljenje tvornički fragmentirano i tako sustavno onesposobljeno za filozofski uvid u cjelinu, postajao je u svojim mogućnostima kritičke percepcije te moći sve ograničeniji i samim tim sve nemoćniji i neslobodniji.

Izvor:
Svjetlo riječi