Objavljeno:
18. 12. 2019. 09:00

Došla je do spoznaje da je ona „Božja glasnica” koja poziva na reformu Crkve, a njezini mistični darovi samo potvrda vjerodostojnosti za Kristova namjesnika na zemlji.

Piše: fra Damir Pavić

Kao što školjke u svojoj utrobi rađaju predivne bisere, tako je i povijest jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve kroz minula stoljeća iznjedrila nebrojeno mnoštvo svetačkih bisera nestvarne ljepote. S mnogih od njih potrebno je uvijek iznova skidati patinu zaborava kako bi ponovno zasjali prvotnim sjajem pokazujući nam neprolazni sjaj evanđeoske istine. Stoga, ovaj put želim progovoriti o jednoj neobičnoj, malo poznatoj ženi. Povijest Crkve je više pamti kao utemeljiteljicu sestara Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, poznatijih kao teatinke. Međutim, ono što ju čini posebnom jesu njezini mistični doživljaji i Kristove rane kojima je bila obilježena te je zbog toga bila podvrgnuta rigoroznim provjerama od strane Crkve. Njezino ime je Ursula Benincasa.

Budući da su njezine ekstaze započele već u 10. godini života, već od malih nogu suočila se sa sumnjičenjima i optužbama. Iako su njezinu bolest pokušali liječiti različitim lijekovima s godinama su mistična iskustva postala sve jača i nevjerojatnija. Tako je jednom prilikom u prepunoj crkvi, nakon primanja svete pričesti, njezino tijelo jednostavno lebdjelo u zraku! Nikakvo čudo da je narod opsjedao njezinu kuću i pratio je u stopu, želeći nazočiti njezinim mističnim iskustvima, ali i tražeći duhovnu pomoć u svojim potrebama. Te neobične manifestacije bile su povod za jedan od najznamenitijih crkvenih procesa provjere kojima se podvrgavaju sveci i stigmatizirane osobe.

Ursula je uskoro utočište našla na brežuljku sv. Elmo iznad Napolija, gdje je započela pustinjački život sklonivši se tako od bolesne znatiželje. Na tom mjestu kasnije će izrasti najprije crkva, a onda i samostan koji će postati kolijevka sestara teatinki. Boraveći u samoći, kako to često biva u životima svetaca, pokornica je prosvijetljena božanskim nadahnućem shvatila svoje poslanje. Došla je do spoznaje da je ona „Božja glasnica” koja poziva na reformu Crkve, a njezini mistični darovi samo potvrda vjerodostojnosti za Kristova namjesnika na zemlji. Tako se 1582. zaputila u Rim kada je na Petrovoj stolici sjedio papa Grgur XIII. Nakon susreta s ovom karizmatičnom ženom, vodeći se praksom Crkve koja ne prihvaća olako nadnaravne pojave već ih temeljito ispituje, papa je imenovao povjerenstvo čiji član je bio i glasoviti Filip Neri, svetac koji je posjedovao nadnaravni dar razlikovanja duhova, ali i čvrsti, pomalo okrutni pristup provjere vjerodostojnosti, tj. utvrđivanja podrijetla neobičnih pojava.

Čuven je tijek provjera kojima je bila podvrgnuta Ursula Benincasa. Već u samom početku Filip Neri ju je tretirao kao duševno bolesnu i umišljenu prevaranticu, želeći do pojedinosti kušati njezinu poniznost. Rečeno joj da je opsjednuta zlim duhom te poslana u Rim. „Čuvaj se”, rekao joj je Filip, „raskrinkat će se tvoje ponašanje i bit ćeš teško kažnjena.” U tom trenutku Ursula se bacila svecu pred noge, rekavši kako zaslužuje svaku kaznu i zamolila ga da joj pomogne ako se radi o demonskom tlačenju jer želi biti dobra kršćanka. U tom trenutku pala je u ekstazu. Nepomično ležeći boli su je iglama i bezuspješno pokušavali pomjeriti ukočene udove. Kada je došla sebi optužena je da je sve to rezultat bolesti ili magije.

Uskoro su je odveli u kapelicu, gdje je nakon primanja svete pričesti također pala u višesatnu ekstazu, a kardinal San Severino je uz asistenciju brojnih svećenika započeo nad njom vršiti obred egzorcizma. Kada joj se obratio riječima: „Zapovijedam ti u ime Oca, Sina i Duha Svetoga da kažeš tko si!”, Ursula je došla k sebi te s preobraženim licem i jakim glasom odgovorila: „Ego sum qui sum – Ja sam onaj koji jesam!” Iako su svi bili potreseni onim što su čuli, egzorcizam je nastavljen. Rečeno joj je kako zaslužuje smrtnu kaznu zbog takvoga bogohulnog odgovora. Zatim joj je pristupio Filip Neri i ispred njezinih očiju držao raspelo. Ursula je s ljubavlju gledala u raspelo ljubeći ga. Na pitanje tko je na križu odgovorila je: „To je Isus” i ponovno pala u ekstazu. Znajući da demon ne podnosi pogled svećenika, nepomično je gledao u njezine oči, na što je ona s takvom snagom izgovorila ime Isus da se svetac preplašio.

Na jednom preslušavanju nasumice je otvoreno Sveto pismo i odabran tekst sv. Pavla: „Znam i oskudijevati, znam i obilovati…” (Fil 4,12), te je od nje zatraženo tumačenje. Odgovorila je kako je neznalica, ali da će poslušati. Zatim je s takvom bistrinom i rječitošću protumačila spomenuti tekst da su svi ostali zapanjeni. Najteža kazna bila je kada su joj zabranili svetu pričest, molitvu i znak križa, a u isto vrijeme dodijelili najteže poslove. Posljednja provjera bila je kada su joj na pričesti ponudili neposvećenu hostiju. Mirno je odgovorila: „Što mi to dajete u ime moga Gospodina Isusa? Želite li da Bogom držim neposvećenu hostiju?” Ovo je sv. Filipu Neriju bila konačna potvrda božanskoga podrijetla njezinih mističnih doživljaja i svetosti života. Proces beatifikacije nije, nažalost, okončan do današnjega dana.

 

Izvor:
Svjetlo riječi