Objavljeno:
22. 12. 2020. 11:15
Stjepan Lice

Dogodi se da neki mostovi u neko vrijeme ostanu postrance od glavnih putova. Život se premješta nekamo drugamo, slijedi nova vremena, nove tokove.

Most oko kojeg su se nekoć ljudi silno trudili, kojim su se nebrojeni služili, postupno je - ili odjednom - lišen svoje svrhe. Ne i svoje poruke.

Jer mostove uvijek treba graditi. I ne pitati odviše hoće li biti onih koji će preko njega prelaziti. Ne pitati kako će ga s druge strane dočekati. Hoće li? Ne pitati koliko će trajati.

Mostograditelji znaju: nije moguće izgraditi most, most koji će poslužiti, ne ugradi li se u njega čitavu dušu. Oni znaju: svako vrijeme treba svoje mostove. Znaju i da se stari mostovi nerijetko pokažu onim najnovijima, najpouzdanijima.

Mostovi nas podsjećaju na ljudsko srce. Do kojega nam je doprijeti. Koje nam valja ponijeti kad polazimo u susret.

U neko vrijeme shvatimo da živimo na mostovima. Da su mostovi najpouzdaniji dom i zemlji i nebu, i da od njih ništa rukotvoreno nije više nalik zagrljaju.

Izvor:
Svjetlo riječi