Objavljeno:
11. 10. 2022. 09:15
Foto: Dijana Muminović

Ova tvoja pjesma koja je ostala na tvom stolu kao zadnja jest ustvari svojevrsni hommage koji si nesvjesno napisao sam sebi

Piše: fra Janko Ćuro

Na fra Ivanovom stolu ugledao sam list papira na kojem je bila zapisana njegova zadnja posve franjevačka pjesma "Mrvice":

Otvorim prozor, ujutro,
mrvice kruha stavim na nj,
možda će doći ptice;
ne dođu li, dođi Ti,
to su mrvice srca.

Kamo god pogledam, vidim Tebe.

Uđem u ružičnjak, ujutro,
između prstiju prospem šećer,
možda dođu mravi;
ne dođu li, dođi Ti,
to je šećer s usana,

kuda god krenem, srećem Tebe.

Ujutro odšetam do obale,
mrvice kruha bacam u more,
možda će doći ribe;
ne dođu li, dođi Ti,
to su mrvice srca;

koji god val priđe,
vidim Tebe.

Ovaj put prišao ti je zadnji val, onaj koji nazivamo smrt, dragi školski kolega i subrate, a to je val kojemu nijedan smrtnik ne može umaći. Iznenada ti priđe u četvrtak navečer da te trajno uroni u Njega, Boga, stvoritelja same biti života. Ova tvoja pjesma koja je ostala na tvom stolu kao zadnja jest ustvari svojevrsni hommage koji si nesvjesno napisao sam sebi. U pjesmi si objasnio samu bit svojega ovozemaljskog postojanja koja se sastojala od svakodnevnih mrvica dobrote i ljubavi za razočarane i usamljene, mrvica razumijevanja i povjerenja za tužne i nesretne, mrvica vremena i prostora za goste i putnike, mrvica vječne mladenačke zaljubljenosti u Boga i čovjeka, mrvica praštanja i prihvaćanja za otpisane i odbačene i mrvica stiha za sanjare i one koji nikad ne prestaju tražiti. Samo od takvih mrvica čovjek u sebi može poticati život, jer od takvih mrvica čovjek ne samo da postoji nego on čovjekom biva. Kao što kamenčići zaokružuju mozaik, tako su, dragi fra Ivane, ove plemenite mrvice zaokružile tvoj ovozemaljski život franjevca, svećenika i pjesnika.

Dobro si razumio da živimo u nesavršenom svijetu ovakvi nesavršeni, ali jedinom Savršenom uvijek okrenuti. Svjestan si bio da tvoj život nije bio savršen kao što sam sada ja svjestan da nije ni moj. Ali Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen, uzvraća Isus samodopadnim i samodostatnim „pravednicima” i njihovoj virtualno savršenoj bezgrešnosti. Jasno mi je, također, da poneka slova u rečenicama života svakoga čovjeka pa i tvoga i moga mogu biti nagnuta, preskočena, nepotpuna i nejasna, ali ona ipak ne mogu umanjiti niti promijeniti smisao ni jedne jedine rečenice koja se ispisuje rukom evanđeoske olovke sačinjene od ljubavi prema Bogu i čovjeku. Da, još jednom da se ponovi: ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku. Koliko ljubimo Boga znat ćemo prema tome koliko ljubimo čovjeka, koliko u čovjeku, a osobito u onom najmanjem, ljubimo Boga. Zar upravo to nije bila glavna tema tvojih pjesama i propovijedi? Možemo sada diskutirati koja je tvoja pjesma bolja ili koja je tvoja propovijed bila inspirativnija, ali svi se odmah možemo složiti oko činjenice kako smo se uvijek lijepo osjećali u tvom društvu, a to je ono što čovjek nikad ne zaboravlja.

Znam također da su tvoja dobrota i djetinje, gotovo naivno, povjerenje u čovjeka privukli oko tebe mnogo dobrih ljudi, ali – kako to već biva – i onih koji su bili manje dobronamjerni. I ovdje si pokazao svoju širinu prihvaćajući i takve ljude. Nisi ih tjerao od sebe niti si se od njih ograđivao. Velika je to stvar. Lako je ljude otpisivati, teško je ljude ustrajno pokušavati upisivati u Knjigu života. Nisi ljude razvrstavao na dobre i loše, jer si se držao evanđeoske Isusove pouke kako mi nismo pozvani niti trebamo trgati korov iz pšenice jer bi se lako moglo dogoditi da s korovom iščupamo i koji klas pšenice. A to bi tek bilo strašno i teško samom sebi oprostivo. Znao si da će to najbolje razvrstati sam Stvoritelj i to tek onda kada dođe vrijeme žetve.

Zato, neka te Gospodin nagradi za svako dobro djelo i utješnu riječ koje si kao mrvice prosipao i nesebično dijelio. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

Izvor:
Svjetlo riječi