Objavljeno:
08. 07. 2022. 12:45

Fra Ivan Franjo Jukić, rođen u Banjaluci 8. srpnja 1818. godine, bio je franjevac, prosvjetitelj, pjesnik, publicist, putopisac, jezikoslovac, hrvatski preporoditelj, književnik, kulturni, znanstveni i politički djelatnik. Zaređen je u Fojnici, a filozofiju je studirao u Zagrebu, te teologiju u Veszprému i Dubrovniku.

Njegov poznati memorandum Osmanska vlada, naslovljen „Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini, koje ponizno prikazuju njegovom veličanstvu sretnovladajućem sultanu Abdul-Medžidu”, predstavlja prvi nacrt građanskog ustava, nadahnutog Europom, u povijesti Bosne i Hercegovine. Danas je taj tekst prepoznat kao jedan od onih iz kojega se vrlo lako iščitava cijeli raspon interesa kojima je fra Ivan Franjo Jukić bio posvećen. U njemu navodi niz zahtjeva sultanu, govoreći o tome što u Bosni treba popraviti kako bi se kršćanstvo održalo, a građanima vratilo ljudsko dostojanstvo te od Boga data i od cara priznata sloboda:

„Preko 600 000 kristjanah živi u ova dva ejaleta Bosne i Hercegovine Vaših viernih podložnikah, koji oslanjajući se na svoju viernost prema visokomu turskomu devletu za četiri stolietja zasviedočenu, ponizno mole, da po prirođenoj sebi dobroti pogledate na naše uzdisaje pobožne, te nam sliedeće milosti dopustiti i pokloniti blagoizvolite:

1. Da se više nezovemo raja, već građani i državljani cielokupnog turskog carstva, uslied toga:

2. Na sudu da smo jednaki s Turcima, zato unapriedak: ne po vierozakona prednosti, već da po pravdi bude izrečena osuda, zato:

3. Sve šure, da budu sastavljene iz jednakog broja članovah oba vierozakona, turskog i kristjanskoga.

4. Danke i poreze kristjani svoje, a Turci svoje napose da kupe i veziru predaju.

5. Danci i porezi da se nerazrezuju po broju kućah već po imanju i posiedovanju.

6. Harač, što sad kristjani od mužke glave plaćaju, da se za naviek digne, kanoti jednakosti državljanskoj protivan, zato:

7. Da se kristjani primaju u vojnike koliko u nizame toliko i u redife i da imaju svoje svećenike.

8. Carska desetina od žita i siena, da se uračuna u porez i da se u novcima daje.

9. Kmeti gospodarima, da samo od žita, siena i duhana plaćaju šestinu, a gospodari da nisu dužni kmetskog poreza plaćat, a ovi opet da nisu dužni gospodarima dohodak kućama nositi.

10. Da nikad gospodar samovoljno nemože kmeta sa zemlje dignuti, već ako dokaže na sudu njegovu nevaljaštinu, a u tom slučaju da ima kmetu trošak platiti, što je ovaj potrošio krčeći, sadeći voćke i zgrade načinjajući.

11. Beglučenje gospodarima, želimo, da se više nikad neuvodi.

12. Prenos vezirah, vojnikah i carskih kapidžiah neka se iz zemaljske kese plaća.

13. Opravljanje putovah i mostovah, uvođenje pošte i ostalih potrebitih sriedstvah za promicanje trgovine i zanatah, da se što pria o zemaljskom trošku započme.

14. Da se o zemaljskom trošku uvede štamparnica za kristjane.

15. Da je slobodno kristjanima grčkog obreda sebi posebi arhiepiskopa i episkope izbirati, koji jezik i običaje zemaljske znadu, a ove za odobrenje vašemu veličanstvu prikazati.

16. Slobodno obsluživanje svog vierozakona; uslied toga, da nam je slobodno: stare crkve i monastire popravljati, razširivati i gdie je potrebito iznova graditi; zvona i zvonike imati i javno naše obrede obdržavati.

17. Da se pazari s nedielje prenesu na drugi radietni dan.

18. Da je slobodno svakoj obćini: učionice – škole – zavoditi, učitelje potrebne iz druge zemlje zovnuti, i ovi, da se iz zemaljske kese plaćaju; da je slobodno učenike radi većeg napredka u druge države slati.

19. Da bi se i od nas učenici primali u carigradsko učilište liekarsko i inženirsko na carski trošak.

20. Da možemo dva naša pouzdana čovieka imati, o našem trošku, kod visokog vašeg devleta, koji će naše želje i molbe vama vierno priobćavati, kod državnih sudovah glas imati i državne naredbe nama priobćavati.

21. Da se svi činovnici kristjanski i turski iz zemaljske kese plaćaju, da nebi morali od mita i globe živiti.

22. Da se krvarina ukine, da krv ubijenog ne plaćaju obćine, već sudac neka ubojicu hvata.

23. Da se Bosna i Hercegovina opet sjedine pod jednim vezirom: ovo bo u obziru ekonomičkom bilo bi za blagajnu i narod vrlo probitačno.

24. Trgovina i zanati, brez obzira na vierozakon neka su svakomu slobodni i pristupni.

25. Da se o svim zemaljskim dohodcima i troškovima javno računi vode i narodu priobćivaju.

26. Da nam se carske i državne zapoviedi i naredbe pokraj turskoga i bosanskim jezikom priobćuju; jerbo po dosadašnjemu priobćivanju, nikad podpuno nismo znali, šta nam se zapovieda i naređuje.

27. Da nam je slobodno sastajati se brez oružja i dogovarati o stvarima školskim, književnim i ekonomičkim.

28. Da nam je slobodno u druge države izvan carstva seliti se.

Ovo su naše ponizne želje i molbe, osnovane po načelu jednakosti, koju vaš dobre uspomene otac, i vi njegov vriedni nasljednik, toliko putah javno i svečano obrekoste, al da se izvede i u život pretvori kod nas u Bosni, neprijatne okolnosti ne dopustiše.

Mi vruće molimo Boga, da takne vaše carsko srdce, te nam se smilujete i više rečene molbe odobrite, koje će carstvo bolje ukriepiti, ako nas toliko robovah pomilujete. Svemogući Bog neka blagoslovi vaše vladanje. Amen.

Na ove „želje i molbe” više hiljadah Vaših podložnikah podpisalo bi se, ali nesmije! Mi smo više putah tamo do vašeg prestolja slali naše ljude, koji su većom stranom od miestnih vezirah poubijani, a mnogi ni danas nesmiju u svoju otačbinu doći zato, što su se usudili vama molbe podnieti ol na njih se podpisati.

Pisano u Bosni 1. svibnja 1850.”

Izvor:
Svjetlo riječi