Objavljeno:
09. 11. 2021. 08:15
Piše: Nikolina Marčić

Svijet je prepun ruku, prepun toliko da je dovoljno ruku i dovoljno kruha. Za sve. Samo kad bismo se jedni drugima primaknuli. Kad bismo se odmaknuli od svoga suviška. Barem od njega – napisao je Stjepan Lice u svojoj knjizi „Prostranije ogledalo”. Svu ljepotu darivanja i primanja osjetila je i danas je živi Magdalena Mišković, profesorica informatike u Srednjoj strukovnoj školi u Orašju koja njeguje i posebnu ljubav prema glazbi.

Magdalena je iz sela Kostrč, župa Tolisa. Zajedno sa svoje dvije sestre i bratom neumorno svira ili uči svirati neki novi instrument. A kako je to sve počelo, otkrila nam je Magdalena: „U ratu nam je jedini izbor bio ili sjediti u rovu i strahovati od granate ili u crkvi svirati i pjevati. Moj ujak, inače svećenik fra Marijan Mićo Živković, stariju je sestru naučio svirati klavir, a najbolja prilika za vježbanje u to vrijeme bilo je sviranje pod večernjim misama na kojima sam i ja pjevala. Tako je naša ljubav prema glazbi, osobito duhovnoj, rasla što je još više došlo do izražaja osnivanjem Frame i benda Tau s kojim smo snimili dva nosača zvuka te nastupali na brojnim misnim slavljima, festivalima, promocijama, zabavama diljem Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Austrije i Njemačke.”

Magdalena je nedugo potom krenula u samostansku školu gdje je naučila svirati gitaru, a nakon toga i sama nastavila tradiciju poučavanja pa tako škola djeluje još i danas, ali osim gitare, djecu se poučava i sviranje klavira. Odlaskom na fakultet njezino djelovanje u župi nije prestalo jer je za sve važnije blagdane uvijek bila prisutna i pomagala, a po završetku studija nastavila je još zauzetije djelovati pa je uskoro ponovno pokrenut dječji zbor koji i danas djeluje. Još jedan zbor na koji je iznimno ponosna i u kojemu pjeva je zbor Adoro. Osim u svojoj župi, instrukcije iz gitare i klavira predaje i u župama Orašje i Grebnice te vodi dječji zbor u Orašju. Za sebe kaže da je osoba koja bez glazbe i Crkve ne može jer je takav život ispunjava.

Magdalena sve svoje aktivnosti provodi volonterski i tvrdi da je to radost koju je običnim riječima teško iskazati, a najveći poticaj na još zauzetije volontiranje jest uspjeh onih s kojima radi i djeluje. Na pitanje gdje i kada se rodila ljubav prema ovakvom načinu življenja, odgovara: „Iskreno, ne znam točno kada. To je ljubav koja je polako rasla, a da je ja nisam bila ni svjesna. Tek kad drugi kažu: ‘Pa ti si učinila nešto veliko’, onda malo razmislim i s ponosom sebi kažem: ‘Da, Magdalena, jesi, budi ponosna na sebe.’ No, onda prespavam i idem dalje jer nema vremena za uživanje u hvalospjevima, nego treba raditi jer je svaki dan prilika za dobra djela.”

Iako je informatika njezina uža specijalnost, glazba, osobito duhovna, neodjeljiv je segment njezina življenja, a svoju je želju za duhovnošću potražila i na drugom kraju svijeta – u Africi. Volonterski je živjela i djelovala u Ruandi u selu Kivumu: „Afrika je zemlja za koju mogu reći da sam u njoj provela još jedan svoj život. Ceste bez asfalta, kuće od blata, voda na kapaljku, kao i struja koju imaju malobrojni, čudnovati prijevozi… Na sve se to čovjek navikne i nekako mu priraste srcu pa se teško vratiti u svoju stvarnost. Ljudi u Africi stalno komuniciraju bez obzira ako netko ne govori njihovim jezikom. Toplina ljudi, njihova nevinost u očima, iskrena sreća i čaroban osmijeh su ono što će me ponovno vratiti Africi”, priča Magdalena, te nastavlja:

„Ono što nikada neću zaboraviti je osjećaj koliko je malo za sreću potrebno. Svaki dan biti s djecom koja te zagrle, osmjehnu ti se bez ikakvoga razloga, a imaju milijun razloga da budu nesretniji od nas, neprocjenjivo je iskustvo.”

Magdalena je boravila u mnogim državama svijeta, no volontiranje u Rimu na nju je također ostavilo poseban trag: „U domu hrvatskih hodočasnika Dr. Ivan Merz provela sam sedam tjedana i s drugim volonterima radila sve što je bilo potrebno – od kuhanja i čišćenja do rada na recepciji.”

A onda je uslijedila šetnja duga 799 kilometara Putem sv. Jakova tijekom hodočašća u Camino de Santiago u Španjolskoj. S ruksakom na leđima i 30 dana bez vodiča bio je pravi izazov, ali „željela sam vidjeti jesam li dovoljno jaka kako bih prošla sve izazove i je li moja vjera toliko jaka da ostanem sama u pustoši, jer bilo je i takvih dijelova gdje sam samo s Bogom mogla izdržati. I izdržali smo. I hvala Mu”, radosno će Magdalena.

Magdalenina priča je još jedna dobra priča koja svjedoči svu ljepotu života i njegova življenja u zajedništvu s drugima. Samo onda kada odlučimo živjeti život, postajemo sretni i počinjemo uviđati blagoslove koje Bog na nas i naša nastojanja izlijeva. Hvala Magdaleni koja je to prepoznala i potvrdila da je život vrijedan samo onoliko koliko sebe darujemo drugome i u njemu prepoznamo odraz Božje ljubavi. Jer, svijet je uistinu prepun ruku i zar bi bilo moguće biti čovjek, a ne dati sebe i ne primiti udjela u ovome dobrome svijetu?

Izvor:
Svjetlo riječi