Objavljeno:
14. 12. 2022. 08:30

Prava snaga Crkve, koja sad posebno dolazi do izražaja, jesu „obični” vjernici, posebno obiteljski ljudi koji svjedoče vjernu supružničku ljubav i otvorenost životu blagoslovljenu brojnim potomstvom

Don Josip Mužić

Živeći u svijetu, vjernici i nesvjesno znaju usvojiti njegova mjerila pa tako nadnaravno sagledavaju isključivo na naravan način. To onda vodi u malodušnost i oblikuje jedan duboko gubitnički stav. Bog u svojoj svemogućnosti sve okreće na dobro onima koji ga ljube (Rim 8,28), a na nama je da otkrivamo to Božje djelovanje i s njime surađujemo.  

Pravočinjenje

Svima nam je dosta jadikovanja i kritiziranja koji opravdavaju lijenost, kukavičluk i predaju. To je salonsko kršćanstvo koje s riječi nikad ne prelazi na djela i širi jalovost. Pitanje stoga nije tko smo mi po imenu i prezimenu, školovanju ili poslu, nego što sam učinio i još bolje što činim za Krista. Pravočinjenje (ortopraksa) jednako je važno kao i pravovjerje (ortodoksija) jer je „vjera bez djela mrtva” (Jak 2,26). Jasno, cilj je jedinstvo života gdje se spaja i nadopunjuje jedno i drugo. Imamo i preveć katoličkih intelektualaca koji se nikad ne izlažu za Krista u strahu za svoje položaje, ili otuđeni od života narcisoidno sve podređuju vlastitom samopromaknuću i pametovanju. Upitno je jesu li takvi ikoga pridobili za kršćanstvo, a neupitno je da su mnoge odbili. Nažalost, neki čak veličaju svoju jalovost pa se tako biskup Erwin Kräutler javno pohvalio kako nije krstio ni jednoga obraćenika za vrijeme svoga dugogodišnjega misijskog djelovanja u Amazoniji.1

Prava snaga Crkve, koja sad posebno dolazi do izražaja, jesu „obični” vjernici, posebno obiteljski ljudi koji svjedoče vjernu supružničku ljubav i otvorenost životu blagoslovljenu brojnim potomstvom te se posvećuju u savjesnom i predanom obavljanju svojih staleških dužnosti. U vladajućoj kulturi smrti opću svijest budi brzorastući pokret za život nerođenih u raznim izričajima, poglavito kroz molitvenu inicijativu „40 dana za život” koja je premrežila naše glavne gradove.

Ozbiljan sakramentalni život omogućava da se unatoč svim protivštinama, pa i onda kada to ljudski gledano izgleda nemoguće, ostane Božji i napreduje u milosti. Na tom planu su prilično zakazali muškarci koji kao da su bogoslužja prepustili ženama koje posljedično sve više preuzimaju inicijativu što daje preostalim muškarcima izgovor da i oni ne dolaze u crkvu. Pobožnost i kreposti nužni su za utjelovljenje vjere u život, ali ako se u ime duhovnosti događa otuđenje od stvarnosti i prešutno odbacivanje svoga križa, onda to nije više kršćanstvo. To je jednostavno u funkciji duhovne kastracije kako to nalazimo na nekim popularnim katoličkim portalima gdje je posve odsutan proročki govor i čije je djelovanje svodivo na devizu što manje se ikome zamjeriti i pri tome što više zaraditi. Liturgiju jedni banaliziraju zbog svoje slabe vjere i prikrivene nevjere, kao takozvani naprednjaci, a drugi je krivotvore u ime neke svoje karizme koja ne mari za pravovjerje. Zajednički ishod je rušenje nadnaravnoga u Crkvi. Bez obzira na dobre nakane i neke dobre plodove to se nikako ne može opravdati. Alternativa nastaje iz „baze” jer u velikom broju vjernici pohađaju zornice u došašću, a raste i broj onih koji idu na svete mise preko tjedna. Euharistija tako ponovno vraća svoje središnje mjesto u vremenu. Brojne župe su uvele tjedno klanjanje pred Presvetim, a u mnogim našim gradovima zaživjelo je trajno euharistijsko klanjanje što pokazuje porast vjere u stvarnu nazočnost Isusovu pod prilikama kruha i vina. Sve više se uočava, posebno kod mladih, otkrivanje ljepote liturgije i zauzimanje za njezinu izvornost, pa tako i preko staroga latinskog obreda.

Izgradnja

Vjerska izgradnja je velikim dijelom neodgovarajuća, nedorasla izazovima vremena ili površna pa tako primjerice mnogi vjeronaučni udžbenici više služe za neku umsku razonodu nego za stjecanje znanja. Nakon dugogodišnjega sustavnog vjeronauka u školama i župama ogromna većina mladih primivši sakrament krizme napušta Crkvu. Uzroci toga su višestruki, ali nedvojbeno je da značajan dio odgovornosti snose i vjeroučitelji, kako laici tako i klerici. Porazno je za roditelje da uz veliki trud i izdatke podižu svoju djecu da bi na kraju oni postali bezbošci ili još gore protubošci – moderni janjičari.

S druge strane, u rijetkim slučajevima, kada se dobije ispravna izgradnja, ne zna se cijeniti jer se nije prokušala u borbama s neprijateljima i evangelizaciji. Kriterij uspješnosti jednoga vjeroučitelja trebala bi biti obraćenja, duhovna zvanja i rast vjere. Istinski apostolat je najveće djelo milosrđa jer pridonosi spašavanju duša, a ujedno je i nužan za osobni rast. Raduje da se sve više laika osobno upoznaje sa Svetim pismom i nad njim razmatra. Za kršćanina uvijek vrijedi poruka Benedikta XVI.: „Samo onaj koji se stavlja prije svega u slušanje Riječi može potom postati njezin navjestitelj. On doista ne treba naučavati neku svoju vlastitu mudrost, već mudrost Božju, koja često izgleda ludost u očima svijeta.”2 Istodobno se kod mladih naraštaja, poglavito svećenika, događa otkrivanje pravovjerja i bogatstva tradicije. U sve većem medijskom jednoumlju vjernici vrednuju proročki govor pastira, istina rijetkih, koji nepotkupljivo raskrinkavaju zlo i navještaju cjelovitu istinu.

Osjećaji su sastavni dio našega bića i ne trebamo ih se lišiti jer oni daju puninu. Ali ne smije im se robovati, nego ih treba držati u vlasti jer oni moraju služiti nama a ne mi njima.  Ako zakažu bez naše krivice, nastavit ćemo na onom što nam je povjereno, a da od toga ne pravimo tragediju kao što je to činila majka Terezija iz Kalkute i toliki sveci. Bog zna što čini i sve okreće na dobro onima koji ga ljube pa tako preko suhoće uči dušu da ne traži vlastitu ugodu nego samo Boga. Konačni cilj katolicima nije nikakav hedonizam pa ni duhovni koji idolatrizira osjećaje, ne bez utjecaja nekih protestantskih duhovnih pokreta i New Agea. Nutarnje kušnje su neophodne jer srce treba upoznati i zavoljeti križ. Stoga apostol Jakov kaže: „Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću” (Jak 1,2-3). A na to se nastavlja Isusova poruka: „Tko ustraje do kraja bit će spašen” (Mt 24,13). Do spasenja se dolazi preko bolnoga nutarnjeg očišćenja koje treba iznijeti nepokolebljivo s pouzdanjem u Božju ljubav da bi se u raspetom srcu otkrila radost. Istinski vjernik traži iznad svega volju Božju i njoj se dragovoljno prilagođava i podlaže.

Borba

Osvještavanje postojanja đavla i njegova djelovanja koje se događa preko raznih molitvenih zajednica je pozitivno i potrebno posebno danas kada se on razmahao, a pastiri o tome mahom šute. No ne smije se u tome pretjerati tako da nas strah paralizira ili da sve pripisujemo Zlome pa i ono što zavisi od nas. Tada se lako zaustavi život i ide se od jedne do druge molitve oslobođenja i čovjek postane ovisan o raznim „karizmatičarima”. Istinski odgovor na duboku krizu vjere koja nas pogađa jest osobna svetost na koju je svaki kršćanin pozvan. Tada eventualne karizme nisu zasjenjene ljudskim manama ili naumima i lišene su zloupotreba. U poplavi magijskih ponuda i smrtnih grijeha đavao je sve agresivniji i arogantniji u svom djelovanju. No ipak, malo je doista opsjednutih kojima je potreban egzorcizam, a puno je opsjednutih koji mogu uz pomoć Božju i svoj angažman probiti opsadu.

Napuštanje svijeta od strane pustinjaka nije bio nikakav bijeg od borbe, nego naprotiv njihov dragovoljni odlazak na prvu liniju bojišnice gdje su se izravno hvatali u koštac s najopasnijim neprijateljem – đavlom i zdušno surađivali s milošću da što prije postanu sveti. Zaštita djece od negativnih utjecaja je potrebna, no odgoj ih treba spremati na izazove koji ih čekaju vani kad jednom budu prepušteni sami sebi u nesklonom ili protivnom okruženju. Stalni život pod staklenim zvonom, kao kod nekih Bogu posvećenih osoba, ne podiže prekaljene borce nego duhovne bogalje. Ohrabruje da mnogi danas otkrivaju Krista na teži način učeći na vlastitim greškama i zabludama svijeta.

Kao narod, dijelom i zbog činjenice da dugo nismo imali svoju državu, skloni smo individualnosti i to bi trebalo pretvoriti u našu prednost. Doista, u ovim vremenima otpada kada su praktički sve strukture društva u rukama neprijatelja kršćanstva samostalni pojedinci mogu učiniti puno i dovesti do duhovnoga preporoda. Njih bi trebala resiti duhovnost katoličkih vitezova koji su vojevali za pravovjerje pod zaštitom i zagovorom Majke Božje. Marijanska pobožnost održala nas je tijekom povijesti u suočavanju s raznim krivovjerjima kao i u borbi za narodnu samobitnost i danas, nakon komunističkih progona i postkoncilskih omalovažavanja nekih „modernih” teologa, sve više izlazi samosvjesno i ponosno u javnost. Gospa i dalje čini čuda i tjelesna i duhovna, kako se očituje posebno u našim svetištima. Mladi u sve većem broju otkrivaju Mariju kao svoju majku i zdušno prigrljuju molitvu krunice i hodočašća, posebno ona pokornička, kao konkretne izričaje zahvalnosti, ljubavi i prošnje. Nije slučajno da nam je upravo po Bogorodici obećana pobjeda nad sotonom (Post 3,15).

Zaključak

Teška su ali ujedno i milosna vremena danas za katolike. Unatoč svim slabostima, manama i porocima koji izlaze na vidjelo, sve brojniji su znakovi nade i buđenja u Crkvi koji pokazuju da Bog uvijek ima zadnju riječ. Sv. Irenej Lionski: „Vjeru što smo je od Crkve primili, brižno čuvamo. Kao kakvo dragocjeno blago, zatvoreno u vrsnu posudu, vjera se po djelovanju Duha Božjega, neprestano pomlađuje te čini da se pomlađuje i posuda koja ga drži” (KKC, 175). Za Boga nema nerješivih situacija jer je njemu sve moguće (Mk 10,27). Osjetljiva i neophodna zadaća je učiti na promašajima kršćana na zapadu kako bismo ih izbjegli i ujedno se svugdje povezivati i djelatno surađivati s obnoviteljskim snagama. Dio je katoličkoga duha vrednovati i zadržati svako dobro u Crkvi, bez obzira na to od koga dolazi, i promicati zdravi pluralizam gdje se razni darovi i sposobnosti nadopunjuju.


Ralph Martin, Crkva u krizi, Kyrios, Split, 2022., 31.

2 Benedikt XVI., „Discorso ai partecipanti al Congresso internazionale per il 40° anniversario della Costituzione dogmatica sulla Divina Rivelazione Dei Verbum“, Rim, 16. rujna 2005., na: https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/it/speeches/2005/september/documents/hf_ben-xvi_spe_20050916_40-dei-verbum.html, (13. travnja 2022.).

Izvor:
Svjetlo riječi