Objavljeno:
07. 01. 2023. 09:00
Mile Babić

U suvremenoj Bosni i Hercegovini vladaju tri nacionalna kolektivizma, a u prošlom političkom poretku vladao je socijalistički kolektivizam. Nekad je, dakle, primarna realnost bio klasni (socijalistički) kolektiv, koje se nazivao radni narod, a sad su to hrvatski narod, bošnjački narod i srpski narod. Nekad je vladao ateistički kolektivizam, a danas vlada religijski kolektivizam. Socijalistički je kolektivizam zlorabio odnosno instrumentalizirao znanost, a nacionalni kolektivizam sada instrumentalizira religiju za postizanje svojih ciljeva, točnije rečeno, oba kolektivizma zlorabe ne samo religiju i znanost, nego i cjelokupnu kulturu.

Sociološka istraživanja religijskoga kolektivizma pokazuju da ljudi pripadaju svojim religijskim kolektivima, a pritom ne vjeruju, što znači da nemaju osobne vjere. Kad bi imali zrno vjere, zrno povjerenja jednih u druge, ne bi se uzajamno mrzili i ubijali, nego bi u povjerenju surađivali. Svi naši kolektivizmi prisutni su na svim područjima i razinama ljudskoga djelovanja u BiH i svi imaju istu bit, istu logičku formu (logische Form, Ludwig Wittgenstein), tj. istu logiku. U svakom kolektivizmu pojedinac ili individuum sveden je na pukog člana kolektiva i ne smije biti ni u čemu drukčiji od kolektiva. Kolektiv je uvijek shvaćen kao uniformirana i homogenizirana cjelina, i u takvom je kolektivu sloboda čovjeka pojedinca suspendirana, jer ne smije misliti svojom glavom, nego mora slijediti vođu svoga kolektiva. Oni pak koji drukčije misle proglašavaju se izdajicama, stranim plaćenicima i mrziteljima vlastitog naroda.

U svakom kolektivizmu postoje stotine manjih ili većih kolektivizama jer se naši ljudi u BiH jednostavno ponašaju kolektivistički, tj. formiraju manju ili veću grupu koja napada pripadnike druge grupe unutar vlastitog kolektiva. Prijelaz iz jednoga kolektivizma u drugi nije nikakva promjena, jer takav čovjek ostaje i dalje kolektivist. To pokazuju očiti prijelazi iz ateističkoga kolektivizma u religijski i iz socijalističkoga u nacionalni.

U kolektivističkom mišljenju naš je kolektiv bezgrešan, posve čist od grijeha i zla. I kad domaći i međunarodni sudovi osude pripadnike našega kolektiva za zločine počinjene u ratu, kolektivisti te presude ne priznaju, a osuđene zločince veličaju kao heroje, svece i mučenike. To je vrhunac moralne i svake druge perverzije. Temeljna je laž da su članovi bilo kojega kolektiva bezgrešni, i ta laž je nasilje nad čovjekom te vodi u mržnju i u uništenje drugih, a time i u vlastito samouništenje. Kolektivisti su, naime, svoj kolektiv proglasili primarnom realnošću (idolom, lažnim božanstvom), i sve drukčije od sebe smatraju neprijateljima koje treba uništiti. To nas vodi u moderno barbarstvo, čiji vrhunac čine koncentracijski logori. Zaboravlja se da je i neprijatelj čovjek. I kad ga ubiješ u obrani, treba ga pokopati kao čovjeka i obilježiti mu grob imenom i prezimenom (kako nam pokazuje Sofoklova Antigona već u 5. st. pr. Kr.), a ne ga baciti u jamu, pa ga još naknadno prenositi iz jame u jamu i tako činiti nove zločine.

Oni koji u ime bezgrešna kolektiva ubijaju slobodne i odgovorne pojedince najveći su neprijatelji demokratskoga iskoraka svoga vlastitog naroda i svoje vlastite države. Nepogrešivi kolektivizam vodi u uništenje drugih i istodobno u vlastito samouništenje. Upravo nosioci takva kolektivizma uništavaju vlastiti narod, koji usnama, tj. samo deklarativno i licemjerno brane. Zaključak glasi: nema bezgrešna kolektiva na ovome svijetu. U svakome kolektivu ima dobrih i zlih ljudi. Linija dobra i zla ne prolazi između različitih kolektiva, nego kroz srce svakoga čovjeka pojedinca. Bezgrešni kolektivizam je nasilje nad živim i slobodnim čovjekom.

Bez slobode pojedinca koji je nesvediv na svoj kolektiv nema ni moralne niti bilo koje druge obnove. Temeljna je sloboda – sloboda savjesti, misli i govora. Promjena nabolje može nastati samo iz slobode, a ne iz straha i prisile.

Izvor:
Svjetlo riječi