Objavljeno:
04. 03. 2022. 09:30

Mi smo neracionalni, ali tvrdim kao ekonomist, da i s ovakvim Dejtonskim mirovnim sporazumom mi možemo naći racionalna rješenje

Razgovarala: Anamarija Ćuro

Željko Šain rođen je 30. prosinca 1954. godine u Kaknju. Ekonomski fakultet u Sarajevu završio je 1977. godine, zvanje magistra ekonomskih znanosti stekao 1988. godine, a potom i zvanje doktora ekonomskih znanosti 2004. godine. Na ovom fakultetu je redovni profesor i član Katedre za financije. Prvi je doktor znanosti iz aktuarstva u osiguranju u povijesti Bosne i Hercegovine te prvi predsjednik Upravnoga odbora Agencije za osiguranje u BiH. Obnašao je funkcije dekana Ekonomskoga fakulteta u Sarajevu (2012. – 2016.) te člana Upravnoga vijeća Centralne banke BiH (2009. – 2016.). Svoje konzultantske usluge davao je u preko 250 pravnih osoba. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja, autor velikoga broja knjiga, publikacija, monografija, znanstvenih i stručnih radova te sudionik brojnih međunarodnih i domaćih projekata, skupova i komisija. Hobi mu je rad, kako sam voli kazati, a počeo je raditi s 5 godina ministrirajući i brojeći milodare u crkvi u Kraljevoj Sutjesci.

Ekonomska stabilnost jedan je od glavnih pokazatelja stanja jedne države. Jesmo li mi zreo narod koji može uvesti red u državu?

Reći ću odmah završnicu pa ću dati objašnjenje: nažalost, mi nismo zreo narod. Dokaz za ovo što tvrdim jesu povijesne činjenice, jer su ono što svi dobro osjećamo. Prvo ću reći sa stajališta državotvornosti i osjećaja domoljubnosti. Bosna i Hercegovina bila je suverena država do 1463. godine. Onda je došla osmanska vlast i faktički smo prelazili iz jedne vlasti u drugu koja nije bila izravno bosanskohercegovačka. Svoju je suverenost formalno BiH povratila 1992. godine, dakle nakon 529 godina. U tom vakuumu puno toga se izgubilo, pa i osjećaj pripadnosti i ljubavi prema Bosni i Hercegovini. I to je jedan od razloga zašto nismo sazreli kao narod Bosne i Hercegovine. Druga moja teza, odnosno tvrdnja, dolazi sa socioemotivnoga stajališta. Mi, u najvećoj mjeri, nismo izgradili iskrenu ljubav prema BiH. Bosna i Hercegovina je za mnoge ljude samo mjesto rođenja i mjesto gdje eventualno žive, ali sva osjećanja i ljubav prema domovini su negdje drugo. Je li to u Hrvatskoj, Srbiji, Turskoj…, jednostavno kao da nemamo još dovoljno korijenja da bismo voljeli svoju domovinu i državu. Treća tvrdnja je da mi nismo ni vjerski sazreli. Mi u Bosni i Hercegovini gdje živi više naroda zaboravljamo da treba uistinu ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe da bismo sretno i sami živjeli u jednoj heterogenoj zajednici. No, mi kao da u tom pogledu nismo sazreli ili nas politika previše truje. Nismo dovoljno, izrečeno suvremenim rječnikom, pismeni da bismo mogli shvatiti Božje riječi koje trebamo primjenjivati u svom svakodnevnom životu. Dokaz za tvrdnju da mi nismo zreo narod je postojanje Dejtonskoga sporazuma i prisutnost visokoga predstavnika. Da smo mi zreo narod, mi bismo drukčije riješili naše nesporazume. Ne bi ni rata bilo. Dakle, u tom pogledu, mi se moramo vratiti evanđeoskim porukama. Ne samo mi katolici vjernici nego svaki čovjek, jer pred Bogom smo svi jednaki. Čovjek kao pojedinac je nesavršen i zato mu treba znanje, treba mu stup vjere.

Federalni premijer se neprestano hvali kako je prosječna plaća dostigla 999 KM. Trebamo li zapravo gledati prosječnu plaću u realnom sektoru, odnosno iz obračuna prosjeka izuzeti plaće ministara, zastupnika i drugih javnih lica kako bismo dobili realnu sliku?

Statistika je uvijek jedna kategorija koja govori nešto, ali iz čega mi bit zapravo ne vidimo. Reći ću jako jednostavno, svi po ovoj statistici jedemo sarmu, ali netko će jesti samo meso, netko rižu, netko kupus, a netko možda neće imati ni vode popiti. Dakle, u pravu ste. Da bismo bolje sagledali socijalnu sliku, ne samo općenito društva nego pojedinaca i socijalnih skupina, morali bismo razlučiti kako se po socijalnim skupinama živi. Daleko objektivnija slika bi bila kada bismo rekli tolika su primanja običnih radnika, tolika ljudi na funkcijama, a ne sakrivati i umotavati sliku koja kaže da imamo takvu prosječnu plaću. Međutim, ni ta prosječna plaća ne daje dovoljno novca za potrošačku košaru. Ona je otprilike 1/3 osnovnih potreba čovjeka. Dakle, nimalo lijepa slika.

Bili ste član Upravnoga vijeća Centralne banke BiH čije odluke dobrim dijelom utječu na cijenu i dostupnost novca u gospodarstvu. Koliko ste zadovoljni trenutnom monetarnom politikom BiH?

Gledajući s aspekta kako je regulirana, monetarna politika Bosne i Hercegovine je dobra jer mi imamo specifičan propis vezan za Centralnu banku. To je poslovanje po načelima valutnoga odbora što znači da svaka jedinica domaće valute mora imati potkrepu u deviznim rezervama. Dakle, nama se u međunarodnim financijskim okvirima ne vjeruje do kraja da smo zreli i sposobni samostalno voditi monetarnu politiku kako nas to uče udžbenici, knjige i normalan rad centralnih banaka u zemljama koje su pravno i politički stabilnije i koje imaju centralnu banku u punom kapacitetu. Daleko veću ulogu u cijeni i dostupnosti novca igra politika koja bi trebala biti u okviru ekonomske politike cijele države Bosne i Hercegovine, koju operativno treba voditi Vijeće ministara (državna vlada) i Parlament BiH. Nažalost, po Dejtonskom mirovnom sporazumu ekonomska politika je u mjerodavnosti entiteta i mi na državnoj razini nemamo ni zajedničku ni jedinstvenu ekonomsku politiku. To nije dobro i nije racionalno. Mala smo država i po četvornim kilometrima i po broju stanovnika mi smo kao jedan prosječni europski grad. Sad zamislite kad bi jedan grad bio tako uređen s toliko ministarstava, s toliko mjerodavnosti – raspao bi se. Prema tome – mi smo neracionalni, ali tvrdim kao ekonomist, da i s ovakvim Dejtonskim mirovnim sporazumom mi možemo naći racionalna rješenja.

S obzirom na povećanje cijena osnovnih namirnica i prosječne plaće građana Bosne i Hercegovine, koji je Vaš savjet kako najbolje upravljati primanjima?

Ima jedna narodna poslovica: „Sirotinju je teško podijeliti”. Kada imamo ovako visok stupanj nezrelosti naroda, u smislu da donosi adekvatne odluke (a to izbori sami potvrđuju), imamo ovako niska materijalna primanja. I kako upravljati tako skromnim financijskim sredstvima? Vrlo teško, reklo bi se narodski. Međutim, i tu ima rješenja. Dozvolit ćete da se opet osvrnem na ono što je realno, a to je naša etnopsihologija, psihologija društvenih malih zajednica i način kako se mi odnosimo prema životu. Mi nismo odgojeni, nažalost, da racionalno koristimo ograničene resurse. Ne želim kriviti bilo koga, nego ukazati tamo gdje možemo napraviti boljitak, gdje se možemo sami preodgojiti i reći kako racionalnije trošiti. Dakle, od korištenja olovke i papira, naših osnovnih životnih namirnica, koliko se samo kruha baci… mi se ne znamo ili nećemo racionalno ponašati. Lakše je kukati nego raditi. Prema tome, moramo svi više raditi i nije sramota bilo što raditi, pošteno i humano, da bi se došlo do novca.

Izvor:
Svjetlo riječi