Objavljeno:
15. 06. 2022. 08:30

Moglo bi se reći da je čovjek, vođen principom koristi, u biti „egzistencijalni fundamentalist”: doživljaj realnosti stalno svodi na ono temeljno koje mu pruža neku stabilnu podlogu i uspješno ga održava na površini snažnih i nepredvidljivih životnih valova

Dr. sc. fra Vili Radman

Ljudski je život daleko složeniji nego što to sebi želimo priznati: riječ je o činjenici pred kojom često zatvaramo oči. Čini se da je jedan od glavnih razloga za tu spremnost da na određeni način zatvorimo oči za složenost svoga postojanja upravo naša pragmatična potreba da pojednostavimo svoje živote. Naime, ovo nam pojednostavljenje omogućava da se s njima nekako lakše suočimo, tj. lakše ih živimo i njima „upravljamo”. U tom se smislu doima sasvim razumnim i korisnim da život svedemo, govoreći modernim žargonom, na temeljne postavke: riječ je o jednom prije svega pragmatičnom i ciljanom pristupu realnosti. I velika bi se većina ljudi u biti složila s ovakvim pristupom te smatrala da on pokazuje razmišljanje jedne zrele i odgovorne osobe. Previše bi se propitivanja oko nekih za svakodnevnicu „nebitnih detalja” držalo uglavnom nepotrebnim gubljenjem vremena i energije te oznakom ako ne djetinjastoga ponašanja, onda sigurno viška vremena čovjeka koji nema korisnijega posla.

U svjetlu bi se toga moglo reći da je čovjek, vođen principom koristi, u biti „egzistencijalni fundamentalist”: doživljaj realnosti stalno svodi na ono temeljno koje mu pruža neku stabilnu podlogu i uspješno ga održava na površini snažnih i nepredvidljivih životnih valova. Svi živimo „pojednostavljenu verziju” života: svi imamo neku svoju ideju života koja bi nam trebala omogućiti kako neki kreativan i praktičan prolaz kroz složenu stvarnost života tako i neku poveznicu s njom. U tom se kontekstu mogu razlikovati pojedinačne i društvene verzije života koje se, načelno, ne bi trebale međusobno isključivati budući da su društvo i pojedinac zapravo dvije strane jedne pojave.

Individualni i društveni smisao života

U okviru svoga razmišljanja o smislu života britanski filozof T. Nagel, analizirajući razliku između života na razini pojedinca i života na razini cjeline, ističe: „Ako išta što činimo ima svrhe, moramo je naći unutar granica svojih života.” Međutim, iako ova osobna dimenzija smisla, možemo reći, ima naravnu i logičku prednost, postavke bi ljudskoga života bile nedostatno shvaćene ako bismo tu stali s njegovim razumijevanjem. Naime, ovu je individualnu perspektivu ipak nužno nadopuniti i jednom širom perspektivom: pitanjem smisla i svrhe života kao cjeline, tj. odnosa našega osobnog života prema nekom širem smislu. Taj „širi smisao” Nagel pojašnjava ovako: „Vaš život može imati širi smisao na više načina. Možete biti dio političkoga ili socijalnoga pokreta koji je promijenio svijet nabolje, za dobrobit budućih generacija. Ili možete svojoj djeci i njihovim potomcima pomoći da bolje žive. Ili možete misliti da vaš život ima smisla u religijskom kontekstu, tako da je vrijeme provedeno na zemlji samo priprema za vječnost u direktnom kontaktu s Bogom.” Naravno, svoj odnos prema toj široj dimenziji smislenosti našega postojanja možemo oblikovati na više načina, ali temeljna su zacijelo dva stava iz kojih onda proizlaze i drugi odgovori: ignoriranje ili prihvaćanje šire dimenzije, tj. konteksta, mreže odnosa unutar koje naš život ostvaruje puni smisao.

Drugim riječima, možemo i trajno ostati samo na razini osobne perspektive, tj. ne napuštati granice svojih života zabavljeni i zadovoljni ispunjavanjem vlastitih potreba ili kako to Nagel opisuje: „Zašto bi u tome bilo ikakvih poteškoća? Možete objasniti svrhu većine stvari koje činite. Radite da biste zaradili novce kojim uzdržavate sebe i, možda, svoju obitelj. Jedete jer ste gladni, spavate jer ste umorni, odete se šetati ili nazovete prijatelja zato što vam se tako prohtjelo, čitate novine da biste doznali što se događa u svijetu. Kad ne biste činili ništa od svega ovoga, bili biste jadni; u čemu je problem?” Međutim, koliko god se ova individualna perspektiva činila opravdanom i razjašnjenom, ona ipak ne dotiče pitanje smisla života kao cjeline, šarolikoga spektra odnosa i sila koji nadilaze granice našega individualnog života, a na njega ipak, na ovaj ili onaj način i vrlo često protiv naše volje, stvarno utječu. Drugim riječima, šira cjelina ima moć nad našim životima koju mi ne možemo kontrolirati –  htjeli mi to ili ne, priznali mi to ili ne. To je cjelovita slika čovjekova života.

Ignorirati tu širu dimenziju značilo bi ignorirati realnost ljudskoga života te ostati zatočen bespomoćno u jednom fragmentarnom svijetu u kojem se samo nama čini da smo svemoćni. Naša pragmatična potreba da pojednostavimo svoj život krije u sebi opasnost trajnoga sužavanja percepcije stvarnosti ukoliko zaboravimo na kontekst njezina nastanka: naša ideja svijeta treba biti otvorene naravi i živjeti od interaktivnoga odnosa sa širom stvarnošću. U suprotnom, ideje postaju našim zatvorom izgrađujući zidove nekog autističnoga umolika koji se na sve moguće načine odupire promjeni koja obično donosi napor i bol jer narušava našu umjetnu zonu komfora.

A moći šire stvarnosti postajemo itekako svjesni kad smo izručeni njezinim silama: jedna od najsnažnijih ideja koja izražava tu moć svakako je ideja „sudbine”. Riječ je o ideji koja prožima zapadnu kulturu od njezinih početaka u grčkim tragedijama i pokazuje čovjekovu nemoć prema neosobnoj i samovoljnoj sili ili silama izvan njegova dosega. Božica sreće i sudbine, Fortuna, kao neki antipod nestalnosti i promjenjivosti ljudskoga života, bila je pak posebno štovana kod starih Rimljana i skoro svako kućanstvo je imalo njezin kip iskazujući tako svoje strahopoštovanje prema tim tajnovitim silama koje upravljaju čovjekovim životom.

Međutim, ne moramo se usredotočiti na sudbinsko tkanje da bismo vidjeli kako se moć šire dimenzije našega života pokazuje i u našem svakodnevnom životu kroz različite odnose, kako individualne tako i one društveno-političke, te ih vrlo često i na nama „tajanstven” način učinkovito oblikuje. Zapravo, vrlo je zanimljivo kako je javni, izričiti govor o društveno-političkoj moći postao nekako politički nekorektan, a umjesto toga se pojma koriste neki drugi koji stvarnost ove moći žele na određeni način ublažiti i, rekli bismo, ljudima učiniti prihvatljivom kao nešto samorazumljivo, do granice nečega nebitnog. Suvremeni pak znanstveni diskurs o moći, od Freuda do Foucaulta, upravo ukazuje na njezinu, često ne tako lako prepoznatljivu, ali ipak vrlo djelotvornu, sveprisutnost i gravitacijsku silu u oblikovanju čovjekova univerzuma na individualnoj i društvenoj razini: od „super-ega” do diskurzivnih „epistema” i „režima istine”. Pritom se, naročito u suvremenim promišljanjima, ističe njezino dinamičko stanje i relacijska narav: „bitak” moći očituje se u odnosu, tj. riječ je o stanju koje prožima fluidnu mrežu odnosa iz koje se naš svijet gradi na mikro- i makrorazini. Kao takva, ona je jedan od temeljnih uvjeta koji ravna izgradnjom čovjekova života očitujući se u različitim oblicima.

Izvori moći u društvu

Iako je „vlast” svakako jedan od najčešćih i najprepoznatljivijih likova društveno-političke moći u svakodnevnom životu, bilo bi pogrešno i površno reducirati moć na taj njezin izričaj. Naime, kako E. Zgodić pokazuje, sam fenomen vlasti kao takve nije u sebi jednostavan i fenomenologija se vlasti ne može svesti na jedan oblik. U svom pokušaju oblikovanja suvremene kratologije, tj. znanosti o vlasti, Zgodić nabraja 43 oblika vlasti te govori o „multiverzumu vlasti” ističući da su „društva i politički režimi liberalne demokracije… u stvari društva polikratije, a ne monokratije”. Neki drugi sociolozi, poput K. Offea i K. Nasha, ukazuju na složenost odnosa u suvremenom društvu te ističu da ta kompleksnost u sebi u stvari teži prekriti stvarne izvore moći u društvu i oslabiti sposobnost demokratskoga društva da te izvore moći kontrolira i njihovo djelovanje kanalizira u pravcu općega dobra. K. Nash ističe: „Kao posljedica modernizacije, društvo se razvilo u krajnje diferenciran i fragmentiran skup podsustava koji podrazumijevaju da ga sada nije moguće svesti pod kontrolu demokratski izabranih predstavnika 'naroda'. Dok je, povijesno gledano, modernizacija omogućila demokraciju, sada je čini nemogućom.” Drugim riječima, kompleksnost društva predstavlja ozbiljnu prepreku u ostvarivanju demokracije ukoliko ona podrazumijeva sudjelovanje naroda i sprovođenje njegove volje. Po mišljenju K. Offea, pak, zbog modernoga nedostatka društvene solidarnosti ni država se, kao institucija tradicionalno oblikovana da povezuje građane, „više ne smatra legitimnom, a i zato što se – s obzirom da je narušena procesima globalizacije – država teško može koristiti u cilju zaštite kolektivnih interesa ili uvođenja reformi za opće dobro”.

Sve u svemu, izgleda da se politički i znanstveni narativ o moći sve više razilaze. Naime, bez obzira na to koliko se glasno i kako često političari zaklinjali u principe liberalne demokracije i vješto krili iza njezinih parola, u znanstvenom se narativu sve više i sve češće propituje njezinu istinsku stvarnost te prema njoj izražava skepticizam ukazivanjem na njezine temeljne promašaje, nedostatke i zastranjenja. Znanstveni se govor o demokraciji sve više pretvara u govor o „demokraciji”, dok se klatno demokracije sve više njiše u njoj suprotnom pravcu: od „moći naroda” (da vlada) do „moći vladanja nad narodom” (zbog njegova dobra, naravno). A svaki pokušaj da se to klatno zaustavi i vrati svom izvornom pravcu vrlo brzo i olako biva spriječen i osuđen kao „populizam”.

Izvor:
Svjetlo riječi