Objavljeno:
28. 08. 2020. 09:15

U povijesti bosanskohercegovačkoga slikarstva 20. stoljeća nezaobilazno mjesto ima Gabriel Jurkić. Likovnu izobrazbu stekao je u Zagrebu i Beču u ozračju secesije i simbolizma. Neka njegova djela iz toga stilskoga razdoblja „smatraju se antologijskim u našoj umjetnostiˮ.

Piše. Marko Karamatić

Iako je Jurkić od 1911. živio u Sarajevu, dugo je ostao prisutan u zagrebačkom likovnom životu i vrlo cijenjen. Sredinom tridesetih godina odvaja se od umjetničke scene u Zagrebu i nastavlja vlastitim putom, ne obazirući se na avangardu i promjenljive likovne trendove.

Rodio se 1886. u uglednoj livanjskoj obitelji čiji su preci došli iz Hrvatskoga primorja. Upisan u prvi razred Niže pučke škole (1892/93), nastavio je školovanje u Trgovačkoj u kojoj je zapažena njegova crtačka darovitost. Potom je pohađao Srednju tehničku školu „građevinskoga odjela” u Sarajevu (1902–1905) ponajprije radi crtanja, koje je međutim imao samo u prvom i drugom razredu. Zbog toga je u trećoj godini napustio školu, vratio se u Livno i kao samouk vježbao crtanje i slikanje. Godine 1906. u Zagrebu se upisao u privatnu umjetničku školu Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije. Godinu dana kasnije, uz Napretkovu potporu, upisao se na tek osnovanu Višu školu za umjetnost i umjetni obrt koju je pohađao godinu dana (1907/08). Pod konac školske godine položio je pristupni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču i, kao prvi Hrvat iz BiH, primljen izravno na četvrtu godinu općega slikarskoga odjela. Zemaljska vlada dodijelila mu je stipendiju od 800 kruna. Studij je završio 1908/09, ali je ostao na Akademiji gdje je pohađao specijalku Kazimira Pochwalskoga (1909–1911), posvetivši se „studiju umjetnosti bosanske historije”.

Rano se ogledao u portretiranju. Godine 1909. Naslikao je portrete Katarine Jurkić, svoje Majke, Mirka Jurkića, Petra Tiješića..., a kasnije (1915), Tugomira Alaupovića, fra Julijana Jelenića, fra Eugena Matića. Portreti su mu u vrhu njegova stvaralaštva te „nije pretjerano reći kako Jurkić podnosi usporedbu s velikim majstorima portretne umjetnostiˮ (Ivanka Reberski).

Ravno naprijed

Početkom 20. st. među hrvatskim umjetnicima javljaju se nacionalne ideologije, među kojima i južnoslavenska. U njezinu duhu djelovali su članovi Društva hrvatskih umjetnika „Medulić”, osnovanoga u Splitu 1908. U njemu su bili brojni umjetnici: I. Meštrović (glavni ideolog Društva), V. Bukovac, E. Vidović, M. Rački, T. Krizman... U tom ozračju i Jurkić se nacionalno senzibilizirao. Ipak nije pristupio „Meduliću”. U objavljenim razgovorima Vjeke B. Jarka s Mirkom Račkim, Jurkićevu distanciranost prema „Meduliću”, Rački je ovako objasnio: „On bijaše rodoljub čistunac. U njegovu hrvatstvu nije bilo ni lijevo ni desno, nego samo – ravno naprijed! A ja sam naginjao jugoslavenstvu.”

Nakon bečke specijalke trajno se nastanio u Sarajevu (1911). Umjetničku vezu sa Zagrebom i dalje je brižno njegovao sudjelovanjem na izložbama i praćenjem likovnih događanja. Godine 1911. u Sarajevu priređuje prvu veliku samostalnu izložbu s 353 djela koju potom prenosi u Umjetnički paviljon u Zagrebu. Prvi se od bh. umjetnika na taj način predstavio u Sarajevu. Razmišljao je o opsežnom povijesnom ciklusu bosansko-hrvatske povijesti i ta tematika dominira na izložbi. Na njoj je izložio i čitav niz studija i crteža koji se danas „kao dio neprocjenjive ostavštine jednog zaokruženog stvaralačkog opusa” (Željka Markov) čuvaju u franjevačkoj galeriji u Livnu. U okviru planiranih povijesnih tema uradio je samo dvije slike: Davor moje gusle javorove i Vila naroda moga (1911). No, izložio je također jednu markantnu sliku naslovljenu Bosanske Alpe ili Malovan (1911) koja, istina, nije sasvim na crti zamišljenoga povijesnog programa, ali jest u znaku zavičajnosti. Njezina druga verzija nastala je 1918. godine. Autor je na obje slike unio motiv pastira i ovaca, a to će se kasnije u njegovim krajolicima učestalo ponavljati kao odjek zavičajnosti. Uzor su mu bili planinski krajolici talijanskoga slikara Giovannija Segantinija koji je slikao pretežno u švicarskim Alpama.

Znakovito je da je Jurkiću (1912) povjereno da sudjeluje u ukrašavanju unutarnjega prostora jedne od najljepših secesijskih zgrada u Hrvatskoj, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (danas Hrvatski državni arhiv), zajedno s istaknutim hrvatskim slikarima kao što su Bukovac, Crnčić, Iveković, Tišov, Rački... U tu svrhu izradio je sliku Grad Jajce. Druga verzija je u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom. Obje su stilski u duhu secesije!

Vrhunac rada

Svoj vrhunac u zalaznom secesijskom razdoblju dosegnuo je slikom Visoravan u cvatu (1914) kojom se „velikim slovima upisao u poglavlje secesije” (Ivanka Reberski). Slika i danas „djeluje svježe, autentično, moderno, možda čak modernije nego u trenutku kada je naslikana” (Azra Begić). U ozračju ratnoga vremena (1914–1918) Jurkić je naslikao niz slika koje odražavaju tadašnje tragične prilike: Bjegunci iz istočne Bosne (1914), Ratna žetva (1916), Kupreški orač (1917). Svaka na svoj način svjedoči o olovnom vremenu ratnoga požara svjetskih razmjera. Ratna žetva slika je snažnoga dojma, na kojoj stari fratri i poljodjelci kose dozrelu pšenicu. Ona nam na znakovit način govori: mladež je gurnuta na ratište, a stari ostali čuvati ognjišta. Sumorna stvarnost jednoga vremena.

U godinama 1919–1921. Jurkić slika impresije pod utjecajem njemačkoga impresionizma, ponajviše Maxa Liebermanna, ali i niza drugih sve do Edouarda Maneta (Pod suncobranom, Moja Majka, Pejzaž, Livno, Stado pred šumom). Godine 1922. priređuje drugu samostalnu izložbu u Zagrebu pod nazivom Zima, u Salonu Ulrich, gdje je izložio 226 slika. Cijela je izložba okarakterizirana kao „simbolika realnog pejzažaˮ (Vladimir Lunaček).

Jurkić se sve više, prema jednom pismu fra Eugenu Matiću, od konca drugoga desetljeća 20. st. okreće svojoj najjačoj unutarnjoj težnji – „da uči prirodu”. Njegov zavičajni krajolik postao mu je opsesivna tema: „Taj pejzaž i ja smo rod” – izjavio je u jednom novinskom razgovoru. On ustvari prihvaća „manifestacije prirode kao objavu ljepote, kao dragocjen dar” koji dolazi od Stvoritelja (Ignacije Gavran).

Završivši s omiljenom temom zime, okrenuo se večernjem doživljaju zalaska sunca. Više je godina slikao tu temu. Stvorio je ciklus od 128 slika te ih izložio u Salonu Ulrich 1934. u Zagrebu pod naslovom Večeri četiriju godišnjih doba. Njome je naglasio važnost sklada i ljepote protiv tendencija u modernoj umjetnosti koje izražavaju prezir lijepoga. On se, kako kaže, opredijelio da na sliku prenosi dio ljepote kojom je Stvoritelj okružio čovjekov život. Međutim zagrebačka avangardna likovna scena već se bila odmaknula od takvih razmišljanja. To je vrijeme Grupe „Zemlja” (1929–1935), društveno angažirane s lijevih pozicija. Slikar Krsto Hegedušić, jedan od glavnih osnivača i ideologa „Zemlje”, žestoko se obrušio na Jurkićevu izložbu, nazvavši je anakronizmom. Od tada Jurkić više ne izlaže ni u Zagrebu ni drugdje.

Tada se oprostio od javnosti i utonuo u „zaborav”. Likovni kritičari su ga zaobilazili. Živio je u svom svijetu u Sarajevu sa suprugom Štefom. Oboje su još 1935. razmišljali da se povuku u samostan. S novim poratnim sustavom nije se suživio, a 1953. oduzeli su mu atelje. Godine 1956. sa suprugom odlazi u franjevački samostan na Goricu kod Livna, a zauzvrat franjevcima u posjed ostavlja veliku zbirku svojih djela. Jurkić, koji je zadnjih godina obnevidio, preminuo je 1974, dvije godine nakon smrti svoje supruge. Samostan mu je 1995. utemeljio memorijalnu galeriju sa stalnim postavom.

Jurkić je radio i slike za crkve. No, one se ne mogu mjeriti s njegovim čudesnim krajolicima. Ovdje ćemo spomenuti neke: Sveta Katarina (Kreševo), Gospa Ramska (Rama/Šćit), Gospa Olovska (Olovo), Raspeti Krist, Kraljica mira, Sv. Nikola Tavelić, Sv. Mala Terezija (Gorica/Livno), zatim slike u Bugojnu, Barlovcima, Brajkovićima, Stratinskoj, Ljubunčiću, Zagoričanima... Naslikao je također likove niza franjevačkih svetaca i blaženika.

Četiri godine nakon smrti priređena mu je retrospektivna izložba u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu (1978). Miloš Radić, autor izložbe i kataloga, vrsno je odradio zamašan posao. Time je Jurkić ponovno „otkriven” u likovnom svijetu. Četvrt stoljeća kasnije (2005) uslijedila je još jedna retrospektiva (Zagreb 2005). Autorica te respektabilne izložbe i bogato opremljenoga kataloga je Ivanka Reberski. Bio je to dostojanstven „povratak” Jurkića na hrvatsku likovnu scenu. Njegovo je djelo konačno vrednovano ne iz trendovske pozicije „nego prema objektivnoj mjerodavnosti i univerzalnoj vrijednosti djela” (I. Reberski), čemu je pridonio i niz drugih likovnih kritičara i povjesničara umjetnosti (G. Gamulin, J. Depolo, I. Zidić). Time je Jurkić u likovnoj umjetnosti naših prostora zauzeo ono mjesto koje mu objektivno i pripada.

Izvor:
Svjetlo riječi