Objavljeno:
02. 07. 2022. 09:15
Stjepan Lice

Proteklo je otada nekoliko desetljeća a i sada mi je sve živo prisutno. Poslije redovitoga molitvenog susreta u dvorani uz crkvu, nas desetak okupilo se nekim povodom, ne pamtim kojim, da nešto obilježimo, proslavimo... Bilo nam je dobro biti zajedno. I to traje.

Naše druženje protjecalo je u živahnom razgovoru, u radosti i smijehu. U nekom trenutku jednoga sam našega prijatelja – kako smo to tada običavali nazivati – ispreskakao toliko da smo se svi jako i dugo smijali. Smijao se i on, premda je očito bio zbunjen. Jako zbunjen.

Dok smo poslije moja supruga i ja išli kući, nisam se osjećao dobro. „Možeš mi nešto obećati?” zamolio sam ju. „Kad sljedeći put dođem u napast da učinim nešto takvo, upozori me. Prekini me.” „Dogovoreno”, rekla je.„Ali i ti meni obećaj nešto.” Upitno sam je pogledao. „Ako ja učinim nešto takvo, i ti me upozori. I ti mene spriječi.”

Dogodi se da nas ponese neka igra riječi, neka igra značenja. Ili otužna potreba da ispadnemo važni, dosjetljivi ili što već. Pa izreknemo neku olaku riječ, neku primjedbu, procjenu... I tako nekoga povrijedimo. Nanesemo mu ranu. Umanjimo njegovo dostojanstvo. I promakne nam da smo učinili nešto nelijepo. Nešto ružno. Nešto zbog čega se netko osjeća loše. Nešto što krši nečija krila, umjesto da ih uzdiže. Tek kasnije shvatimo. Ako shvatimo.

Kad umanjujemo nečije dostojanstvo, nužno umanjujemo i svoje. No nije to ono što bi nas trebalo usmjeravati prema ispravnom postupanju. Ponajprije bismo trebali biti osjetljivi za dostojanstvo ljudi kojima se obraćamo, o kojima govorimo. Koliko je do nas, osnaživati im vedrinu, blažiti bol.

Kad nekoga povrijediš svojom šalom, dosjetkom, grubom ocjenom, pa i uzgrednom napomenom, može ti on to odmah oprostiti, može i zaboraviti. Posve zaboraviti. Možda on to čak i ne doživi kao nešto osobito, vrijedno osvrtanja, možda ga i ne dotakne, ali tvoja duša pamti. Pamti i vraća te pred tvoju riječ. Pred ranu koju si zadao. Ili pred ranu koju si mogao zadati. Isto je. Jer nije nužno da za tvojim nemarom ostanu posljedice. I sam tvoj nemar je odviše.

Budi dobar prema svijetu duša. I prema dušama drugih i prema svojoj duši. Jer olaka riječ, pogled lišen topline, lako može postati uteg, preteški uteg koji opterećuje. Uteg zbog kojega bude teško prići. Uteg koji uvodi u suzdržanost, odvodi u odijeljenost.

Nikad više – rekao sam te večeri. I sve vrijeme trudim se biti od riječi. Ne, nije to naporno. Naporno je ne biti od riječi.

Izvor:
Svjetlo riječi