Dijete zna biti vrlo ugodno u obitelji i zahvalno za svaku iskazanu pažnju i ljubav. Za mnoge obitelji ono je sreća i blagoslov. Događa se, međutim, da dijete postane uzrok zabrinutosti, žarište nesloge i sve do te mjere da stariji ne znaju što bi učinili.
Dijete neće da bude predmet, stvar u obitelji. Ono od malena zahtijeva da ga se prizna i prihvati kao osobu. Ono traži društvo i pažnju, ljubav i prijateljstvo, shvaćanje i prihvaćanje, a ako toga nema ono se – razboli. Pravi probleme.
Tipičan primjer dječjeg osvećivanja je mokrenje u krevet.
Nekoć se to „liječilo“ ograničavanjem tečnosti, čestim buđenjem po noći, kažnjavanjem ili davanjem raznih lijekova – pilula. Koliko je to pomagalo, znaju najbolje obitelji koje imaju glavobolju s ovakvim „bolesnicima“.
Najnovija istraživanja na njemačkim klinikama pokazala su da je većina pacijenata organski – potpuno zdrava! Pokazalo se nadalje da je većina tradicionalnih lijekova u stvari zabluda i opterećenje djeteta i ukućana, a k tome s negativno odražavaju i na dijete i na ukućane. Većina tradicionalnih lijekova počiva na sugestiji ili dovede do spontanog prestanka „bolest“. Pokazalo se također da za dijete nije bitno koliko je tekućine uzelo, da nije bitno koliko su ga puta po noći probudili, nego kako su se prema njemu ponašali.
U jednoj obitelji se pokazalo da uvijek onda kad otac navečer prošeta sa sinčićem, kad navečer sjedne s njime pa sluša glazbu ili mu ispriča priču, da dijete nema problema s noćnim mokrenjem. Kad otac nekamo ode, kad zabije glavu u novine, kad čitavu noć posveti gostima a njega otjera rano spavati, dijete i krevet su ujutro mokri!
Kad god su se roditelji jednog djeteta navečer prepirali, dijete je smočilo krevet! Kad su ga oboje položili u krevet, kad je ono zaspalo pod njihovim rukama, dijete je ujutro ustajalo vedro a krevet je bio – suh.
Liječnici koji su se pozabavili ovim problemima savjetuju roditeljima da mirno reagiraju na ove dječje „nepodopštine“ kao da se nije ništa ni dogodilo. Uostalom, smatra se da je takva pojava do navršene pete godine normalna i da se ne treba tjeskobno brinuti nad njom. Ako ni nakon te dobi ne prestane, onda u toj pojavi treba vidjeti dječju vapaj za pomoć i treba djetetu pristupiti s pažnjom i obzirom. Možda djetetu nedostaje ljubav? Možda je ovo izraz njegova straha da ne ostane napušten i zanemaren? Kazne i prebrze dijagnoze ili „kljukanje pilulama“ mogu „ugasiti signalnu svjetiljku“ ali ne mogu ukloniti uzroke uzbune, misle stručnjaci za dječju psihologiju. U težim slučajevima treba se prvenstveno posavjetovati s dječjim kliničkim psihologom i pokazati razumijevanje i strpljivost s djetetom. Ono traži pomoć a ne kaznu, ljubav i toplinu a ne hladne pilule, makar one bile zaodjenute slatkim omotačem!
U mnogim dječjim „bolestima“ treba gledati reakciju duše, jer je dječjoj duši potrebnija toplina i blizina nego što odrasli redovito misle.
U novije vrijeme nabavljaju se sve više televizori koji su reklamirani kako dočaravaju prisutnost onoga koji govori ili pjeva „kao da je u vašoj sobi“. Neki se roditelji tješe da će djeca lakše zaspati kad čuju „ugodni glas televizora“. Zaboravljamo pritom da do djeteta dopire samo zvuk metala, hladan i neljudski. Ne bi li trebalo posegnuti za receptom naših baka: pustiti da dijete zaspi dok mu otac i(li) majka pjevuše ili zajednički mole?
