Objavljeno:
13. 12. 2021. 10:45

Knjiga pod naslovom „Iz Posavine Tunjo”, ovih je dana izišla iz tiska u nakladi „Grafolade” Orašje-Ugljara – Bosanska Posavina. Autorski dvojac Pavao Mikić i fra Nikola Bošnjak, svećenik Bosne Srebrene obdarili su čitateljstvo zanimljivim romanom Iz Posavine Tunjo – koji i nije toliko roman, u smislu fikcije, nego puno više poučno štivo o životu Hrvata katolika u Bosanskoj Posavini, o njihovu povijesnom usudu, o iseljeničkoj sudbini brojnih od njih, o brojnim pozitivnim, ali i negativnim osobinama toga naroda. A takav je mentalitet i ponašanje uvjetovano stoljećima progona i teških sudbina, kao i stanjem u vrijeme komunističke vladavine. Upravo je nevjerojatno kako se defetistički način razmišljanja brzo uvukao među te inače radine ljude, kako brojni brzo gube vjeru u bilo kakav napredak i mogućnost normalnoga života usmjerenog na što kvalitetniji materijalni napredak, kao i duhovni razvoj. Tako su mito i korupcija najnormalnije pojave, tako su sebičnost, svojeglavost, gubitak smisla za zajedničko dobro postali svakodnevnicom. Iz toga sivila izdiže se mladić Tunjo, koji uskoro iz besperspektivnosti odlazi na rad u Njemačkoj. Ali tamo ne zarađuje samo novac za pristojan život, nego – što je još važnije – uskoro nauči odlično govoriti njemački jezik, ali i usvaja njemački radnički mentalitet, ustroj, čistoću i red. I ne samo to – Tunjo želi dobro svome narodu te nastoji svim silama za svojih pohoda rodnome kraju presaditi dobre strane njemačkog života u svoj narod u Posavini. Od toga koristi malo ili nimalo, pa se Tunjo odlučuje na trajan povratak u domovinu. No u nastojanju da zaradi što brže što više novca, kako bi po povratku mogao pokrenuti kakav proizvodni pogon, odlazi na skupi, ali i opasni posao, u lakirnicu automobila, gdje za koju godinu dobiva tešku bolest – rak pluća. Bio je našao i lijepu i pametnu Hrvaticu iz blizine Zagreba, s kojom se namjeravao oženiti, ali je neumitna smrt poremetila sve njihove planove.

Roman je snažna kritika komunističkoga sustava, koji se svakodnevno urušavao sam u sebe, ali i posavskih Hrvata, koji su se nekako prepustili stihiji. Ovako je Tunjo govorio o svom narodu u Posavini u poratnim desetljećima: „Nema naš narod u sebi tu čvrstinu, taj karakter, jer mu je to stoljećima uništavano… Tako je i ta nova generacija postala generacija beskičmenjaka koja je pokorno slušala što joj se naredilo” (352). Stoga autori žele upravo preko Tunjine sudbine pokrenuti svoj narod, otvoriti mu oči, povesti ga Tunjinim putem: ljubavi prema rodnoj grudi, radu, redu, učenju, disciplini, hrabrosti… U tu poduku pripadaju na osobiti način razmišljanja mladih framaša koji razgovaraju o Tunjinu životu u franjevačkom samostanu u Tolisi (na kraju knjige). Roman „Iz Posavine Tunjo” je pravo vrelo povijesti hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, osobito u Posavini, riznica mudrih savjeta i narodne mudrosti, razmišljanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti posavskih katolika. No ujedno je i poticaj k stremljenju za ljepšim ponašanjem, većim radom i redom, njegovanju vjerskih i nacionalnih vrednota.  

B. Lukačević

 

Izvor:
Svjetlo riječi