Svoje prve učenike Isus poziva dok obavljaju svoj svakodnevni posao, bilo da love ribu, krpaju mreže ili, poput Mateja ili Levija, sjede u carinarnici (usp. Mt 4,18-22; 9,9-13). To pokazuje da nijedan posao ne onemogućava čovjeku susret s Gospodinom. Najbolji je primjer upravo carinik koji je, prema mišljenju samih Židova, zbog svoga posla bio nečist. I to ne samo stoga što je dolazio u dodir s poganima nego i zato što su carinici, posebice u farizejskim krugovima, općenito smatrani nepoštenim ljudima. Kasnija rabinska predaja navodi sljedeće razloge nečistoće carinika: čest dodir s poganima, izbjegavanje davanja desetine, potkradanje, ubojstva. Zbog toga se zanimanje carinika u Talmudu nalazi na popisu zanimanja koja pošteni Židovi ne bi trebali obavljati. Ipak, dok nijedno zanimanje ne sprečava susret s Gospodinom, ipak u danim okolnostima može zahtijevati obraćenje i promjenu dotadašnje prakse, kao što je to vidljivo u susretu nadcarinika Zakeja s Isusom (usp. Lk 19,1-9) ili u Isusovoj prispodobi o farizeju i cariniku (usp. Lk 18,9-14).
Isus često u svojim prispodobama rabi slike vezane za rad. Tako govori o pastiru, vinogradaru, liječniku, sijaču (usp. Iv 10; 15; Mk 2,17; 4,3), no govoreći o ovim zanimanjima, on zapravo progovara o kraljevstvu Božjem, o apostolatu, o odnosu čovjeka i Boga. Tako se čini da rad postaje prikladna slika za govor o božanskim stvarnostima.
Rad kao kršćaninova iskaznica
Osim Isusa i njegovih prvih učenika, u Novom zavjetu nailazimo i na Pavla koji samoga sebe opisuje kao čovjeka koji radi svojim rukama. U Prvoj poslanici Korinćanima, kad mora obraniti svoj ugled kao apostola, ali još više evanđelje koje je navijestio, on kaže: „Sve do ovog časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo, i patimo se radeći svojim rukama.” (1 Kor 4,11-12). Još je ranije u Prvoj poslanici Solunjanima napisao: „Sjećate se doista, braćo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas. Svjedoci ste vi i Bog kako smo se sveto, pravedno i besprijekorno vladali prema vama, vjernicima.” (1 Sol 2,9-10). Očito je da se apostol ponosi svojim radom i da je njegov predani rad ujedno i njegova iskaznica pred onima kojima piše.
Djela apostolska također govore o Pavlu kao o radniku te mu na usta stavljaju riječi: „Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke.” (Dj 20,34). U istoj knjizi i doznajemo kojega je zanimanja bio apostol. Ondje se naime kaže da su Akvila i Priscila bili istoga zanimanja kao i Pavao, to jest da su bili „šatorari” (usp. Dj 18,3).
Židovsko učenje o radu
Govor o Isusu kao radniku, o njegovim učenicima kao radniku, pa i o Pavlu kao radniku slaže se sa židovskom rabinskom predajom prema kojoj učitelj, to jest rabin, mora imati izučeno neko zanimanje. U Talmudu postoji odredba: „Svaki čovjek obvezan je naučiti svoga sina nekom zanatu; tko god ne nauči svoga sina nekom zanatu, uči ga da postane lopov.” (Tosefta Qiddušim 1,11).
U starozavjetnoj teologiji Bog je prvi koji radi, a čovjek je njegov suradnik te je stvoren da bi svojim radom vladao nad Božjim stvorenjima
Ovo je pravilo osobito vezalo učitelje i one koji su se bavili Zakonom. Tako također Talmud donosi da je rabin Juda ha-Nasi govorio: „Lijepo je proučavanje Zakona združeno s ručnim radom, jer tko se bavi i jednim i drugim, zaboravlja grijeh. Svako proučavanje Zakona odvojeno od ručnoga rada postaje prazno i potiče na grijeh.” (Abboth 2,2). Iz svega proizlazi da i Novi zavjet preuzima židovsku ideju rada kao nečega časnoga i potrebnoga, što izgrađuje čovjeka i udaljuje od njega grešnu prigodu.
Nerad kao nered
Druga poslanica Solunjanima preuzima Pavlov govor o radu iz Prve poslanice Solunjanima, kad se govori kako Pavao nije među Solunjanima živio „neuredno”, nego je „u trudu i naporu noću i danju” radio da ne bi bio teret vjernicima u Solunu, ali ne samo radi toga, već i da bi bio uzor koji će oni nasljedovati (usp. 2 Sol 3,8-9).
U nastavku dolazi i Pavlova odredba: „Tko neće da radi, neka i ne jede!” (2 Sol 3,10). Nerad je predstavljen kao nered u zajednici, pa stoga i dolazi na kraju molitva za mir (2 Sol 3,16), koji zamjenjuje nastali nered.
Pravedna plaća
Dobro se još osvrnuti i na Jakovljevu poslanicu, ondje gdje se njezin pisac obraća bogatašima u perspektivi posljednjega suda. S jedne strane, oni su zgrnuli veliko blago koje je u sebi propadljivo i dovest će do njihove vlastite propasti (Jak 5,1-3). S druge strane, rečeno im je: „Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospoda nad Vojskama.” (5,4). Ovime se Novi zavjet naslanja na starozavjetnu tradiciju u kojoj je važna tema upravo nijekanje pravedne nadnice ili varanje radnika (usp. Lev 19,13; Pnz 24,14-15). Kad Jakovljeva poslanica kaže da vapaji žetelaca „dopriješe do ušiju Gospoda nad vojskama”, onda taj izričaj može podsjetiti na više starozavjetnih odlomaka. Najprije to može biti aluzija na Kajina koji je ubio Abela, pa Bog kaže: „Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.” (Post 4,10). Pritom je u grčkom tekstu Staroga zavjeta prema prijevodu koji je poznat kao Septuaginta ovdje prisutan glagol boao koji je preveden „viče”, dok se u Jakovljevoj poslanici nalazi imenica istoga korijena boe, a prevedena je „vapaji”.
Drugo je moguće mjesto aluzije u Ponovljenom zavjetu: „Svaki dan daj mu zaradu prije nego sunce zađe, jer je siromah i za njom uzdiše. Tako neće na te vapiti Jahvi i nećeš sagriješiti.” (Pnz 24,15). Ovdje „vapiti” opet prevodi grčki glagol istoga korijena – kataboao. Konačno, tu je i tekst proroka Izaije: „Stiglo je to do ušiju Gospodina sabaota [nad vojskama].” (Iz 5,9). Riječ je o tekstu prevedenu opet iz Septuaginte koja se ovdje razlikuje od hebrejskoga teksta. Ono što će doći do Gospodinovih ušiju jest društvena nepravda, gdje su prevareni siromašni.
Stavivši u međusobni odnos aluzije na ove starozavjetne tekstove, vidimo da društvena nepravda u kojoj radnik ne dobiva zasluženu plaću, dolazi do ušiju Gospodinovih. Gospodin je predstavljen kao Gospodin nad vojskama, to jest Gospodin koji se svojom silom zauzima za slabe. Konačno, ne dati radniku plaću, jednako je kao i ubiti brata: taj zločin vapi do neba. To pak znači da poslodavac koji ne daje plaću ili vara svoje radnike, zaslužuje kaznu, dok njegovi radnici kao svoga branitelja i osvetnika imaju Gospodina nad vojskama.
Novozavjetna teologija rada
Na koncu valja reći da je u starozavjetnoj teologiji Bog prvi koji radi, a čovjek je njegov suradnik te je stvoren da bi svojim radom vladao nad Božjim stvorenjima. Rad je usto i dio starozavjetnoga zakonodavstva, te je zapovijed čovjeku da radi jedna od prvih zapovijedi Dekaloga, a s njome je onda povezana i zapovijed o tjednom počinku koji ima teološko i socijalno značenje. U biblijskoj proročkoj i mudrosnoj književnosti pritom je osobiti naglasak na poštenim međuljudskim odnosima u kontekstu rada, koji se očituju kroz pravednu nagradu za rad i predanost u radu.
I u Novom zavjetu rad je promatran u pozitivnoj perspektivi, a novozavjetni se likovi ponose svojim radom i zanimanjem. Dapače, predani rad postaje čovjekova iskaznica, čak njegova obrana od osobnoga grijeha i nereda u zajednici.
Izbjegavanje davanja pravedne plaće jest težak grijeh. Pritom radnik, osobito obespravljeni, mora uvijek znati da je svemogući Bog na njegovoj strani. On je njegova najsnažnija zaštita.
