Objavljeno:
02. 06. 2022. 14:15
Slike Edgara Degasa prije i poslije oštećenja vida

Nakon što je napisao dvije knjige na temu umjetnika i poremećaja vida, oftalmolog s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Stanford, dr. med. Michael Marmor, odlučio je otići korak dalje i pokazati kako umjetnici s očnim bolestima zapravo vide svijet i svoja platna.

Kombinirajući računalnu simulaciju i stečeno medicinsko znanje, Marmor je rekreirao neka remek-djela francuskih impresionističkih slikara Claudea Moneta i Edgara Degasa, koji su stvarali dok su se borili s kataraktom i bolešću mrežnice.

Rezultati su zapanjujući. Marmorove simulirane verzije djela, pokazale su da je Degas naprimjer, svoje kasne radove – slike kupača vidio toliko mutne da je teško uočiti bilo koji od umjetnikovih poteza kistom. Također, Monetove slike ribnjaka s vodenim ljiljanima i japanskim mostom u Givernyju, kada se prilagode tako da odražavaju tipične simptome katarakte, izgledaju tamno i zamućeno. Žive boje su, po kojima je rad ovog umjetnika prepoznatljiv, prigušene a zamjenjuju ih smeđe i žute nijanse.

„Ove simulacije mogu dovesti do pitanja jesu li umjetnici namjeravali da ovi njihovi kasni radovi izgledaju točno onako kako izgledaju”, rekao je Marmor koji se već dugo zanima za funkcioniranje čula vida umjetnika, naglašavajući činjenicu da neki umjetnici nisu slikali na određen način iz potpuno umjetničkih razloga.

Degas i Monet su obojica bili utemeljitelji impresionističke ere, a njihovi umjetnički stilovi bili su dobro oblikovani prije nego što je njihova očna bolest utjecala na njihov vid. Stoga je evidentno da su njihove slike postale znatno apstraktnije u kasnijoj dobi kada su se povećali i njihovi problemi s vidom.

„Suvremenici obojice primijetili su da su njihova kasna djela bila neobično gruba ili blistava i da su se činila neuobičajenim u odnosu na profinjenija djela koja su ti umjetnici stvarali tijekom godina”, napisao je Marmor u radu pod naslovom Oftalmologija i umjetnost: simulacija Monetove katarakte i Degasove bolesti mrežnice.

Poznato je da su umjetnici kao što su Monet, Degas, Rembrandt, Mary Cassatt i Georgia O'Keefe dosegli vrhunce umjetničke vizije dok su se suočavali sa slabljenjem vida. Marmor se za ove simulacije odlučio usredotočiti na Degasa i Moneta jer su oba umjetnika patila od očnih bolesti koje su dobro dokumentirane u povijesnim i medicinskim zapisima i časopisima. Degas je imao bolest oka mrežnice koja ga je frustrirala posljednjih 50 godina njegove duge karijere. Monet se 10 godina žalio na katarakte koje su ometale njegovu sposobnost da vidi boje prije nego što je konačno podvrgnut operaciji kako bi ih uklonio.

Tijekom protekle 32 godine, liječnik školovan na Harvardu objavio je više od 200 znanstvenih članaka o poremećajima vida, dok je u isto vrijeme pisao o poznatim umjetnicima i kako je bolest oka mogla utjecati na njihova umjetnička djela. Autor je knjige Degas kroz njegove vlastite oči (eng. Degas Through His Own Eyes) te koautor knjige Umjetnikovo oko (eng. The Eye of the Artist), s Jamesom G. Ravinom.

„Kao oftalmolog, fasciniran sam vizualnim komponentama umjetnosti”, rekao je Marmor, pa dodao: „Također sam proveo godine razgovarajući s pacijentima o simptomima njihovih očnih bolesti. Moje publikacije i simulacije su prirodni rezultat mojih znanstvenih i umjetničkih interesa iz kojih bolje razumijemo s čime su se Degas i Monet borili dok im je vid slabio.”

Kako bi simulirao slike umjetnika viđene njihovim vlastitim očima, Marmor je koristio softver Adobe Photoshop prilagođavajući postavke zamućenja i filtera prema onome što je odredio da će biti različite faze Degasove i Monetove očne bolesti, na temelju medicinskog znanja i povijesnih istraživanja.

Degas je patio od slabljenja vida od 1860. do 1910. godine. Kako je njegova očna bolest napredovala, njegove su slike postajale sve grublje. Iz iskustva liječenja stotina pacijenata s bolešću mrežnice slične onoj od koje je bolovao Degas, Marmor je znao da sjenčanje i kontrast slika postaju manje definirani, a zamućenost se povećava kako takva bolest napreduje te je u svojim publikacijama pisao „Njegovi su radovi 1870-ih crtani prilično precizno s detaljima lica, pomnim sjenčanjem i pažnjom usmjerenom na pregibe baletnih kostima i ručnika.” Do 1880-ih i 1890-ih, linije sjenčanja i detalji lica, kose i odjeće istih modela postajali su sve manje profinjeni.

„Nakon 1900.”, rekao je Marmor, „ovi su efekti postali prilično ekstremni i mnoge slike su bile samo blijeda sjena njegovog uobičajenog stila.”

Monet je pisao o svojoj rastućoj frustraciji zbog sve lošijeg vida, opisujući kako je morao zapamtiti gdje su boje bile smještene na njegovoj paleti da bi mogao slikati. Godine 1914. napisao je u svojoj korespondenciji da boje više nemaju isti intenzitet. „Crvene nijanse su počele izgledati blatnjavo i slike mi postaju sve tamnije”, napisao je. Bio je prisiljen osloniti se na naljepnice na tubama s bojom, umjesto na vlastitu viziju.

„Poput bolesti mrežnice, katarakta također zamagljuje vid”, piše Marmor, „ali što je još važnije za slikara poput Moneta, čiji se stil temeljio na korištenju svjetla i boja, katarakta može utjecati na sposobnost gledanja boja. Monet se sigurno silno borio dok je gledao u mutni žuto-smeđi vrt i pokušavao odlučiti kakav će suptilan dojam stvoriti na platnu. Polagano progresivna katarakta povezana sa starenjem manifestira se žutilom i zamračenjem leće. To ima veliki učinak na percepciju boja, kao i na oštrinu vida.”

Nakon što se nevoljko podvrgnuo operaciji katarakte 1923., Monet se vratio svom izvornom slikarskom stilu, čak je i bacio velik dio umjetničkih djela koje je napravio tijekom desetogodišnjeg razdoblja kada je imao kataraktu.

„Jednostavno nije mogao vidjeti boje”, rekao je Marmor. „Ove simulacije pokazuju koliko je njegov osjećaj za boje uništen. Neki ljudi kažu: 'Oh, to je stilska promjena.' Ja kažem – nije to u pitanju.”

Marmor je rekao i kako razumijevanje izazova s ​​kojima su se ovi umjetnici susreli zbog bolesti oka pomaže u daljnjem osvjetljavanju njihovih postignuća unatoč invaliditetu.

„Postoji određena nevoljkost među ljudima u svijetu umjetnosti da gledaju izvan povijesnih ili psiholoških utjecaja na velike umjetnike”, rekao je Marmor. „Otvoren sam za raspravu o tome što bi njihovi poremećaji vida mogli značiti za njihov rad stilski ili estetski. Međutim, ono što nije za raspravu je pitanje što i kako su umjetnici vidjeli. Jednostavno, ako to zanemarite, zanemarujete činjenice.”

Izvor:
ScienceDaily/Svjetlo riječi