Objavljeno:
16. 10. 2022. 09:15
Stjepan Lice

Čuda su posvuda oko nas. Naravno, ona su i u nama. Među nama. Čudo je i samo naše disanje, to što smo rođeni. I što nam je darovano sudjelovati u novim rađanjima. Bez pretjerane skromnosti: čudo je i što smo voljeni. Jednako tako – uz to i s obiljem zahvalnosti – čudo je i što volimo. No bit će da je još neshvatljivije čudo to što ne volimo više, što ne volimo beskrajno. Što se čitavi ne utrošimo za ljubav. Ima li išta bolje nego posve se predati onome što prepoznamo najdragocjenijim? S time postati jedno?

Čudo je i ovo vrijeme koje vjetar odnosi poput praha. Čudo je i što to minulo, iščezlo vrijeme na neslućene načine nastavlja živjeti u tolikima. Bit će i u svakome. Nastavlja živjeti i novošću darivati čak i ne samo raspoloživa nego i ona skutrena srca.

Najosobitije čudo ovoga svijeta je Božja prisutnost u njemu. Prisutnost njegove Riječi i njegova Kruha. Njegova tijela: njegove ranjenosti i njegove uskrslosti. Prisutnost Isusa Krista spasitelja svijeta. Spasitelja čovječnosti.

Čudo je, prebolno čudo, što se nerijetko na čuda naučimo kao na nešto što se podrazumijeva. Čudo, pa što? A bez čuda mi bismo bili lišeni naših osobnosti, nikada ne bismo uspjeli dorasti do njih. Tko bismo bili mi koji se nazivamo Isusovima, koji se nazivamo Kristovim imenom, bez njegove Riječi i njegova Kruha? Bez toga preobilnog čuda?

Kad bi netko pismo koje je dobio od voljene osobe samo odložio i ne otvorivši ga, ili – otvorivši ga, ali ne pročitavši ga, što bi to govorilo o njemu, o njegovoj ljubavi? Isus je jednom zgodom naoko grubo govorio o biserju i svinjama. No, jednostavna je istina da niti svinje znaju što bi s biserjem niti bi biserje svinjama moglo očitovati svoju dragocjenost. Bez srodnosti čudo naizgled ostaje nijemo. Ne prestaje biti čudo, ali i ne prestaje biti samo.

Nerijetko se tako odnosimo prema Božjoj Riječi. Odložimo je i gotovo i ne mislimo više na nju. A onaj tko ljubi, iznova i iznova čita pismo voljene osobe, ne može ga se zasititi jer ga ono ne prestaje darivati ljepotom ljubavi. Pri svakom čitanju ono mu govori na novi, proživljeniji način. Kako je moguće da se jednako ne odnosimo i prema Božjoj Riječi, Riječi po kojoj dišemo?

Kad sam bio dječak, bio sam – kako to dobrohotni roditelji običavaju reći – vrlo živ. Nerijetko i više nego vrlo živ. No onoga dana kada sam primio prvu pričest, čitav sam dan hodao uokolo neobično tih, k tome i sklopljenih ruku. I nimalo me nije smetalo što su me zbog toga zadirkivali. Nisam se na to osvrtao. Nije u tome bilo neke moje osobite volje. Moje pameti. U meni je bilo – i tada i sada – samo neshvatljivo iskustvo susreta. Nisam imao potrebu shvatiti ga. Jednostavno: živio sam ga. Bilo mi je darovano živjeti ga.

Da me je itko išta pitao, ne bih o tome ništa znao reći. Ali u mome je biću bio Kruh, živi Kruh. Ili je možda prikladnije reći da sam sav bio u tom Kruhu. U susretu s njim uvijek iznova bivam potresen. Ili – kako to pokušavam protumačiti: svaki put se jedini put pričešćujem. Svaki put sam jedini put pred Presvetim.

Dogodi se da nam životne okolnosti uskrate mogućnost sudjelovanja u misnom slavlju, mogućnost pričešćivanja. No premda silno volim pribivati misi, pričešćivati se, mogu živjeti s tim. Ta toliko sam puta bio na misi, toliko sam se puta pričestio. I nijedna misa, nijedna pričest nije prošlo svršeno vrijeme. Svaka misa, svaka pričest živi u meni. Po njima živim. Pa da sam bio i samo na jednoj misi u životu, pa da sam se i samo jednom pričestio, zauvijek bih bio ucijepljen u tu predragocjenu zbilju. I vjerujem – barem: nadam se – da bih, oslonjen na tu Riječ, na taj Kruh, zauvijek mogao živjeti potresen i zahvalan. 

Izvor:
Svjetlo riječi