Objavljeno:
08. 10. 2022. 09:00
Stjepan Lice

Isusove riječi: „I otac tvoj, koji vidi u skrovitosti...” (Mt 6,4) nekima su razlog za utjehu: 'Bar netko vidi dobro koje činim...', nekima razlog za zabrinutost: 'Zar mora vidjeti baš sve što činim...' Božji pogled – jednako kao i njegova ljubav – nije selektivan. On povazdan, u svemu bdije nad tobom. Ljubi te takvoga kakav jesi, sa svim tvojim vrlinama i manama. I s povjerenjem da ćeš smoći snage da nadrasteš sebe. Da uvijek iznova nadrastaš sebe.

Običava se reći da Bog sve vidi: i one naše najmanje grijehe, i one naše najskrovitije grijehe, drugima neuočljive. Kao da je neki osobito savjestan knjigovođa, kojemu ništa ne promakne. Pa bilježi li, bilježi. Pamti li, pamti. I u onaj dan eto ga s popisom kojemu se nema što ni dodati ni oduzeti. Pa ćeš proći kako prođeš...

Ali nije to ono o čemu bismo se trebali brinuti. Svoju pozornost ne bismo trebali usmjeriti onkraj vremena, nego bliže, mnogo bliže. Trebali bismo se brinuti o tome primjećujemo li Boga u ovom danu, u svakom trenutku našega života, u svemu što naš život jest. Ili prolazimo mimo njega kao da ga nema.

Temeljno pitanje nije kako ćemo mi proći u onaj dan, nego kako ćemo živjeti s Bogom u ovom danu. Je li nam stalo do Boga u našem životu? Čujemo li što nam evanđelje govori? Ili tražimo načine kako da nas odviše ne uznemiruje?

Trebali bismo se brinuti o tome vidimo li mi Boga u njegovim najmanjima. Ili – zaokupljeni sobom – prolazimo mimo njih ne osvrćući se. Prolazimo li mimo Boga? I – što je na istom tragu – prolazimo li mimo sebe kao da nas nema.

Upitamo li se ponekad kako je Bogu u našem životu? U našem nepostojanom, nemarnom srcu? Kako se mi odnosimo prema njemu? Prema jednom od njegovih najmanjih: prema sebi samome?

Uistinu, pomislimo li ponekad da smo i mi Božji najmanji? Da je on i u nama nerijetko gladan, žedan, neprihvaćen, gol, bolestan, utamničen...? Da on stoji pred našim vratima, s dragocjenim, posve neusporedivim darovima u rukama, i kuca. Kuca.

Hoćemo li mu otvoriti vrata? Primiti od njega dar svoga života, dar svoje osobnosti? Radujemo li se mi Bogu u našem životu? Koliko nam znači što smo u prilici biti, ići s njim? Trudimo li se okrijepiti svoje biće, svoje dane i odnose smislom koji on daje? I učiniti ovaj svijet boljim mjestom, Božjim mjestom, tako što ćemo sebe, svoj život činiti boljim. Tako što ćemo se odazvati nadahnućima Duha Svetoga, odlučiti životno biti Božji.

Jednostavna je istina: hramu Duha Svetoga najjednostavnije je pristupiti u Božjim najmanjima. Bilo bi osobito vrijedno da nam to bude moguće i u nama samima.

Izvor:
Svjetlo riječi