Objavljeno:
22. 01. 2023. 08:15
Stjepan Lice

Na proputovanju kroz grad uz more, boravim kod prijatelja – brata svećenika. Uvečer pribivam misi, molitvi časoslova, klanjanju pred Presvetim... U crkvi nas je lijep broj. U nekom trenutku postajem svjestan jedne osobitosti: u crkvi je starica koja se kreće uz pomoć štaka... Čovjek u invalidskim kolicima... Mlada žena koja se kreće uz pomoć hodalice, i to tako da hodalicu odmakne, koliko joj je moguće, što dalje ispred sebe, te se, upirući se rukama o nju, jednom nogom odrazuje od zemlje, odskakuje, i tako se mukotrpno i strpljivo kreće... Majka s kćeri koja ima uočljive intelektualne poteškoće...

Pomišljam: koliko je rana u ovom svijetu! Koliko ranjenih! I koliki od njih imaju potrebe prići blizu Bogu. Ne da mu se požale, nego jer se uz njega, u njegovu domu osjećaju prihvaćenima. Kod kuće. Ako igdje, tu bi trebalo biti moguće naći dom – i svojoj duši i svojoj rani.

Dok ih promatram, prisjećam se kako je nekom zgodom netko rekao da u svaku crkvu redovito dolazi barem netko s osobitim poteškoćama, tjelesno ili umno prikraćen. Moja je supruga osvrćući se na tu primjedbu rekla da je to jako dobro. Da je to dokaz da je crkvena zajednica živa pa da ti ljudi imaju kamo doći.

Prisjećam se i onih s različitim poteškoćama koji su tijekom niza godina, desetljeća, redovito dolazili u crkvu svetoga Franje na Kaptolu, u Zagrebu, crkvu koja je moj drugi dom, sve dok, zbog posljedica potresa crkva nije zatvorena. I prisjećam se kako sam ih, u vremenu nakon potresa, znao viđati kako obilaze oko crkve svetoga Franje. Kad već ne mogu u nju, barem da koračaju, borave uz nju. I to im krijepi dušu. I osmijeh, neka dobra riječ u prolazu... nekoga tko s njima dijeli isto iskustvo udomljenosti.

U nevelikom broju stranica evanđelja često se spominju Isusovi susreti s ljudima u potrebi, s ljudima na različite načine prikraćenima. Isus nije smatrao da je njegovo poslanje iznad njihovih potreba, da je njegovo vrijeme odveć dragocjeno da im se posvećuje, nego je svoje poslanje živio neposredno u susretu s njima: on im je posvjedočio da je upravo zbog njih došao. I svakome od nas razgovijetno protumačio da nema puta do njega koji bi vodio mimo te osobito ljubljene djece Božje.

Naravno, upućenost na ranjene nije ograničena na one koji dolaze u dom Gospodnji. Ranjeni, gdje god ih zatekli, pitaju nas – svjesno ili nesvjesno – o Božjoj blizini. Jesmo li mi njezini dionici? Njezini svjedoci? Dolazi li i po nama Bog do njih? Imaju li i oni pravo na blizinu?

Suočen s ranama čovjek nužno zastane potresen. Kako li je čovjek krhko biće! Dogodi se čak da je rana sav čovjekov svijet – i onome tko ranu živi i onome tko ju poslužuje. I stječe se dojam da je ranjenost, u određenom smislu, istoznačnica ljudskosti. Osim ranjenosti koja se rađa iz nemara za rane onih uz nas i za rane onih daleko. Premda, i tu je ranjenost Isus ponio na drvo križa.

Izvor:
Svjetlo riječi