Objavljeno:
17. 10. 2022. 08:15
Titian, Kain i Abel, 1542.-1544.
Ivica Raguž

„Pa i prijatelj moj u koga se uzdah, koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže.” Petu zavisti na čovjeka podigao je Sotona, petu zavisti također je podigao i Kain na brata svojega Abela. Pismo nam kazuje: zavist bijaše na početku ljudskoga roda, zavist koja je prolila krv, koja je porodila nasilje, ubojstvo. I to se nasilje nije pojavilo među strancima, nepoznatima, nego među bliskima, intimnima, među braćom.

Tako to uvijek biva. Zavist dolazi od braće, od prijatelja, od kumova, od vlastite žene, od vlastitoga muža, od sina, od kćeri, od osobe koja živi s tobom ili u blizini, od onih koje si pripustio u svoje srce, koji su tebe pripustili u svoje srce. Stoga, prijatelju, da bi se očuvao od zavidnoga prijatelja, ali da bi i samoga sebe očuvao od zavisti, prvo bih s tobom podijelio nekoliko misli o zavisti. Potom bih ti preporučio neke ljekarije protiv toga tako teško iskorjenjiva poroka.

Naša slika jest drugi čovjek. Drugi čovjek ogledalo je u kojem prepoznajemo svoju vlastitu sliku, spoznajemo sami sebe. Prijateljstva, intimni odnosi nastaju u onom trenutku kada prepoznamo savršenoga, idealnoga sebe u drugom čovjeku. Ili pak, drukčije rečeno, kada vidimo svoj vlastiti nedostatak, kada postanemo svjesni svojega nedostatka u drugom čovjeku koji ima ono što mi nemamo, a što bismo voljeti imati. Ta naša slika u drugom čovjeku privlači nas, divimo joj se i u tom divljenju odlučujemo posjećivati svoju sliku u drugom čovjeku. I to posjećivanje vlastite slike, drugoga čovjeka jest prijateljstvo.

Pretpostavljam kako već osjećate kako nam se zavist pojavljuje u duši. Prije ili kasnije postane nam neizdrživo da drugi čovjek ima ono što ja nemam, da se ja moram njemu diviti, da je on bolji teolog od mene, da je moj muž slavniji od mene, da moja žena više zarađuje od mene, da je moj sin sposobniji od mene, da je moja kći ljepša od mene, da je moj prijatelj, kum uspješniji nego ja. Naša slika, drugi čovjek postaje neizdrživ i nepodnošljiv! Ta nepodnošljivost drugoga u zavisti dolazi od toga što ne možemo prihvatiti činjenicu da je naša slika, drugi čovjek – ponavljam, onaj nama blizak čovjek! – veći od nas, da on ima slavu posebnosti, a ne ja. Zavist je, dakle, želja da budemo veći od nama bliske slike, od drugoga čovjeka, da mi jedini imamo slavu posebnosti. Spomenuo bih četiri načina očitovanja zavisti.

Prvo, malenost: kad si zavidan, osjećaš se malenim spram drugoga čovjeka, boluješ od svoje malenosti. Drugo, tuga: ne raduješ se više sebi i svojemu, tuguješ zbog sebe upravo zato što si malen i što je netko veći od tebe. Treće, ugroza: što više tvoja bliska slika, drugi čovjek napreduje, tim više ti propadaš, što on više raste, ti se tim više smanjuješ. Četvrto, pohlepa: želiš samo ti biti poseban, jedini posjedovati ono dobro ovoga svijeta koje drugi čovjek ima.

I kad takav crv zavisti dobro zagrize u našu dušu, tada ta zavist dovodi i do prolijevanja krvi, do usmrćivanja. Spomenuo bih četiri načina usmrćivanja drugoga u zavisti.

Prvi način usmrćivanja drugoga – barem ga ja tako vidim u sebi – pojavljuje se kad u jednom trenutku poželiš kako bi bilo zaista dobro da tvoja bliska slika, drugi čovjek, umre, da mu se nešto zlo dogodi, da ga jednostavno više nema na ovom svijetu. Drugi način usmrćivanja drugoga, kad već stvarna smrt ipak još ne dolazi, jest ogovaranje, kleveta i ocrnjivanje, jer time usmrćuješ drugoga u ovom svijetu. Primjerice, žena pred drugima govori kakav joj je muž, kumovi rade iza leđa jedan drugomu, prijatelji lažu jedan drugomu. Treći način usmrćivanja je otmica, krađa. Otimaš drugomu ono što on ima: prijatelji, kumovi, intimusi otimaju, kradu jedan drugomu žene, muževe, misli, ideje, poslove. Četvrti način usmrćivanja je imitacija. Ne znaš više kako bi usmrtio posebnost drugoga čovjeka, njegovo znanje, njegovu moć pa ga počinješ imitirati: kupuješ ono što on kupuje, oblačiš se kao on, pišeš knjige kao on, tražiš si i ženu (ljubavnicu) ili muža (ljubavnika) kao on ili ona, želiš zarađivati kao on. Imitacijom želiš poništiti njegovu posebnost i biti posebniji od njega.

Jao, dosta je. Prepoznah sebe i priznajem da mi je nemoguće osloboditi se zavisti. No, ono što je čovjeku nemoguće, to je Bogu moguće. Stoga, preporučujem veoma učinkovite ljekarije iz Božje ljekarne:

Prvo, prvo posjećuj jednu drugu svoju sliku, drugoga čovjeka, Boga i čovjeka: Isusa Krista. U toj slici spoznaješ da je uvjet druženja s njim biti malen: „Ako ne budete kao djeca…” Shvaćaš da je on malen i da želi oko sebe malene. S Kristom dolaziš k sebi i spoznaješ da je dobro biti malen, da ne moraš biti poseban kako bi bio velik. A opet, tako što si s Kristom, postaješ velik. Da, tako što si malen i ljubiš Krista, nebesko, postaješ velik u Kristu. U malenosti, u ne-posebnosti, krije se istinska veličina! Drugo, postajući jedno s Kristom, urastajući u ljubav prema vječnosti, sve ovozemaljsko postaje ti nevažno. U duši ti se pojavljuje slatkoća vječnoga života spram kojega sva dobra ovoga svijeta, zbog kojih su ljudi zavidni jedni drugima (!), postaju apsolutno sporedna. Treće, osnažen tom nutarnjom slatkoćom vječnosti, koja se izdigla iznad svih zapreka ovozemaljskoga, oslobođen tih ovozemaljskih zapreka, možeš s ljubavlju posjećivati drugoga čovjeka, ali tada više ne kao svoju sliku, nego kao Kristovu sliku. Tada mirno prihvaćaš da je drugi čovjek u ovom svijetu veći od tebe, raduješ se onomu što on ima, ne bojiš se biti malen – jer si u Kristu već malen i velik – pa učiš od drugoga, a da pritom ne otimaš od drugoga imitacijom. Još više, tada u Kristu svakoga čovjeka smatraš većim od sebe, jer je svaki čovjek Kristova slika: „Smatrajte jedni druge većima od sebe.”

Uh, to nam je zasad sasvim dosta. I da, još ću nešto prišapnuti: Prijatelju, čuvaj sebe od sebe, čuvaj sebe od sebe zavidnoga.

Izvor:
Svjetlo riječi