Objavljeno:
27. 08. 2020. 10:30

Broj i predmet crkvenih zapovijedi nije u prošlosti uvijek i svugdje bio isti, a nije ni danas. Stariji se sjećaju da je među crkvenim zapovijedima donedavno postojala i ova: Ne slaviti ženidbe svečano u zabranjeno vrijeme, a to zabranjeno vrijeme su došašće i korizma.

Piše: fra Velimir Blažević

Te zapovijedi više nema među crkvenim zapovijedima cijele Crkve, a u pojedinim krajevima, pa tako i kod nas, umjesto nje došla je zapovijed: Obdržavaj ženidbene zakone Katoličke Crkve. O toj zapovijedi će ovdje biti riječi.

Bog je stvaranjem prvog čovjeka i prve žene, i sjedinjujući ih u intimnu životnu zajednicu, blagoslovio ih, i dao im nalog: „Plodite se i množite i napunite zemlju” (Post 1,28). Iz tog prvoga para muškarca i žene, iz njihova združivanja u „jedno tijelo” (Post 2,24; Mt 19,6) i iz rađanja potomstva, nastao je ljudski rod i razvijalo se čovječanstvo. Odatle narav, poziv i sva važnost životne zajednice muškarca i žene, koju nazivamo brakom ili ženidbom, a i sva briga i nastojanja Crkve da se ženidba u svojoj naravi, svrsi, dostojanstvu i punom ostvarenju ispravno promatra i vrednuje, da se potiče i podupire, i da se od mogućih zastranjivanja zaštiti. To se, uz drugo, postiže i odredbama i zakonima koje donosi svjetovna vlast, a za katolike odredbama i zakonima Katoličke Crkve.

Što je ženidba za katolike

Katolička Crkva uči, a na to i u svom ženidbenom pravu ukazuje, da je ženidba intimna zajednica muške i ženske osobe svega života, po svojoj naravi usmjerena k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva, i da je ženidbu među kršćanima Krist uzdigao u dostojanstvo sakramenta (Drugi vatikanski sabor, konst. Radost i nada, 48; Zakonik kanonskog prava, k. 1055; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1601 i 1617).

Muškarci i žene su po svojim fiziološko-psihološkim odrednicama i obilježjima usmjereni na uzajamno povezivanje u ženidbene ili bračne zajednice različitog spola (heteroseksualne). Uspostavljanje pak međusobnih životnih zajednica dvojice muškaraca, ili dviju ženskih osoba, tzv. istospolni (homoseksualni) brakovi, nisu prirodne ženidbene zajednice, i u dubokoj su opreci s onim što je kršćanski brak u percepciji Katoličke Crkve. Crkva je svjesna tendencija i stvarnih pojava homoseksualnih i lezbijskih životnih zajednica, za njih ima i određeno razumijevanje, ali ukazuje na neprirodnost takvog seksualnog usmjerenja, koje je ustvari seksualna nastranost, i ističe kako se takve istospolne zajednice ne mogu izjednačavati sa ženidbama jednog muškarca i jedne žene u pogledu njihove biti, pravâ i društvenog statusa, a što se zagovara u liberalnim političko-pravnim sustavima velikog broja država tzv. „naprednoga svijeta”.

Svjetovna vlast i zakonodavstvo uzimaju u zaštitu istospolne brakove, ali se tim neprirodnim zajednicama ne može dati ili priznati nešto što one po sebi nemaju, niti mogu imati. Pa i samo nazivanje takvih životnih zajednica brakom, pa još k tomu i obitelji, posve je proizvoljno. Za takve zajednice može se naći prikladan drugi naziv, čime one ne bi gubile ništa u pogledu svoga društvenog i pravnog statusa. Međutim, lako je prozreti kako naziv brak za te zajednice ima za cilj srozavanje i obezvređivanje kršćanskoga poimanja ženidbe i braka, odnosno obitelji, i to se mora imati na umu.

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve

Već je istaknuto kako je životna zajednica muškarca i žene božanskoga utemeljenja. Iz toga proizlazi da svaka ženidba podliježe božanskim zakonima, i treba se tim zakonima ravnati. S obzirom, pak, da ženidba ima općedruštvenu važnost, nju u određenim područjima uređuju i ljudski zakoni i zakoni svjetovne vlasti. Crkva te zakone ne zabacuje i ne obezvrjeđuje, nego njima, ukoliko se ne protive božanskim, a radi se o čisto svjetovnim učincima ženidbe, podliježu i ravnaju se i ženidbe katolika.

Crkva je od samih početaka usmjeravala pozornost na ženidbu i donosila o njoj različite odredbe, koje su tijekom vremena dopunjavane i usavršavane, i tako je nastao njezin vlastiti sustav ženidbenog prava. U pravnom sustavu Katoličke Crkve nalazimo odredbe i odgovore na to: što je ženidba po svojoj naravi i božanskom određenju; tko je sposoban i može sklopiti ženidbu, a komu se to, i zbog čega priječi; kako ženidba nastaje i kako se sklapa i uspostavlja ženidbena zajednica; koji su učinci ženidbe – prava i obveze – za oba bračna druga uzajamno; koja prava i obveze proizlaze iz ženidbe za roditelje prema djeci i djece prema roditeljima, i dr. Ako postoji crkvena zapovijed da treba obdržavati ženidbene zakone Crkve, svakako da je potrebno te zakone poznavati, a onda ima i razloga da se ovdje navede barem općenito koji su to zakoni, ili što se tim zakonima nalaže i uređuje.

Komu se ženidba priječi

Naravno je za ljudska bića, muške i ženske osobe, da teže jedne prema drugima, da se ujedinjuju u ženidbene ili bračne zajednice, i da se uzajamno u ženidbi ili braku upotpunjuju i usrećuju. Iz toga proizlazi, kao osnovno ljudsko pravo, pravo na ženidbu. To pravo, međutim, nije apsolutno. Zbog objektivnih datosti pravo na ženidbu može za nekoga biti neostvarivo, ili u određenoj mjeri ograničeno kako pozitivnim zakonima svjetovne vlasti, tako za katolike i zakonima Crkve. U tom smislu se u crkvenom Zakoniku kanonskog prava kaže da ženidbu mogu sklopiti svi kojima se pravom to ne zabranjuje, a potom se nabraja komu je ženidba zabranjena.

Za sklapanje ženidbe nužna je ženidbena privola obiju ženidbenih stranaka, i ona se ne može ničim nadomjestiti. A u ženidbenom pravu Katoličke Crkve se pobliže određuje kakva ta privola u sebi mora biti, da bi proizvela učinak

Zabrana ženidbe može biti takva da netko ne može sklopiti valjane ženidbe ni s jednom osobom suprotnog spola, tako npr. tko nije navršio dob koju zakon određuje (smetnja manjka dobi); postojanje kod nekoga trajne nemoći za spolni čin, bilo apsolutno bilo relativno (smetnja spolne nemoći); tko je sklopio ženidbu i ženidbena veza nije prestala postojati (smetnja ženidbene veze); tko je primio sveti red (smetnja svetog reda); tko je u redovničkoj ustanovi položio, i vezan je javnim doživotnim zavjetom čistoće (smetnja zavjeta čistoće); a ne može sklopiti ženidbe samo s određenom ženskom osobom ako je ona oteta ili se nasilu zadržava u nečijoj vlasti radi sklapanja ženidbe s njom (smetnja otmice); onaj tko je s nekom osobom u krvnom srodstvu izravne linije, ili s kojima je u srodstvu do četvrtog koljena pobočne linije (smetnja krvnoga srodstva); tko je u tazbini ili svojti u pravoj ili izravnoj liniji s dotičnom osobom (smetnja tazbine ili svojte); osoba krštena u Katoličkoj Crkvi s osobom nekrštenom (smetnja različitosti vjere); tko ubije svoga ženidbenog druga, ili ženidbenog druga neke druge osobe, s namjerom da s njom sklopi ženidbu (smetnja zločina); onaj tko je sklopio nevaljanu ženidbu, i s dotičnom osobom uspostavio zajednički život, ili bio s nekom osobom u općepoznatom ili javnom priležništvu, ne može sklopiti valjane ženidbe s njezinim krvnim srodnicima u prvom koljenu (smetnja javne ćudorednosti); tko je u zakonskom srodstvu u pravoj liniji, ili u drugom koljenu pobočne linije nastalom posvojenjem (smetnja zakonskoga srodstva). Neke od navedenih ženidbenih smetnji ili zapreka postoje po božanskom pravu, a većina upravo nabrojenih uspostavljena je kanonskim ili crkvenim pravom.

Kako se uspostavlja ženidba

Za sklapanje ženidbe nužna je ženidbena privola obiju ženidbenih stranaka, i ona se ne može ničim nadomjestiti. A u ženidbenom pravu Katoličke Crkve se pobliže određuje kakva ta privola u sebi mora biti, da bi proizvela učinak. Prema tome pravu: nesposoban je za sklapanje ženidbe: tko nije dovoljno sposoban služiti se razumom; tko boluje od manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima koje treba da se uzajamno predaju i primaju; tko zbog razloga psihičke naravi ne može preuzeti bitnih ženidbenih obveza; za ženidbenu privolu je potrebno imati određeno znanje o ženidbi; ženidbenu privolu čini nevaljanom određena zabluda i prijevara; ženidba je nevaljana ako je privola dana pod prisilom ili teškim strahom izvana izazvanim ili zadanim. Da bi se znalo za privolu, također je određeno da privolu treba na vani izraziti riječima, a tko ne može govoriti izražava je znakovima koji isto znače.

Ženidbenu privolu, nadalje, da bi bila valjana, treba sklopiti ili izraziti pred službenim predstavnikom Crkve. To su mjesni ordinarij ili župnik, zatim svećenik ili đakon kojeg za to mjesni ordinarij ili župnik ovlasti, i pred dvojicom svjedoka.

Jednakost bračnih drugova

Iz svake valjano sklopljene ženidbe za bračne drugove proizlaze određena prava i dužnosti. Nije upitno da su ženidbeni drugovi, muž i žena, jednaki u pogledu svih temeljnih ljudskih prava. Isto tako je jasno da svaki od bračnih drugova može imati neke posebne dužnosti i posebna prava koja proizlaze iz nekoga drugog naslova, a ne iz ženidbe, i s njom nemaju nikakve veze. Ovdje je riječ o jednakosti bračnih drugova kako s obzirom na posebne dužnosti, tako i s obzirom na posebna prava koja proizlaze iz ženidbene zajednice koju su oni međusobno uspostavili. Jednaka su im prava i dužnosti kad se radi o uzajamnim odnosima, o brizi za odgoj djece, o uzdržavanju obitelji, o stjecanju i raspolaganju vremenitim dobrima.

Korisno je ovdje napomenuti da među muževima i ženama, kao i inače među osobama različitog spola, jednakost mora biti u svemu onome što je vlastito ljudskoj osobi kao takvoj i njezinu dostojanstvu, a da u mnogim drugim stvarima može među njima postojati, a i postoji, određena nejednakost i različitost, što nužno proizlazi iz njihovih fizioloških i psiholoških karakteristika.

Čvrstoća i trajnost ženidbe

Poseban učinak ženidbene privole i bitno svojstvo ženidbe je njezina čvrstoća i trajnost, odnosno nerazrješivost. Već sama težnja i potreba da se omogući i osigura dobro bračnih drugova te rađanje i odgajanje djece traži da ženidba bude čvrsta i trajna. Bez toga bi jedno i drugo, i dobro bračnih drugova i dobro djece, bilo ugroženo, i ne bi se uspješno ostvarivalo. A da bi se čvrstoća i trajnost ženidbe dodatno osigurala, Krist je ženidbu proglasio nerazrješivom kad je na upit farizeja: Je li dopušteno otpustiti ženu? odgovorio: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt 19,6). Iz toga Crkva izvodi svoju nauku o nerazrješivosti ženidbe te razlikuje ženidbe koje su apsolutno nerazrješive, tj. koje ne može razriješiti nijedna ljudska vlast, i ne mogu se razriješiti ni zbog kakvog razloga, osim smrću, i ženidbi koje se u danim prilikama mogu razriješiti. Za Crkvu su apsolutno nerazrješive tzv. tvrde i izvršene ženidbe, naime sakramentalne ženidbe dvoje kršćana ukoliko su nakon ženidbe muž i žena izvršili bračni čin po kojem su postali „jedno tijelo”. Druge ženidbe, one naime koje nisu sakramentalne, sklopljene između katoličke i nekrštene osobe, ili između dviju nekrštenih osoba, ili ako su sakramentalne a nisu izvršene, najviša crkvena vlast – papa kao Kristov namjesnik na zemlji – može razriješiti kada to traži dobro katoličke vjere. Takvo dobro bi, npr., bilo ako će nekrštena stranka čiji brak se razrješuje primiti krštenje, ili ga je već primila, ili ako bračni drug koji je bio kršten, ali izvan Katoličke Crkve, prijeđe ili odluči prijeći u Katoličku Crkvu.

Zaključno govoreći, crkvena zapovijed: Obdržavaj ženidbene zakone Katoličke Crkve nema sama u sebi izdvojene zasebne težine ili važnosti. Njezina prava važnost stoji ili proizlazi iz božanskih zakona i ženidbenih zakon Crkve, kojima se ustanova ženidbe uređuje, da bi sačuvala svoj izvorni autentični oblik. Ono što je božanskim zakonima u pogledu ženidbe zacrtano načelno i općenito nekim se ženidbenim zakonima Crkve pretače u svima razumljiv govor, da se božanski zakoni bolje razumiju i ispravno u život provodi.

Nije, međutim, dovoljno samo da ženidbeni zakoni, ma kako bili dobri, u Crkvi postoje. Nužno je da se oni i obdržavaju. U tom smislu je ova crkvena zapovijed korisna – da katolike podsjeća što je ženidba i kakva treba biti, da uistinu služi dobru bračnih drugova i djece, a onda i cijelog čovječanstva, i zato je bilo potrebno ovdje o njoj reći nešto više.

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2019.)