Objavljeno:
27. 11. 2021. 09:00
Snježana Šušnjara

Međugeneracijska podrška unutar obitelji je itekako važna i pomaže opstanku obitelji. Danas često vidimo obitelji koje zapadaju u dvije krajnosti. Ili se roditelji odviše upliću u živote svoje odrasle djece ili se uopće ne upliću, nego se distanciraju. Prvo zna dovesti do bolećive ovisnosti jednih o drugima, pa često i socijalno i financijski, a drugo upravo zbog straha od te ovisnosti, do potpune neovisnosti i udaljenosti. Covey to naziva vrstom protuovisnosti (Covey 2006). Tako vidimo obitelji koje u međusobnom komuniciranju optužuju ili kritiziraju jedni druge, bez velike mogućnosti razumijevanja i dopuštanja drugačijih stavova i mišljenja.

Ovdje ćemo pokušati govoriti i o povezanosti djedova i baka s unucima na način na koji ovi prvi nikada nisu bili povezani sa svojom djecom. Covey smatra da je to stoga što djedovi i bake misle da ih njihove 'prve' obitelji više ne trebaju na isti način, te se posvećuju unucima na novi način koji im u tom trenu odgovara. Oni misle da su i u obitelji otišli u mirovinu i da sada nastupa drugo vrijeme za njih, da se njihove uloge mijenjaju. Međutim, stalna je potreba njihove prisutnosti u životu svoje odrasle djece i glavna im je, zapravo, dužnost podržavati svoju djecu u odnosu i radu s njihovom djecom. Nikakvom povlačenju tu nema mjesta. Njihova odgovornost kao roditelja i dalje traje, a uloga djeda i bake bi trebala biti sekundarna. Njih kao roditelje njihova odrasla djeca trebaju kao i ranije, naravno pod uvjetom da su bili roditelji koji su podržavali svoju djecu, priznavali njihove odluke, odnosno stvarali vizije o međugeneracijskoj obitelji (Covey 2006).

Mogućnosti za međugeneracijsku ljubav i podršku i stvaranje naslijeđa samo se usložnjavaju s narastanjem broja članova obitelji. Roditelji nikad ne bi trebali prestati biti mentori svojoj djeci, u pozitivnom smislu te riječi. Proces pružanja uzora, organiziranja, pouke i mentorstva u obitelji nikad ne prestaju, bez obzira na vrijeme koje protječe. Iako su roditelji glavni voditelji u obitelji, utjecaj drugih, sinova, kćeri, ujaka, stričeva, baka, bratića i drugih bližih članova također je važan. Oni mogu biti oni koji će u obiteljsku kulturu unositi promjene i poboljšanja, ali i zaustaviti prijenos negativnih tendencija kroz naraštaje. Važno je u sebi posvijestiti mogućnost za prevladavanje vlastite povijesti i od članova obitelji načiniti katalizatore koji će postati vođe u društvu (Covey 2006). Jer, kako Truhelka ističe, Ako uzgajatelj sam sebi nije strog u savjesnom vršenju svog zvanja, počesto zaskoči zgode i zgodice, da im se za volju svoje lične udobice izmakne, sve njegove opomene i nauke o zdušnosti i točnom vršenju dužnosti ostaće prazan zvuk (Truhelka 1910: 103).

U radu s obiteljima trebamo biti oprezni kad su u pitanju tuđi savjeti, jer svi često projiciramo svoje stavove i iskustva na tuđe probleme i živote. Ali ako obujemo tuđe cipele, jesmo li sigurni u njima, odgovara li nam broj, žuljaju li nas ili su nam pretijesne i neudobne. Dakle, ono što je dobro za mene, ne znači da je dobro i drugome. Također, postojanje društvenih vrijednosti često nas dovodi u zabludu. Primjerice, ako volite dijete zbog njegova ponašanja, jer se tako pristoji i drugi to cijene, dijete nauči zaslužiti tu ljubav dobrim ponašanjem i onda se postavlja pitanje je li to ljubav? Najgore od svega je determiniranost postupaka i slaganja sa situacijom, tipa – ja sam takva i tu se ništa ne može promijeniti. Takvi su mi bili i preci, ne mogu ja biti bolji; to sam naslijedila s majčine strane. Determinizam daje iskrivljenu sliku o našoj prirodi i stvara dojam da smo žrtve genetike i sredine te da nemamo prava na izbor (Covey 2006). Brak i obitelj su institucije koje treba štititi od svakog mogućeg pogrešnog shvaćanja s obzirom na njihovu narav, jer sve ono što ranjava brak i obitelj ranjava i ljudski suživot kao takav (Benedikt XVI.).

Sve ovo je utkano u temelje obitelji i dok god vjerujemo u ovakve stvari teško ćemo se moći osloboditi njihova utjecaja. Nije li vam se jednom dogodilo da ste imali krivu predodžbu o nečemu jer ste imali samo svoj iskustveni doživljaj i očekivanja. Npr. u prilici ste slušati na nekoj tribini svoje odraslo dijete kako govori o nekom važnom istraživanju i jako ste ponosni na njega. Međutim, u prvom redu neki ljudi stalno pričaju i vas to pogađa i krivo vam je što ne slušaju, jer vaše dijete govori. Propustite skoro cijelo predavanje šaljući prijekorne poglede tim osobama i gledajući smeta li to i drugima ili samo vama. Kad je predavanje gotovo, priđete tim ljudima i jedno od njih vam ljubazno objasni da je prevoditelj osobi iz strane zemlje koja jako cijeni vašeg potomka. U trenu sve vam se okrene. Sad situaciju vidite posve drukčije, žao vam je što ste propustili čuti što se govorilo a i što ste se nervirali uzaludno, misleći da su ti ljudi neuljudni i bezobrazni (Covey 2006).

Svi se mi ponašamo u skladu sa svojim očekivanjima, ali ako se želimo promijeniti, osobito u odnosima prema članovima svoje najuže obitelji, moramo primijeniti pristup iznutra prema van, a ne više izvana prema unutra. Einstein je istaknuo: Bitni problemi s kojima smo suočeni ne mogu se riješiti na istoj razini razmišljanja na kojoj smo ih stvorili. Trebamo učiti i stvarati nove načine mišljenja i razmišljanja.


Ulomak je iz knjige "Pedagoške mrvice" autorice Snježane Šušnjare koju možete pronaći na linku

Izvor:
Svjetlo riječi