Što je obraćenje?
Obraćenje (lat. conversio) je temeljiti, korjeniti, potpuni zaokret u životu čovjeka. To je promjena mentaliteta, stava prema Bogu, prema čovjeku, prema životu – prema svemu. To je zauzimanje novoga, posve drukčijega temeljnog životnog usmjerenja (optio fundamentalis) u našem životu. To je bitna odluka i ujedno čin koji se događa prije svega u srcu, u glavi, u pameti, a onda i na djelu: u životu, u radu i u međuljudskim odnosima.
To je ono što se događa putniku koji u jednom trenutku shvati da putuje u suprotnom pravcu od onoga kamo želi stići, pa se zaustavi, okrene i potpuno promijeni smjer kretanja. Radi se o bezuvjetnom i definitivnom okretanju od zla k dobru, od laži k istini, od iluzije k stvarnosti, od nevjere k vjeri, od sotone k Bogu. Ne tek tako da se prizna da Bog postoji i da nas je on stvorio, nego da ga se zavoli kao najdraže biće na svijetu bez kojega ne možemo ni trenutka živjeti, da se na njega osloni kao na beskrajno dobroga Oca koji nas neizmjerno ljubi i koji nam jedini može osigurati vječnu sreću.
Takvo se istinsko obraćenje dogodilo Savlu, žestokom progonitelju prvih kršćana, kad mu se iznenada objavio sam Isus Krist. U tom se trenutku mijenja njegov identitet. On, koji je do tada bio zakleti Isusov neprijatelj, postaje njegov najgorljiviji apostol Pavao, za kojega na kraju polaže i svoj život, kao njegov mučenik.
Ali takvo se obraćenje ne može dogoditi bez barem početne vjere u pravoga Boga, niti prije nego što shvatimo i priznamo da smo na pogrešnom putu. Tek tad se vraćamo i tek tad se počinjemo primicati svome životnom cilju kojemu težimo.
Međutim, na tom putu prema konačnom cilju ima mnogo krivina, zavoja i raskrižja. Treba uvijek paziti da ne skrenemo s pravoga puta te bdjeti da ne zastranimo i da se opet ne izgubimo. Stoga nam je potrebno i ono trajno obraćenje koje nazivamo metanoja (gr. μετάνοια) koje nam omogućava da korigiramo i male pogreške u našem hodu. One nas, istina, ne vode u suprotnom pravcu, ali nas odvode na stranputicu ili na lošiji, zaobilazni put koji je pametno izbjeći. To je ono što čini i svaki vjernik prigodom svakodnevnoga ispita savjesti i čina kajanja za počinjene grijehe te prigodom svake ispovijedi i svake duhovne obnove.
Ono prvo, temeljno obraćenje jest najvažniji čin u našem hodu prema Bogu i vječnom spasenju, ali ono ne donosi ploda ukoliko izostane ovo trajno obraćenje i ispravljanje svagdanjih pogrešaka u životu. Stoga odmah nakon korjenitoga obraćenja po važnosti dolazi ovo drugo, trajno obraćenje, metanoja kojom svaki dan i u svakom trenutku korigiramo svoj život: svoje stavove, misli, želje, riječi i djela. Bez te trajne brige naše bi napredovanje u dobru bilo vrlo usporeno i upitno, tako da do cilja možda ne bismo nikad ni stigli, ili bismo postigli daleko slabiji uspjeh.
Što je vjera?
Vjera nam se čini poznatijom i bližom od obraćenja, ali nije vjera sve ono što ljudi nazivaju vjerom. Vjera nije religija, tj. organizirani sustav vjerskih istina, bogoslužja, zakona i ponašanja. Ona je mnogo više od toga. To su samo sadržaji i plodovi vjere. Vjera pogotovo nije tradicija, običaj, a osobito ne folklor. To su samo blijedi odrazi i sjene vjere. Vjera također nije ni znanje, odnosno poznavanje vjerskih istina, propisa, molitava i dr. Ona podrazumijeva i to, ali sve to nadilazi.
Vjera nije ni „uvjerenje u istinitost neke tvrdnje bez njezine provjere”, kako neki tumače taj pojam. Vjera na koju nas Isus poziva ne tiče se ni nekih stvari, ni nekih činjenica, nego osobe u koju vjerujemo, u koju imamo potpuno povjerenje i kojoj smo spremni predati sav svoj život, a ta osoba jest jedino Isus Krist, u jedinstvu sa svojim nebeskim Ocem i s Duhom Svetim.
Uistinu, netko može napamet znati cijelu Bibliju, cijeli Katekizam i cijeli Zakonik kanonskoga prava – a da ništa od toga ne vjeruje. Poznavanje vjerskih istina od velike je koristi, ali ne može nadomjestiti vjeru, jer ne spašava nas znanje, nego vjera! „Vjera te tvoja spasila”, veli Isus (usp. Mt 9,22; Mk 10,52; Lk 7,50).
Kršćanska vjera je duboko povjerenje u Boga, u njegovu svemoć, u njegovo beskrajno milosrđe i neograničenu ljubav, tako da Mu bez zadrške možemo predati i zaista Mu predajemo svoj život i svoju sudbinu, kako na ovom svijetu tako i u vječnosti.
Postoji i tzv. bogoslovna krepost vjere po kojoj vjerujemo u Boga i u sve ono što je On objavio i čemu nas uči Kristova Crkva. Vjerujemo jer je Bog apsolutna Istina. Vjernik se nutarnjom privrženošću s pouzdanjem i ljubavlju potpuno oslanja na Boga, na njegovu dobrotu i milosrđe, ali ujedno nastoji što bolje upoznati i vjerske istine, prihvaća ih i vrši Božju volju kako bi njegova vjera bila što potpunija i što plodnija.
Vjera je također izvanredni, nadnaravni dar Božji, dar Duha Svetoga koji vjernika osposobljava da čini i čudesna djela u ime Isusovo i Božjom snagom. Ali i oni koji nemaju tako izvanrednoga nadnaravnog dara vjere dostatno su obdareni sposobnošću da Boga upoznaju, da mogu vjerovati u Njega i vršiti Njegovu volju – na slavu Božju i za svoje vječno spasenje, samo ako to hoće. Ako neće, slobodni su i ne vjerovati – na svoju štetu. Jer Bog poštuje našu slobodnu volju kojom nas je obdario. Stoga samo o našem slobodnom izboru ovisi naša vječna sreća ili nesreća – jer Bog nam sa svoje strane svima nudi samo sreću, vječno blaženstvo.
Je li baš svakome od nas potrebno obraćenje i vjera?
Da bismo odgovorili na to pitanje, dovoljno je pogledati u kakvom to okruženju mi danas živimo. Donedavno je i naš osobni, i obiteljski i društveni život bio duboko prožet vjerom. Svaki se posao započinjao i završavao „u Ime Isusovo”, tj. molitvom i zahvalom svemogućem i predobrom Bogu. Poštivala se nedjelja kao dan Gospodnji, rezerviran za sv. misu te za odmor duše i tijela. Poštivala se otkupiteljska Muka Isusova tako da je svaki petak bio dan pokore, nemrsa, a nerijetko i strogoga posta. Svetkovine i blagdani tijekom godine nisu bili „praznici”, jer u kršćanstvu ništa nije prazno, nego su bili sretni dani, ispunjeni radošću – na slavu Božju i na čast Njegovih svetaca. Brak je bio svet i nerazrješiv, brojna djeca su prihvaćana kao Božji dar i blagoslov. Blagoslov kuće, obitelji, djece, bolesnika i sve imovine bio je na visokoj cijeni. Vjera se usmenom predajom i vjerskom praksom prenosila s koljena na koljeno, unutar obitelji – daleko više nego vanjskom vjerskom poukom u crkvi ili u školi.
To ipak ne znači da je sve bilo idealno. Nije to uvijek bila zadivljujuća vjera onoga rimskog satnika iz Kafarnauma koji reče Isusu: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj!” (Mt 8,8). Nije to uvijek bila ni vjera one žene koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja, koja je dodirnula Isusa s dubokim uvjerenjem da će ozdraviti samo ako se dotakne njegove haljine – i ozdravila je (usp. Mk 5,25-34). Ali je to ipak bila vjera koja je stoljećima prožimala sveukupni svakodnevni život našega čovjeka, i u dobru i u zlu.
Donedavno, u zdravoj kršćanskoj kulturi, brak je bio svetinja. Jer sveta ženidba je sakrament, tj. sredstvo spasenja i posvećenja bračnih drugova i cijele obitelji. Ženidba je trojni savez: između Boga, muža i žene. Muža i ženu veže Bog, vjera u Boga, ljubav i vjernost prema Bogu. Danas mnogima ta činjenica više nije ni izdaleka u svijesti. Oni brak vide samo kao sporazum ili u krajnjem slučaju kao ugovor između muža i žene, bez Boga. Zato mnogi i žive nevjenčano, a i ako se vjenčaju, to biva sa znatnim zakašnjenjem. Onda nije ni čudo da brak, koji je sveden na čisto ljudsku razinu, lako i brzo propada, pa dolazi do rastava braka i do ponovnih ženidaba, isključivo na ljudskoj osnovi, bez Boga.
Obitelj, posvećena sakramentom ženidbe, bila je od početka sveta i poštivana je kao takva. Djeca su primana sa zahvalnošću, kao Božji dar – kad Bog hoće i koliko ih Bog dadne. A danas, bez Božjega blagoslova, djeca se shvaćaju kao lutkice: jedno ili dvoje i – dosta! Razumljivo, šta će lutkice odraslim ljudima!? A onda se i to jedno ili dvoje pretvore u idole kojima ništa ne smije nedostajati i kojima se svatko mora klanjati – pa se djeca upropaste: nikad se ne osposobe za samostalan život jer se za sve brinu roditelji; i nikad ne postanu dobri ljudi jer se nikad nisu naučili žrtvovati i trpjeti ni za što na svijetu.
Danas u našim obiteljima rijetko kad se govori o Bogu i o vjeri. Mnogi roditelji uopće ne shvaćaju da je prije svega njihova osobna dužnost prenijeti svoju vjeru svojoj djeci. Ne shvaćaju da je to najdragocjeniji dar što ga mogu ostaviti u baštinu svojim potomcima. Misle da to spada na tetu u vrtiću, na vjeroučitelja u školi, na svećenika ili na časnu sestru na vjeronauku. Relativiziraju vjeru. Štoviše: i omalovažavaju je! Mnogi roditelji više i ne mole sa svojom djecom. Ako ipak mole, mole sami za se – a djecu prepuste televiziji, telefonu, igricama, pa čak i lošem društvu. Kao da se vjerski odgoj njih uopće ne tiče.
Pa zar nam tu nije nužno i hitno potrebno obraćenje? Zar ne bismo mogli obnoviti poštovanje svetosti braka i obitelji? – Sigurno da možemo, samo to treba htjeti (usp. Fil 4,13).
Jesmo li u idolopoklonstvu?
Pored ove velike duhovne štete narod i inače sve više upada u teški grijeh udaljavanja od Boga, pa čak i u grijeh idolopoklonstva. Umjesto vjere u Boga i klanjanja jednom jedinom Bogu mnogi danas „obožavaju” pojedine sportaše, pjevače, pjevačice, pa čak i kojekakva jela i pića. – A znamo da se obožavati može i smije jedino Bog, i nitko drugi! I sama zloupotreba riječi „obožavanje” je vrlo grešan čin. Tim više što se svjesnije koristi.
Zatim, jedan drugi oblik idolopoklonstva jest klanjanje nekakvoj ljudskoj znanosti, kao što to čini new age, scijentologija i slične sekte. To je velika sotonska varka na koju nasjedaju oni koji se ne pouzdaju u jednoga jedinog pravog Boga. Znanost bi nas morala voditi k Bogu, a nipošto ne udaljavati od njega. Sotona, otac laži, ima jako veliko znanje o Bogu, veće nego svi ljudi na svijetu zajedno. Ali on Boga mrzi, a ne ljubi ga! Ne vjeruje u njega. Ne klanja mu se. I navodi sve svoje sljedbenike da se ponašaju kao i on kako bi zauvijek upropastio njihove duše u paklu.
Prava znanost je u sebi jako dobra i korisna. Ona je Božji dar čovjeku, ali ona nije Bog! Njoj se ne klanjamo, niti joj se smijemo klanjati. Mnoge tzv. znanstvene teorije su davno propale i nadiđene. Znanost mora napredovati i usavršavati se, ali ona ne može nadomjestiti vjeru u Boga, a pogotovo ne može nadomjestiti Boga. Pa ipak ona je postala idol onih koji u Boga ne vjeruju, a idolopoklonstvo je Bogu najodvratniji grijeh.
Biblija nam jasno svjedoči da je tijekom cijele povijesti spasenja Bog uvijek kažnjavao svaki oblik idolopoklonstva. Kad god bi Izraelci napustili Boga živoga i počeli se klanjati mrtvim likovima poganskih božanstava, uvijek bi pretrpjeli teške katastrofe, a kad god bi se obratili pravome Bogu, Bog bi ih milostivo spašavao.
Danas nije idol samo znanost. U posljednje vrijeme idol je postalo i zdravlje. Kao da je zdravlje u životu najvažnije: važnije od susjeda, od prijatelja, od ljubavi. Kao da je ono Bog – a nije! Zdravlje služi čovjeku, ali i ono će proći. Jedino je ljubav neprolazna vrednota. Zdravlje treba čuvati kao Božji dar, ali ne za njega žrtvovati slobodu, vjeru, obitelj, prijatelje i moralne vrednote. Sve su ove vrednote važnije od zdravlja.
Slični su idoli i tijelo i nekakva umišljena ljepota. Mnoge mlade žene u posljednje vrijeme neće da ostanu trudne i da rađaju djecu – da ne bi pokvarile ljepotu tijela, „lijepu liniju”… Pa zar ima nešto ljepše od trudnice koja donosi na svijet novoga čovjeka i surađuje s Bogom Stvoriteljem na obnovi čovječanstva?
Sotona nam baca prašinu u oči i ruga nam se zbog naših gluposti, a mi slijepo slijedimo nekakvu sotonsku modu koja danas jest, a već sutra je neće biti. Moda prolazi, a svoje sljedbenike ostavlja prazne u duši i nemoćne vratiti izgubljeno vrijeme i proigrane šanse u životu. Slijedeći prolaznu modu, ljudi i nesvjesno slijede svoga zakletog neprijatelja, umjesto da mu se svjesno i odlučno suprotstave, pa nek' košta što košta!
Imamo i mnoštvo drugih idola kao što su: novac, vlast, moć, blagostanje, pa čak i sport i glazba. Sve je to dobro, ali u određenoj mjeri: dok ne ugrožava vjeru u Boga i naše potpuno predanje u volju Božju.
Najveće današnje pošasti protiv vjere u pravoga Boga jesu: relativizam (kao da su sve vjere iste, pa kao da ni jedna ne vrijedi ništa) i indiferentizam (činjenica da mnoge ljude danas uopće ne zanima pitanje Boga, vjere, duše, vječnoga života, raja, čistilišta, pakla, istine, grijeha, mana, vrlina…). Ako hoćeš – vjeruj, ako nećeš – ne moraš. Vjera im uopće nije važna. Zanimaju ih samo prizemni interesi – životarenje od danas do sutra: da što lakše prođu kroz ovaj zemaljski život, kao da vječnosti uopće i nema. Isključili su Boga iz svoga života, pa im je život postao siv, mračan, dosadan, mučan, katkad i nepodnošljiv. Odatle sve više hedonizma, alkoholizma, droge, nasilja i kriminala na jednoj strani, a depresije, razočaranja, pa čak i samoubojstava na drugoj.
Zar nam i ovdje nije nužno i hitno potrebno obraćenje? – Nužno je potrebno i moguće je, ali pod uvjetom da mi to zaista hoćemo, uz Božju pomoć!
Ima li nade?
Uvijek ima nade jer naš Bog je „Bog nade” (Rim 15,13), nade koja ne postiđuje (usp. Rim 5,5). On je Bog „milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću” (usp. Izl 34,6; Ps 145,8). U njega se uvijek možemo pouzdati i na njega se osloniti – ali pod uvjetom da se obratimo i da mu barem od sada budemo vjerni.
Vrijeme korizme izvrsna je prigoda i najpovoljniji trenutak za naše osobno obraćenje i posvećenje, a uskrsno vrijeme koje za njim slijedi jest idealno razdoblje za naš rast i sazrijevanje u vjeri. Neka nam te divne darove udijeli naš predobri nebeski Otac po zaslugama raspetoga i uskrsloga Krista te po zagovoru Blažene Djevice Marije, svetoga Josipa i svih svojih svetih!
