Objavljeno:
01. 10. 2022. 09:00
Fra Danimir Pezer

Mnogi odlomci Matejeva i Ivanova evanđelja govore o vlasti koju Isus povjerava svojim apostolima i Crkvi: o vlasti otpuštanja i zadržavanja grijeha ili o vlasti vezivanja i odrješivanja. U Matejevu evanđelju, koje više od ostalih tematizira autoritet i vlast odrješivanja, o tome se govori u tri odlomka. U Mt 9,6-8 nakon izvješća o čudesnom izlječenju uzetoga kojemu su oprošteni grijesi, Isus kaže: „Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!” a zatim se dodaje: „Kad mnoštvo to vidje, zaprepasti se i poda slavu Bogu, koji takvu vlast dade ljudima.” Upotreba množine jasno pokazuje kako, po Mateju, božanska moć otpuštanja grijeha nije dana samo Isusu nego i drugim ljudima koji mogu nastaviti njegovo djelo. U Mt 16,18-19 na Petrovu ispovijest vjere Isus odgovara obećanjem i promicanjem: „Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju (...). Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.” Ove riječi Marko i Luka ne donose, a njima se Petru povjerava neizmjerna i otajstvena moć ključeva, moć vezivanja i odrješivanja. Ovdje se međutim ne radi o opraštanju grijeha, nego doslovce o otvaranju i zatvaranju vrata, o davanju ili zabrani ulaska. Naime, u židovskom govoru Isusova vremena glagoli „vezati” i „odriješiti” imaju dvojako značenje: a) zabrane ili dopuštenja; b) isključenja grešnika iz zajednice ili njegova povratka u zajednicu. S ključevima Petar ne dobiva izravno vlast da otpušta grijehe, tj. da intervenira u odnos između Boga i čovjeka, nego da prekida i ponovno uspostavlja zajedništvo s Crkvom. Njegova odluka, donesena u ime Božje, bit će prepoznata i odobrena i u kraljevstvu nebeskom. Tako govor o zemaljskom izopćenju istodobno upućuje i na nebesko izopćenje ili pak vraćanje u zajednicu. Na prvi pogled ova vlast vezivanja ili odrješivanja povjerena je samo Petru, kojemu je Isus obećao da će na njemu sagraditi Crkvu. Budući da je Matejevo evanđelje napisano između 80. i 85. godine, njegove primatelje ne zanima toliko je li Petar dobio vlast ključeva, nego puno više – postoji li ta vlast trajno u Crkvi.

U Matejevu evanđelju poslije parabole o izgubljenoj i pronađenoj ovci iznosi se Isusovo učenje o stavu koji treba zauzeti u odnosu na grešnike. Isus govori o trima koracima koje je potrebno poduzeti da bi se grešnike vratilo u zajednicu. Svaki kršćanin bi trebao težiti da vrati u zajednicu izgubljenoga brata. U slučaju neuspjeha treba pozvati u pomoć jednoga ili dvojicu svjedoka, a ako ni tada ne uspije, treba zatražiti pomoć od lokalne zajednice koja donosi konačnu odluku o povratku u zajednicu ili o izopćenju. Vlast vezivanja i odrješivanja, prvobitno povjerena Petru, čini se da je sad povjerena svim kršćanima: „Što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu” (Mt 18,18). Isus je prešao s jednine na množinu. Dakle, svaki kršćanin, pojedinačno ili u zajednici, ima odgovornost ne samo za bratsko popravljanje nego i za udioništvo u donošenju odluke u procesu isključenja i ponovnoga vraćanja u zajednicu.

U Ivanovu evanđelju na dan svoga uskrsnuća Isus povjerava apostolima, a ne samo Petru, vlast otpuštanja i zadržavanja grijeha. Ta vlast nije samo povezana s uskrsom nego i s darom Duha Svetoga. Služba otpuštanja grijeha je duhovna služba, a njezino vršenje treba biti iznutra animirano poslušnošću Duhu Svetom. Vlast povjerena apostolima (osim Jude i Tome) nije izražena glagolima odvezati i svezati kao kod Mateja, nego otpustiti i zadržati. Glagol otpustiti sinoptička evanđelja koriste kada govore da Isus otpušta grijehe. Oproštenje grijeha događa se u dvije etape: grešnik se treba obvezati na određena djela i ograničenja, a zatim se proglašava da su mu grijesi oprošteni. Pritom treba istaknuti uskrsnu i duhovnu dimenziju službe opraštanja.

Sv. Pavao, za razliku od evanđelista, manje govori o grešniku, a više o grijehu. On uvodi koncept pomirenja koji se ne pojavljuje u drugim novozavjetnim spisima. Krist, davši svoj život za nas, pomirio nas je s Ocem (Rim 5,10-11). Inicijativa za pomirenje dolazi od Oca koji nas je pomirio sa sobom. Pavao govori i o kozmičkom aspektu pomirenja (2 Kor 5,18-19). Kao i evanđelja, i Pavao govori da Kristovo djelo nastavljaju ljudi kojima je povjerena služba pomirenja i koji ih potiču na pomirenje u ime Kristovo: „Dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5,18-20). Čini se da Pavao u ovom tekstu ne govori o liturgijskom ili sakramentalnom pomirenju, nego da se sve događa na unutarnjem i duhovnom planu. U Prvoj poslanici Timoteju nalazimo trag liturgijske geste polaganja ruku kojom se podjeljuje oproštenje i pomirenje kršćanima koji su počinili teška djela (1 Tim 5,20-22).

Na ovim novozavjetnim tekstovima crkveno učiteljstvo temelji teoriju i praksu sakramenta pomirenja. Novi zavjet poznaje različite pastoralne prakse oproštenja grijeha – oproštenje po krštenju, bratskom opomenom, izopćenjem – i različite teologije: pomirenje s Bogom po Kristu, oproštenje grijeha (povezano s oproštenjem našim dužnicima u molitvi Oče naš), kao i teologiju izgubljenoga i ponovno uspostavljenoga zajedništva s Crkvom. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom. Opraštanje grijeha spada na bit svećenikovu, na njegov identitet.

Izvor:
Svjetlo riječi