Objavljeno:
30. 07. 2020. 08:45

Osjećam da polàko polàko silazim s uma,
ili da uspinjem se u neku misô višu
a nedohvatnu, meni sada bi svaka šuma
najbolje boravište bila, da čekam kišu

da s mene spere mene, da opet budem čist
i možda nevin kao nekada kad je čežnja
jedina pratilja mi bila, još možda list
po koji će mi negdje izbiti, oko gležnja,

a dalje neće moći, možda ću ipak cvasti
a neću znati zašto, bez tebe, ti si znala
zbog čega pada kiša, zbog čega nas u vlasti
vlastito tijelo drži i zašto nije pala

nijedna vláda srca; osjećam da polàko
silazim s uma, dolje gdje usne traže riječi,
i penjem se, a možda i nije to baš tako:
isto je ono što mi i pad i uspon priječi.

Luko Paljetak, iz knjige Pitomi urlici

 

Izvor:
Svjetlo riječi