Objavljeno:
26. 02. 2021. 12:00

U tom dinamičnom i stalnom izgrađivanju i dograđivanju identiteta događa se jedna razmjena i obogaćenje koje ne daju da se ukoči, okošta i zatvori u vlastitu ljušturu, već pozivaju na rast, razvoj i otvaranje prema drugima i drukčijima, osobito prema domaćima u vjeri

Eklezijalni identitet zajednica materinskih jezika odražava ljepotu kako zavičaja, kulture i baštine donesene iz domovine, tako i onih dobrih značajki koje su ljudi poprimili u novoj sredini. U tom dinamičnom i stalnom izgrađivanju i dograđivanju identiteta događa se jedna razmjena i obogaćenje, koje ne daju da se ukoči, okošta i zatvori u vlastitu ljušturu, već pozivaju na rast, razvoj i otvaranje prema drugima i drugačijima, osobito prema domaćima u vjeri.

Tomislav Markić svećenik je Zagrebačke nadbiskupije, rođen u Zagrebu 1969., a podrijetlom iz župe Kandija kod Bugojna. Teologiju je studirao u Zagrebu i Beču, gdje je postigao doktorat iz pastoralne teologije. Za svećenika je zaređen 1995. te je vršio sljedeće službe u Zagrebačkoj nadbiskupiji: nadbiskupski tajnik, generalni tajnik pripremnoga razdoblja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, biskupski vikar za trajnu formaciju svećenika, za trajne đakone i za laike, ravnatelj Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, voditelj Đakonske pastoralne godine, a bio je i župnikom u Granešinskim Novakima. Od 2014. vrši službu nacionalnoga ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Vanjski je suradnik i naslovni predavač na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Poštovani vlč. Markiću, suvremeni svijet je kao nikada do sada „svijet u pokretu”. Koja je uloga i odgovornost Crkve u svijetu migracija?

Migracije su stare koliko i naš svijet. I Sveto pismo započinje jednom „prisilnom” migracijom – izgonom Adama i Eve iz Rajskoga vrta, a i kasniji sadržaj Svetoga pisma snažno je obilježen migracijama: izlazak iz Egipta u Obećanu zemlju, babilonsko progonstvo, bijeg Svete obitelji u Egipat, povratak u Nazaret pa kasnije širenje Radosne vijesti sve do na kraj tada poznatoga svijeta.

Migracije dakle nisu nešto novo, iako su one u našemu vremenu snažno ojačale, a njihovu se rastu ne nazire kraja. Mobilnost suvremenoga čovjeka, koja je potaknuta i velikim tehnološkim i prometnim mogućnostima, ali i nizom čimbenika kao što su ratovi, progoni, klimatske promjene i nejednaki gospodarski razvoj – sve to doprinosi migracijama, koje god vrste one bile, od onih svakodnevnih u putovanju na posao ili mjesto obrazovanja, do onih doživotnih u potrazi za boljim životnim mogućnostima i višim standardom.

Crkva u tom svijetu migracija sudjeluje od samih svojih početaka jer je i nastala i proširila se svijetom putem migracija. Ona dijeli radost i nadu, žalost i tjeskobu ljudi našega vremena, pa tako i onih koji sudjeluju u suvremenim migracijama te nema ničega uistinu ljudskoga što ne bi našlo odjeka u srcima Kristovih učenika (usp. Gaudium et spes, broj 1). Osim toga, Crkva u svojim dokumentima podsjeća kako nas Kristova ljubav prema seliocima potiče da se iznova suočimo s njihovim problemima (usp. Erga migrantes caritas Christi, broj 1) jer se gotovo sve zemlje susreću s nezaustavljivim širenjem fenomena migracija. Stoga je i odgovornost Crkve u tom smislu velika, na što nas uvijek iznova i neumorno podsjeća papa Franjo.

Koji su najvažniji dokumenti Crkve na temu migracija i pastorala selilaca?

Uz već spomenutu Uputu Papinskoga vijeća za pastoral selilaca i putnika „Erga migrantes caritas Christi” iz 2004. godine valja spomenuti dekret Konzistorijalne kongregacije iz 1914. godine „Ethnografica studia” koji prvi put obrađuje pitanje klera uključenoga u pastoral iseljenika, zatim temeljni dokument, apostolsku konstituciju pape Pija XII. „Exsul familia” iz 1952., koja se smatra kao magna charta crkvene misli o migracijama. Drugi vatikanski sabor donio je više smjernica vezanih uz pastoral selilaca, sadržanih osobito u već spomenutoj Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes”, dok je papa Pavao VI. 1969. godine objavio motu proprio „Pastoralis migratorum cura” zajedno s Uputom „De pastorali migratorum cura”. I Zakonik kanonskoga prava iz 1983. donosi odredbe vezane uz pastoral iseljenika, predviđajući primjerice, osnivanje misija za duhovnu skrb iseljenika. Na te dokumente snažno se nadovezuju godišnje papine poruke za Svjetski dan selilaca i izbjeglica, u kojima se promiču prava i dostojanstvo migranata.

Zanimljivo je da i mjesne Crkve imaju svoje dokumente koji reguliraju ovo područje. Tako je primjerice za Njemačku na snazi dokument Njemačke biskupske konferencije „Eine Kirche in vielen Sprachenund Völkern” koji daje smjernice o pastoralu migranata, nositeljima toga pastorala, kao i nužnoj suradnji s Crkvom u Njemačkoj pa se između ostaloga traži da se u dušobrižničku službu zajednicama drugih materinskih jezika u Njemačku šalju samo prikladni i dobro pripremljeni dušobrižnici koji dobro poznaju njemački jezik i spremni su na otvorenu suradnju s vjernicima laicima i strukturama mjesnih župa i biskupija.

 

Migracijski izazovi

Sociolozi tvrde kako smo svjedoci jedne nove seobe naroda. Je li pastoralni odgovor mjesnih Crkava na probleme i izazove ljudi u pokretu zadovoljavajući ili današnja situacija migracija zahtijeva posuvremenjenje dušobrižništva?

Upravo su mjesne Crkve najpozvanije odgovoriti na izazov migracija na svome području. U tome trebaju pomoć i suradnju onih Crkava iz kojih migranti dolaze i potječu. Stoga Crkve u zemljama sa snažnim priljevom migranata redovito imaju strukture za prihvat i integraciju doseljenika, a radi li se o katolicima, njihovim radom koordinira nacionalni ravnatelj za dušobrižništvo stranaca, kao što je slučaj primjerice u Njemačkoj, Švicarskoj ili Austriji.

Crkve zemalja sa snažnim iseljeničkim zajednicama imaju pak svoje strukture koje pomažu mjesnim Crkvama u zemljama kamo iseljenici odlaze. Ta se pomoć najviše sastoji u slanju dušobrižnika za zajednice materinskih jezika. Tako primjerice imamo zajedničko Vijeće Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu, a isto tako i zajednički nacionalni ured za hrvatsku inozemnu pastvu koje djeluje pod nazivom Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Sličnu crkvenu strukturu ima i Litva, Poljska ili Mađarska koje također imaju brojne iseljenike.

Svakako da današnja migracijska situacija zahtijeva i posuvremenjenje dušobrižništva, kako promjenom pastoralnoga stila i prilagodbe pastoralnim potrebama migranata tako i korištenjem društvenih mreža u pastoralu. U tome već postoji određeno iskustvo te se neke naše misije na izvrstan način služe tim suvremenim pristupima.

Kakvi su pravno-pastoralni odnosi između Crkve iseljenja i Crkve useljenja? Postoji li u biskupijama prispijeća diskriminacija u odnosu prema vjernicima drugih materinskih jezika?

Pravno-pastoralni odnosi između Crkve iseljenja i Crkve useljenja regulirani su već spomenutim dokumentima i oni predviđaju da Crkva iz koje vjernici odlaze šalje za njima i dušobrižnika koji će ih voditi u vremenu prilagodbe i potpune integracije u mjesnu Crkvu u koju su uselili. Ne bih rekao da postoji diskriminacija prema vjernicima drugih materinskih jezika jer se ipak radi o jednoj i istoj Katoličkoj Crkvi. Ponegdje se pojave poteškoće koje zajedno rješavamo, uvijek u skladu s pozitivnim crkvenim propisima i u najboljem interesu vjernika.

Valja naglasiti kako su mjesne Crkve prilično otvorene za novopridošle vjernike i da njihovu prisutnost doživljavaju kao obogaćivanje i pomlađivanje vlastite Crkve te stoga rado podupiru zajednice drugih materinskih jezika i pokazuju veliku strpljivost glede njihove integracije.

Može li se u biskupijama prispijeća doista sačuvati vlastiti eklezijalni identitet?

Vlastiti identitet je baš kao mozaik sazdan od mnoštva elemenata koji se ugrađuju u skladnu i lijepu cjelinu. Tako i eklezijalni identitet zajednica materinskih jezika odražava ljepotu kako zavičaja, kulture i baštine donesene iz domovine tako i onih dobrih značajki koje su ljudi poprimili u novoj sredini. U tom dinamičnom i stalnom izgrađivanju i dograđivanju identiteta događa se jedna razmjena i obogaćenje koje ne daju da se ukoči, okošta i zatvori u vlastitu ljušturu, već pozivaju na rast, razvoj i otvaranje prema drugima i drukčijima, osobito prema domaćima u vjeri.

S druge strane, vjera se utjelovljuje u kulturu pa njegovanje kulture i čuvanje baštine imaju svoje mjesto u zajednicama materinskih jezika, ako omogućavaju da ona tradicionalna vjera prerasta u življenu vjerničku praksu.

Što nam možete reći o odnosu domovine (RH i BiH) i hrvatskoga izvandomovinstva?

Hrvatski narod sve snažnije živi u dva podjednaka dijela, diše s dva plućna krila: jedno čine Hrvati u Domovini, a pri tome mislim na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, zemlje u kojima su Hrvati konstitutivan narod, dok drugo čine Hrvati u dijaspori, a to su oni u zemljama gdje žive bilo kao nacionalna manjina bilo kao iseljenici iz 20. i 21. stoljeća. I dok se broj Hrvata u Domovini demografski i statistički smanjuje, dotle broj naših sunarodnjaka u inozemstvu raste i prirodnim priraštajem, ali i po snažnom valu novoga doseljavanja koje se osobito pojačalo nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. i svih mogućnosti mobilnosti koje je članstvo u toj uniji donijelo.

Republika Hrvatska brine se o svojim državljanima u inozemstvu i posredstvom mreže diplomatskih predstavništava, ali i preko ustanova u Hrvatskoj, među kojima se posebno ističe Hrvatska matica iseljenika. Valja spomenuti i djelovanje Središnjega državnog ureda za Hrvate izan Republike Hrvatske, kao i niza tijela i udruga koje prate taj važan dio našega naroda te promiču interese hrvatskoga iseljeništva.

Kako je situacija u Bosni i Hercegovini složenija tako je i odnos te zemlje prema iseljeništvu izazovniji. Značajan dio iseljenika iz Bosne i Hercegovine pripadnici su hrvatskoga naroda te bi sigurno bilo dobro da i u institucijama te države nađu snažnu podršku i potporu.

Što se pak Crkve tiče, hrvatski iseljenici zajednička su briga obje biskupske konferencije: HBK i BK BiH, a ta se briga očituje u radu već spomenutoga zajedničkoga Vijeća za hrvatsku inozemnu pastvu, kojemu predsjeda biskup Pero Sudar, i osobito Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, koje kao nacionalni ravnatelj vodim.

Povremeno se u medijima čuje i optužba da neki misionari znaju zloporabiti misije u nacionalističko-patriotske svrhe. Stoji li taj prigovor?

Naših 189 hrvatskih katoličkih misija, zajednica i župa, koliko ih ima u cijelome svijetu, djeluju u različitom društvenom, političkom i vjerskom okruženju. Uglavnom su uronjene u moderna društva s većim ili manjim udijelom katolika, u kojima se Crkva ponekad nalazi u dubokoj krizi, uzrokovanoj seksualnim i drugim zloporabama moći. U takvim se uvjetima kritički preispituje uloga i djelovanje svih crkvenih zajednica pa tako i naših pastoralnih pristunosti.

Ponekad se njegovanju hrvatske komponente identiteta naših iseljenika pristupa previše kritički ili pak nekritički. Važno je očuvati primat očuvanja katoličke i vjerničke komponente identiteta, a zbog isprepletenosti vjere i kulture, ponekad dođe i do nesporazuma. Djelići mozaika naših identiteta lijepe se na podlogu koja je za nas kršćane podloga našega krštenja i pritjelovljenja Crkvi kao narodu Božjemu.

 

Sve stariji vjernici

Koja je uloga delegata biskupske konferencije za misionare?

Uz Vijeće i Ravnateljstvo, delegati hrvatske inozemne pastve važna su karika pastoralne skrbi za naše iseljenike i njihove potomke. U našem ustroju djeluje ukupno deset delegata: za Sloveniju, Austriju, Švicarsku, Njemačku, zapadnu Europu, Skandinaviju, Kanadu, Sjedinjene Američke Države, Južnu Ameriku i Oceaniju. Delegati su svećenici koji djeluju na pojedinom pastoralnom području, izabrani su od svoje subraće da ih predstavljaju u radu Vijeća za hrvatsku inozemnu pastvu, ali i da koordiniraju njihovim radom. Delegati organiziraju i godišnje skupove pastoralnih djelatnika i djelatnica na svome području te podnose godišnja izvješća o svome području.

Osobito je važna uloga delegata za Njemačku don Ivice Komadine, svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije, jer on koordinira radom ukupno 99 hrvatskih katoličkih misija i zajednica u cijeloj Njemačkoj, a njegov ured, koji čini ukupno pet djelatnika, izravno je vezan uz nacionalnoga ravnatelja za pastoral stranaca u Njemačkoj te intenzivno i svakodnevno komunicira s biskupijskim referentima za pastoral zajednica drugih materinskih jezika i dnevno pomaže u rješavanju tekućih, otvorenih pitanja. Slično čine i drugi područni delegati hrvatske inozemne pastve, ali svaki od njih koordinira manjim brojem misija.

Stoji li hrvatsko iseljeništvo u nekim zemljama već na pragu asimilacije?

Hrvatsko iseljeništvo, a pri tome se misli kako na prvu generaciju tako i na njihove potomke, ne samo da ponegdje stoji na samome pragu asimilacije već ga je i prekoračilo. Osobito se to odnosi na zemlje Južne Amerike, gdje je hrvatsko iseljeništvo jako brojno, ali i jako staro pa se već gotovo posvema asimiliralo i u mjesno društvo i u mjesnu Crkvu. Naše misije djeluju još samo u Limi i Buenos Airesu, a nekada ih je bilo na puno više mjesta.

Iseljeništvo s „dugim stažom” imaju i Sjedinjene Američke Države, gdje su nekada djelovale 43 hrvatske katoličke župe i misije, a sada ih je samo 16. Zanimljivo je da je upravo u SAD-u, u Pittsburghu osnovana prva hrvatska katolička župa u iseljeništvu i to daleke 1894. godine pa to našoj inozemnoj pastvi daje visoku dob – 126 godina. Sve starije vjernike imamo i u Kanadi, Južnoafričkoj Republici, Novom Zelandu i Australiji, gdje nema velikoga vala novoga doseljavanja.

Jesu li hrvatske misije prolazna pojava i koje su perspektive hrvatskoga dušobrižništva u dijaspori?

Hrvatske katoličke misije obilježile su jedno značajno vremensko razdoblje, osobito posljednjih 50 – 60 godina, a posljednjih mjeseci u iseljeništvu slavimo jubileje, kao što su primjerice 50. obljetnica hrvatske katoličke misije u Darmstadtu, Hamburgu, Londonu ili Koblenzu. Šezdesetu obljetnicu proslavili su Stuttgart i uskoro Beč, a visokih sedamdeset München i Salzburg. Hrvatske katoličke župe u Sjedinjenim Američkim Državama već su „starice” s navršenih sto i više godina (1902. Cleveland, 1903. Chicago, 1904. St. Louis, 1910. Los Angeles, 1913. New York), ali su još uvijek aktivne i donekle vitalne.

Doseljavanje novih hrvatskih katolika naznačuje pak kako hrvatske katoličke župe i misije, osobito u Europi, imaju svoju budućnost i veliko značenje barem još pedesetak godina. Koliko je hrvatska inozemna pastva dinamična i stvarnosti otvorena za izazove budućnosti svjedoči i osnivanje najmlađe hrvatske katoličke misije u Dublinu u studenome 2016. godine.

Sve nam ovo govori o jakoj perspektivi hrvatskoga dušobrižništva u dijaspori. Naglašavam i važnost otvorenosti biskupa i viših redovničkih poglavara za slanje dobrih i prikladno pripremljenih svećenika u inozemnu pastvu, za pastoralno služenje hrvatskim iseljenicima i njihovim potomcima koji žive po cijelome svijetu.

Negdje sam jednom već rekao: Hrvati su obgrlili svijet – žive u vremenskim zonama od minus devet sati (Kalifornija i Britanska Kolumbija) do plus dvanaest sati (Novi Zeland), od minus pedeset Celzijevih stupnjeva, koliko zna biti u Kanadi, do plus pedeset, koliko istovremeno zna biti u Australiji. I posvuda gdje žive nose sa sobom svoju vjeru i kulturu, svoje traganje i žeđ za Bogom koju im naši dušobrižnici pomažu utažiti.

Izvor:
Svjetlo riječi