Pad

Objavljeno:
28. 02. 2020. 11:45

Pad je moje najdublje, najiskrenije i najbolnije iskustvo. Gospodine, daj mi svoju zvijezdu u mraku. Kad već stalno posrćem, da barem nekamo i idem

Piše: Boris Beck

Ležim noću u krevetu kao u grobu: srce mi je uznemireno i ne mogu spavati. Sama pomisao da bih morao ujutro ustati izaziva užas. "Ne mogu više, ne mogu više", ponavljam naglas.

Prije nego sam naučio hodati iskusio sam pad. Između mojeg prvog i drugog koraka bio je pad. Između mojeg drugog i trećeg koraka bio je pad. I još mnogo puta kasnije pao sam: nekad jer sam bio nespretan, nekad jer sam htio previše; nekad sam se poskliznuo, nekad su mi podmetnuli nogu. Padam na fore, padam na ispitu, pada mi koncentracija, pada mi tlak, pada mi šećer, padaju mi hlače. Ponavljam Pad čovječanstva. I Adam i Eva su pali na svojim prvim koracima i zbog slatkog ploda izgubili Raj. Plod je bio sladak u ustima, ali se potom gorčina razlila utrobom. Oholost stupa prije pada. U svijet je ušla smrt.

Isus se naglavačke bacio s Neba. Najprije je odande pao Sotona, kao munja, ali Sin ga je odlučio dostići i uloviti. Isus je ronio sve niže i niže: odrekao se Neba i prihvatio tijelo; odrekao se bogatstva i prihvatio siromaštvo; odrekao se slave i prihvatio osudu; odrekao se snage i prihvatio slabost – toliko je slab da se ruši dok hoda.
Isus je stalno padao.

Isus je imao oca i majku, djedove i bake, bratiće i sestrične, prijatelje i prijateljice, sumještane i znance, učenike i neprijatelje, propovijedi i karijeru – i onda su ga osudili na smrt, svemu je morao okrenuti leđa. Očeva je volja da sve ostavi za sobom i da krene dalje sam, na put koji mu je odredio.
Ne sviđa mi se to: u svemu što vidim, u svima koje poznajem, u svemu što želim – vidim uvijek svoju volju. Želja jednostavno želi; i dok ležim u grobu želja je živa. Padam u očajanje, padam u bijes, padam u smijeh, padam u plač. Put križa još nije niti počeo; da bi počeo, trebao bih umrijeti svijetu; inače neću vidjeti Božju volju. Put križa počinje tek kad se umre svijetu.

Kad se rodio, nad njegovom je kolijevkom sjala zvijezda, anđeli su objavljivali Božju volju, klanjali se pastiri i kraljevi. Ali na Putu križa je Isus u mraku, nema nikoga ni lijevo ni desno, ne vidi kamo staje. Na leđima mu je teret koji je skoro nemoguće nositi. Jedino što vidi jest ona zvijezda u daljini, premalena da mu osvijetli put, dostatna tek da prema njoj upravi pogled i korak. Isus će sigurno pasti u mraku.
Isus stalno pada.
Gospodine, daj mi novac; Gospodine, daj mi ljubav; Gospodine, daj mi slavu. Kako je to strašno dosadno i banalno. Gospodine, daj mi svoju zvijezdu u mraku. Kad već stalno posrćem, da barem nekamo i idem.

I uvijek te žene: žene na grobu nakon uskrsnuća, žena koja je rodila Isusa, žena koja mu je obrisala lice, žene koji su naricale nad njim u Jeruzalemu.
Nijedan čovjek ni žena ne mogu nadmašiti iskustvo Marije. Nju je Sveti Duh osjenio – kako je to prikladan izraz! Jer svjetlo je zbilja Božja sjena. Muž i žena su jedno; ona je Gospodinova zaručnica, njegovo je dijete u njezinoj utrobi, ona je s nebeskim Ocem jedno. I više od toga – nitko nije ni prije ni poslije nje osjećao maleno Isusovo tijelo u sebi, osjećao njegove ručice i nožice kako je lupkaju iznutra, slušao otkucaje malenog srca.
Svi sve znaju o Bogu, bla bla bla, riječi riječi riječi, Bog je loptica za naše rekete. Jedino je ona koja je iskusila čitavo Sveto Trojstvo šutila i čuvala misli u svojem srcu.
Ja sam pao i ne mogu ustati.

"Ne pitam Boga zašto ima gladi u svijetu jer se bojim da će on mene pitati to isto", rekao je Magnus MacFarlane-Barrow.
Ne pitam Boga zašto dopušta nepravde jer se bojim da će i on to mene pitati.
Ne tražim od Boga da kaže svijetu istinu jer se bojim da će on to zatražiti od mene.
Ne molim ga da pomogne bližnjima jer se bojim da će on to zamoliti mene.
Šimun Cirenac se lupio po čelu kad je izašao na ulicu i pomislio: "Baš sam glup. Što mi je to trebalo!"

Veronika je "vera icona" – prava slika. Prava slika Isusa ostala je otisnuta na njenu rupcu; a Isus je prava slika Gospodina – tko je vidio Sina, vidio je i Oca. U svijetu nije ništa sigurno, ništa nije onakvim kakvim se čini; oči su loši svjedoci, a uši još gori. Mislite da razgovarate sa mnom, ali ja sam samo lutka na koncu; ne da mi se niti istraživati tko drži moje konce, i to je samo lutka na koncu.

Isus je jedini istinit. On je prozor kroz koji jasno vidimo istinu.

I pravednik padne sedam puta dnevno, a ja padnem sedamdeset puta sedam; padnem i ostanem ležati. Ta tko će opet ići u dućan, tko će platiti račune, tko će s djecom raditi zadaće, tko će nazvati majku i pitati kako je? Mobitel je prazan, rezervoar je prazan, frižider je prazan, tekući račun je prazan, ja sam prazan. Želim ležati slijep, nijem, gluh, zatvoren poput mrtve školjke. Ne mogu više.

Pad je moje najdublje, najiskrenije i najbolnije iskustvo. Gdje je Očeva ruka? Ne vidim ništa u mraku.

Za jeruzalemske žene nema utjehe, čini im se da je sve izgubljeno. Isus govori da su stvari još gore nego što se čini. Ne samo da će se srušiti hram njegova tijela, nego će se srušiti i jeruzalemski Hram, a nestat će i sav grad. Te bi riječi bile nepodnošljive da Isus nije obećao da će razrušeni Hram nanovo izgraditi, da će tijelo uskrsnuti i da će Jeruzalem biti obnovljen u nebu.

Gospodine, sramim se i nabrojiti u čemu sve tražim utjehu. A samo je jedno utješno: tvoja Riječ.

Isus je nezaustavljiv u svojem padu, u svojoj volji da se svega odrekne. Činilo se da mu se sve oduzelo, ali on je spreman i na to da se liši odjeće. On koji nije vikao po trgovima, koji nije ugasio stijenj što tinja i koji nije slomio napuknutu travku – on koji je čednost sama – gol je pred svojim ubojicama. Nema ničega što Bog ne može učiniti. Zakon ne vrijedi za svece.
Ma koliko ispovijedao svoje slabosti i grijehe, uvijek ostane još neka koprena između mene i Boga.
Isus pada i dalje. Isus je sada odbacio sve – više se ne može micati, nego samo ležati; više ne može misliti, samo osjeća bol. Otac ga je napustio, ima još samo život, a on neće trajati ni tri sata.
Ja točno znam što je Put križa i koji mu je slijed: osuda na smrt, nošenje teškog križa i posrtanje pod njim koje završava na Golgoti; ondje će ti, Isuse, čavle zabiti kroz ruke i noge i kopljem probosti bok, ondje ćeš umrijeti i biti pokopan. Ja točno znam što je Put križa i zato njime ne želim krenuti. Lakše mi je padati.

"Ovdje je križ, samo još ti nedostaješ", rekao bi sveti Josemaría Escrivá prijateljima koji su mu dolazili, pokazujući na drveni križ u svojem stanu. Križ je uvijek ponuđen, mi smo ti koji oklijevamo. A i tko ne bi oklijevao? Isusovi su prijatelji bili sablažnjeni smrću: Petru je bila nezamisliva, učenicima iz Emausa katastrofalna. Mi uvijek tražimo neki smisao u smrti: ako je netko mlad poginuo u ratu, onda kažemo da je to bilo za domovinu; ako je umro star, onda kažemo da se naživio. Ali smrt je jača od nas, njome ne možemo gospodariti, ne možemo je razumjeti; ona je naš ubojica od početka svijeta. Isus je udahnuo smrt.
Smrt je moja sestra kao što je Isus moj brat.

Moj Put križa nije ni počeo; moj put nije križni nego kružni, stalno padam.
Put križa ima svoj početak i kraj, svoju svrhu i smisao. Gospodin me je htio osloboditi toga da budem vječno prisiljen ponavljati istu sudbinu, da se besciljno vrtim u krug. Da jednom donesem svoj križ na Golgotu, da ga se ondje oslobodim. Križ je samo ključ Nebeskog kraljevstva, i ne unosi se u nj. Križ ostavljamo na pragu. Tako je i Gospodin skinut s križa. U Nebeskom kraljevstvu neće biti očeva i majki, muževa i žena, naših života. Križ ne ulazi u nebo, ulaze samo rane na nama.

Od Puta križa imam samo jednu postaju, Pad, i stalno s nje odlazim i u nju stižem.
Zvijezda koja je sjala nad Isusovom kolijevkom sada sja nad njegovim grobom. Vrata podzemlja samo što se nisu otvorila, hramski zastor samo što se nije rastrgao, sunce samo što se nije pomračilo, zemlja samo što se nije potresla, mrtvi samo što nisu ustali iz grobova, anđeli samo što nisu krenuli do njegovih učenica i učenika. Isus je pao najdublje što je mogao, Isus je konačno pao do smrti – nazvao nas je svojim prijateljima i pokazao kolika je mjera njegove ljubavi.

Pada mi nešto na pamet, pada mi na dušu. Pjevušim pjesmu Nicka Cavea dok ležim u krevetu:

Otac, majka, sestra, brat
Stric, tetka i nećakinja, nećak,       
Mornar, vojnik, liječnik, radnik,
Glumac, znanstvenik, mehaničar, svećenik
Zemlja i Mjesec i Sunce i zvijezde
I planeti i kometi u odjeći sjajnoj
Svi su ondje, zauvijek padaju
Padaju ljupko i veličajno.

I Newton i Biblija u malo stihova. Sila teža prožima sva tijela u Svemiru, ona je iskrivljeni prostor u kojem zauvijek padamo; Pad je i fizičko i duhovno ustrojstvo Svemira. Galaksije padaju, čovječanstvo je palo. Adam i Eva su pali, naši roditelji su pali, mi smo pali, naša djeca padaju. Jedino u što sam siguran je da nisam sam u tom padu, sada i Isus pada sa mnom.

Gospodin je rekao da moramo biti kao djeca želimo li ući u Nebesko kraljevstvo. Želim biti dijete koje pada u njegovo naručje.

Izvor:
Svjetlo riječi