Svima nam je manje-više poznat pojam „papa” – riječ puna sadržaja koja označava rimskoga biskupa na Petrovoj stolici, čovjeka koji je vidljivi namjesnik Isusa Krista na zemlji u osobi apostola Petra kojemu je Isus rekao: „Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,18). Papama je tijekom povijesti povjerena zadaća vođenja Crkve što često nije bio nimalo lak zadatak. Neki su na njega odgovarali vrlo uspješno, a neki su znali i zakazati u toj odgovornoj službi. U člancima koji slijede pokušat ćemo izdvojiti niz papa koji su s jedne strane odigrali odlučujuću ulogu na crkvenom području u borbi za očuvanje pravovjerja, dok su s druge strane svojim zauzimanjem i umješnošću često morali spašavati ono što danas nazivamo zapadnom kršćanskom civilizacijom. U ovim će se člancima moći zorno vidjeti koliko su pape nekad bili važni čimbenici i kako su svojim integritetom odigrali odlučujuću ulogu u oblikovanju i očuvanju zapadnoga svijeta.
Leon Veliki i Atila: hunska opasnost
Leon I. Veliki (Leo Magnus) rođen je oko 390. godine u Toskani, a umro je u Rimu 10. studenoga 461. godine. Još kao vrlo mlad prelat zauzimao je vrlo važne položaje u Rimskoj Crkvi: bio je između ostalih službi i osobni savjetnik dvojici papa – Celestinu I. i Sikstu III. Papa Siksto ga je često koristio u svojim diplomatskim misijama. Nakon Sikstove smrti kardinali su Leona u odsutnosti (bio je u diplomatskoj misiji u Galiji) izabrali za papu te je on 29. rujna 440. stupio na papinsko prijestolje. Nakon preuzimanja papinske službe Leon se posvetio propovijedanju, promicanju liturgije, reformiranju vjerskoga života i borbi protiv hereza. Borba za pravovjerje i njegova hrabrost pred nadolazećom katastrofom od barbarskih provala spasila je Rim i zapad od prolijevanja krvi i potpunoga uništenja.
Naime, u to vrijeme pojavio se vojskovođa koji je bio strah i trepet svim svojim neprijateljima: Atila Bič Božji, kralj Huna kojega smatraju najpoznatijim i najuspješnijim osvajačem svoga doba. Oko 433. godine sa svojim bratom Bledom na hunskom prijestolju nasljeđuje strica Rugilu. Pošto je 444. ubio svoga brata, sam je preuzeo upravljanje hunskim plemenima ujedinjenim u veliku vojnu silu koja je sijala strah i trepet u mnogobrojnim vojnim okršajima sa svojim protivnicima. Središte Atiline države koja se protezala od Danske do Panonije, od Laplanda i Rajne do Kaspijskoga jezera, bilo je u ugarskoj nizini nedaleko od Tokaja. Njegovu vlast priznavala su mnoga plemena Germana, Slavena, Sarmata i Turaka. I Istočno Rimsko Carstvo plaćalo je danak Atili, no to im ipak nije previše pomoglo tako da je u jednom osvetničkom pohodu 441. opustošio Trakiju, Ilirik, Meziju, Termopile i umalo i Carigrad, no onda su carigradski pregovarači uspjeli 449. sklopiti primirje s Hunima nastavljajući Atili plaćati velike sume novca.
Honorija, sestra zapadnorimskoga cara Valentinijana III., inače posvađana s vlastitim bratom, poslala je Atili među ostalim darovima i prsten. Atila je na osnovi toga zaprosio njezinu ruku tražeći kao miraz pola Rimskoga Carstva. Bio je odbijen, a Honorija se udala za drugoga, nakon čega je Atila podigao vojsku od nekoliko desetaka tisuća ratnika i pošao s njom prema zapadu. Ujesen 451. g. došlo je do bitke na Katalunskim poljima. Protiv Atile stajali su kao zapovjednici rimski vojskovođa Aetije i vizigotski kralj Teodorik koji je i poginuo na bojištu. Godine 452. Atila kreće dalje u vojne pohode kroz Italiju. Razorio je mnoge gradove ne naišavši nigdje na neki veći otpor.
I tu na scenu stupa rimski papa Leon Veliki. Njegova hrabrost pred nadolazećom katastrofom od barbarskih provala pomogla je da se izbjegne totalna katastrofa, razaranje i dodatno prolijevanje krvi. Car Valentinijan III. nije uspio zaustaviti hunske pohode kroz Italiju. Leon je krenuo iz Rima sa svojim izaslanstvom te je u pregovorima s Atilom uspio isposlovati prekid hunskih napredovanja i njihov povratak u domovinu. Tu je zgodu prikazao slikar Rafael na jednoj svojoj poznatoj slici. Atila je sljedeće godine umro. Zbog svojih pustošenja nazvan je Bičem Božjim (lat. flagellum Dei, njem. Godegisel/Gottes Geisel).
No Leon Veliki je nakon nekoliko godina morao opet spašavati Rim kada je nakon dugih pregovora uspio 455. nagovoriti vandalskoga kralja Gejzerika da ne spali Vječni Grad i ne ubija njegove stanovnike nakon što su ga Vandali temeljito opustošili. Ovi događaji su uvelike podigli ugled papinstva da je ono lako preživjelo i propast Zapadnorimskoga Carstva 476. godine.
Teološke kontroverze
Osim spašavanja zapada od Huna i Vandala, papa Leon Veliki je centralna figura u rješavanju kristoloških sukoba i hereza na istoku. Naime, samo par godina nakon završetka koncila u Efezu, javio se Eutih prezbiter i arhimandrit u Carigradu koji se na efeškom saboru suprotstavljao nestorijancima otišavši u drugu krajnost tvrdnjom kako u osobi Isusa Krista postoji samo jedna narav (božanska) tako da ga se smatra začetnikom monofizitiskoga kršćanstva. Aleksandrijski biskup Dioskur odmah ga je smijenio, a uskoro ga je osudio i carigradski biskup Flavijan. Eutih je imao vrlo dobre veze na dvoru te je uspio nagovoriti cara Teodozija II. da sazove novi koncil u Efezu što je ovaj i učinio. Taj koncil sazvan 449. bio je pod apsolutnom dominacijom Eutihovih pristaša. Na koncilu je podržan Eutihov nauk, a biskup Flavijan je svrgnut. Papa Leon Veliki je ovaj koncil nazvao „razbojničkom sinodom” i Crkva ga ne priznaje. Svojom glasovitom poslanicom Epistola dogmatica ad Flavianum papa Leon je iznio pravi nauk o jedinstvu dviju naravi, božanske i ljudske, u jednoj osobi Isusa Krista (hipostatska unija).
Teodozije je zamolio novoga cara Marcijana da sazove novu sinodu u Kalcedonu 451. na čije zaključke je uvelike utjecalo Leonovo pismo Flavijanu. Najbitnije učenje i zaključak Kalcedonskoga koncila sastojalo se u formuliranju kristološke dogme: „Isus Krist, Božji Logos koji je postao čovjekom, jedna je osoba u dvjema naravima koje su u toj jednoj osobi 1. nepomiješane, 2. nepromijenjene, 3. nerastavljene i 4. neodvojene”. Bilo je to učenje protiv nestorijanstva koji je govorio o dvije osobe u Isusu Kristu i protiv Eutihove nauke monofizitizma da su dvije naravi u Isusu Kristu pomiješane u jednoj jedinoj naravi – božanskoj.
Papa Leon je zbog spašavanja Rima i Zapada od vandalskih i hunskih pustošenja i utjecaja na donošenje pravovjernoga kristološkog nauka dobio atribut Veliki. Time mu se priznaje velika sposobnost i odlučnost u vođenju Crkve kao i osobno sudjelovanje u oblikovanju sudbonosnih povijesnih događanja na Zapadu.
